Otvaranje izložbe fotografija Metamorfoze autora Saše Aluševskog (Skoplje, Makedonija) biće održano u Galeriji F 64, ul.Đoka Miraševića 61, Podgorica, u srijedu 8. septembra u 19 sati i 30 minuta.
Kako je navedeno, u baletskom performansu učestvuju Ivana Kocevska, balerina i njen partner Valentino Apostolovski.
Izložba se sastoji od devetnaest fotografija štampanih na platnu, dimenzija 100x150 cm. Sve fotografije, uz propratni tekst predstavljene su knjizi.
"Izložba (i knjiga koja ju prati) je inspirisana projektom Ivane Kocevske - Metamorfoze i autorsko je tumačenje iste. Nastala je kao spontani nastavak rada na plakatu za samu predstavu. Izabran je specifičan medij „kolodijumske fotografije“ zbog same prirode procesa koji najčešče daje nepredvidljive rezultate i na neki način je potpuno skladan sa temom transformacija, što se i dogodilo i jasno se vidi na samim fotografijama. Isto tako sama specifika tog fotografskog procesa možda i najbolje odražava autorov stav prema fotografiji", navodi se u saopštenju.
Iako na prvi pogled takav način rada može da deluje potpuno amaterski, kako se dodaje, po autorovom uvjerenju radi se upravo o suprotnom.
"Kako uskladiti „divlju“ prirodu fotografskog procesa sa suptilnim pristupom Ivane Kocevske. Sa Filipom Glassom, sa Kafkom. Ko je i treba li nam uopšte Gregor Samsa? Kroz rad se iskristalizirala i strategija pristupa, i puno više od toga.
Siguran sam da se većina fotografa koje poznajem ne bi hvalili takvom pričom - s fotografijom koju su “slučajno” dobili. Volim kolodijumski proces upravo iz tih razloga. Ne smatram da treba i ne želim da imam kontrolu. Tu sam da obezbijedim uslove da, ako smo dovoljno prepušteni, magija postane moguća! Kao disanje u pranajami. Ja ne dišem, nego se kroz mene diše. Ja ne fotografišem kako bih mogao da napravim takve fotografije? Kroz mene se fotografiše", dodaje se u saopštenju.
Kako se navodi, kolodijum je pravi učitelj o metamofrozi kroz metamorfoze!
"Alhemija i noćno bdenje pored vatre u tamnom podrumu. Dovojlno pažljivo motriti proces, a opet isto tako nemarno i bez htjenja, namjere i ambicije motriti koje se pojedinosti mogu resorbovati, koje odbaciti, a najveću pažnju posvetiti već prisutnim zametcima ideja koje su tu negdje, te kako ih njegovati da se razvijaju do funkcionalnog oblika. Odnosno, kako uciniti sebe dovoljno osjetljivim za ideje koje nam se nude na tacni, samo ako smo dovoljno senzitivni da ih vidimo", navedeno je u saopštenju.
Tako, kako se ističe, u pravim rukama, mač može da bude opasno oružje koje donosi smrt ili prosvetljenje. Ili oboje, u istom trenutku!
"Kad izvodimo ritual fotografisanja, jedino mogu da dovedem sebe u neko drugacije stanje svijesti maksimalne koncentracije bez plana, namjere i ambicije da se bilo šta napravi. I onda u pravom trenutku, kad je luk napet, moji prsti, bez svjesne namjere otpuste strunu i strijela nepogrešivo pogadja cilj. Moj jedini zadatak je da motrim na svoj dah. Ili duh. To je najjednostavnija i najteža stvar na svetu. I nema ništa više od toga na ovim fotografijama", navodi se u saopštenju.
Knjiga, s druge strane je možda konvencionalniji pokušaj da se isečke tih iskustava prevedu na neki, nekima razumljiviji jezik.
Sašo Aluševski
Sašo Aluševski živi u Skoplju. Zanimaju ga igre u formama izražavanja. Totalni melanholik. Ili možda sangvinik? Zavisi kad ga upoznate. Strijelac. Njegov temperament se naviguje po mjesečini. Ponekad fotografiše. Bolji je kuvar nego fotograf. Sarmantnije i pametnije zvuči kada piše nego što govori. Odgovor zna, kad ostane sam. Često sebe pronalazi u procesima razmjene znanja, iskustava i vještina. Smatra da je sav kosmos vesela igra, ili još bolje – velika šala. Njegov život je tako kliširano faustovski, ali bi on da ga dramatičnije opiše kao surfovanje između alter ega Homera Simpsona i Haklberi Fina.
Sašo Aluševski izlagao je na više od 80 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu na kojima je često bio i nagrađivan. Postavio je i sedam samostalnih izložbi i to:
2004 - Bitola otvoreni grad, Bitola, Makedonija 2018 - Demoni, Gradska biblioteka, Rostov na Donu, Ruska federacija
2018 - Lica MakeDoxa, Kuršumli an, Skopje, Makedonija, (originalna kolodiumska stakla)
2019 - MakeDox vremenska mašina, Kuršumli an Skopje, Makedonija (originalna kolodiumska stakla) 2019 - Metamofrze, Kino Kultura, Skopje, Makedonija 2019 - Metamofrze, KS Svilara, Novi Sad, Srbija
Osnivač je festivala kreativnog dokumentarnog filma MakeDox, studirao je psihologiju, ali se bavi kulturom kao slobodnjak.
Predaje dva predmeta na Seavus Akademiji, u Skopju i to fotografiju i kreativnost.
Ivana Kocevska
Ivana Kocevska je plesačica, koreografkinja i magistrica baletne pedagogije. Radi kao solista u makedonskoj operi i baletu. Studirala je u nacionalnoj školi za muziku i balet „Ilija Nikolovski-Luj“ u Skoplju.
2001. postala je dio makedonskog nacionalnog ansambla opere i baleta. Plesala je kao solista i glavne uloge u baletima poput Orašara, Labudovog jezera, Trnoružice, Don Kihota, Napolija, Samsona i Dalile, Carmen, Gizelle, Serenade, Baroknog koncerta, Esmeralde, Šeherezade, Carmine Burane, Konzervatorija (Bournonville), La Sylphide, Les Sylphides, Agony of the heart (Galili) i mnogim drugim.
Radila je kao solistkinja slovenačkog nacionalnog baleta u Ljubljani, u Wuerzburgu ju je pozvala Anna Vita i godinu je bila učenica u ukrajinskom nacionalnom baletu gdje je igrala ulogu Myrthe u baletu Gizelle.
Koreografirala je predstave u alternativnom teatru i sarađivala sa mnogim izvođačima. Njena prva velika produkcija "Metamorfoza" premijerno je prikazana 3. jula na glavnoj sceni Nacionalnog baleta uz podršku Ministarstva kulture Makedonije.
Predgovor za knjigu metamorfoze prenosimo integralno.
METAMORPHOSIES IN TIMES OF PANDEMIC
METAMORFOZE U VRIJEME PANDEMIJE
The current influence of the Covid-19 pandemic has led to a huge rise in the need for changes in the behavior of social interaction, in which keeping a safe distance and isolation, as well as the diminishing likelihood for face-to-face communication, have become part of our ugly everyday life, on one hand, but has also led to an apparent need for an increasingly arbitrated use of digital worlds, video messages, images and photographs as means of mediating reality, on the other. In such world, which often resembles that of the dystopia, formerly known only in the field of literature or film (empty streets and curfew with restrictions to move and to communicate) which, in these less than two years of temptations, is evident in our world and, more precisely, in our immediate environment, in the project "Metamorphosis”, a project that even in its very name (metamorphosis or transformation) directly brings the desire and need for different transformations, in this difficult time of transition (gateway) to a different way of life and struggles with the mysterious SARS-KoV-2 virus.
Dosadašnji uticaj pandemije Kovid-19 doveo je do porasta potrebe za aktivnim promjenama u aspektu socijalne interakcije, kod kojih su u jednu ruku držanje sigurne distance i izolacija, kao i umanjena vjerovatnoća za komunikaciju lice u lice, postali ružni dio naše svakodnevice, ali je u drugu ruku takođe doveo do očigledne potrebe za sve većom arbitrarnom koristi digitalnog svijeta, video poruka, slika i fotografija kao sredstvima posredovanja stvarnosti. U takvom svijetu, koji često podsjeća na distopiju, ranije poznatu samo u oblasti književnosti ili filma (prazne ulice i policijski čas sa ograničenjima kretanja i komunikacije), što je u ovih manje od dvije godine iskušenja evidentno u našom svijetu, tačnije, u našem neposrednom okruženju, u projektu „Metamorfoza“, projektu koji čak i samim svojim nazivom (metamorfoza ili transformacija) direktno unosi želju i potrebu za različitim transformacijama, u ovom teškom vremenu tranzicije u drugačiji način života i borbi sa misterioznim virusom SARS-KoV-2.
For that reason, we should emphasize that the genesis of the "Metamorphosis" project begins in pre-covid time, extends throughout covid time itself, and will likely continue in post-covid time, as an extended perception of the conceived and the created. Besides, the project stems from the idea to connect a contemporary ballet performance by Ivana Kocevska entitled "Metamorphosis" with the desire to initially preserve and perpetuate this performance in a photograph by the author Sasho N. Alushevski - so that particular event can be turned into a cover that will artistically indicate the event related to the performance.
Iz tog razloga, trebamo naglasiti da geneza projekta “Metamorfoza” počinje u vremenu prije kovida, traje tokom samog kovida, i vjerovatno će se nastaviti u nekom post kovid vremenu, kao produžena percepcija začetih i kreiranih. Osim toga, projekat proizilazi iz ideje da se poveže savremena baletska predstava Ivane Kocevske pod nazivom „Metamorfoza“ sa željom da se ova predstava u početku sačuva i ovjekovječi na fotografiji autora Saše N. Aluševskog – kako bi se taj događaj mogao pretvoriti u omot koji će umjetnički ukazivati na događaj vezan za nastup .
Alushevski himself testifies to this collaboration between dance and photography, and vividly points out:
"We agreed easily, and while filming, in just a millisecond, from one of her movements I learned a lot more about ballet than any of the previous performances I have seen/photographed. Her bodily intelligence and body awareness are exceptional. And rather than digital, I suggested we make an old-fashioned photo, which outcome we could not predict. I tried to convey that micro-moment and that's how the photo for the Metamorphosis cover came about. Then, it somehow came naturally to make a series of photos and present the whole thing as a whole: performance-exhibition-book. We saw it as a complete cycle on various media or senses, or levels of consciousness, body, movement, music, image, text... Throughout the period, we vigorously talked about how we wanted to steer those elements, and I consider her a co-author in the process."
Sam Aluševski svjedoči o ovoj saradnji plesa i fotografije i ističe:
“Lako smo se složili, i tokom snimanja, u samo milisekundi, iz jednog njenog pokreta naučio sam mnogo više o baletu nego iz bilo kojeg od prethodnih izvođenja koje sam vidio/fotografisao. Njena tjelesna inteligencija i svijest o tijelu su izuzetni. I umjesto digitalnu, predložio sam da napravimo staromodnu fotografiju, čiji ishod nijesmo mogli da predvidimo. Pokušao sam da prenesem taj mikro trenutak i tako je nastala fotografija za omot Metamorfoza. Zatim je nekako prirodno došlo do pravljenja serije fotografije i predstavljanja cijele stvari kao cjeline: performans-izložba-knjiga. Vidjeli smo to kao kompletan ciklus u različitim medijima, čulima, ili nivoima svijesti, tijela, pokreta, muzike, slike, teksta … Tokom cijelog perioda, uzbuđeno smo razgovarali o tome kako želimo da upravljamo tim elementima i smatram je koautorkom u tom procesu. "
To these precise and subtle indications, we should add what follows: the literary lyrical writings of Alushevski on top, and which in this final form, as a book, complete the cycle.
Hence, it is clear that the “Metamorphosis” project is not a competition between two authors about what is more valuable: dance, photography or poetry. It is also not an angle/urge from the standpoint of (pre)dominance or superiority of either literature, photography or dance, that is, it is not a competition between the art of the word and the art of the visual and the performing. On the contrary, it is a creative synthesis of the relationship between the arts, the art of dance, the art of photography and the art of the words. That is why the project "Metamorphosis" is about communication between the art of words and that of the visual and performing arts, on one side, and the communication between the audience of the world of art and the world of creation and creativity, on the other.
Ovim preciznim i suptilnim naznakama treba dodati i sljedeće: književno-lirske spise Aluševskog na početku, koji u ovom konačnom obliku, kao knjiga, upotpunjuju ciklus.
Otuda je jasno da projekat „Metamorfoza“ nije nadmetanje dva autora o tome šta je vrijednije: ples, fotografija ili poezija. To takođe nije ugao/poriv sa stanovišta (pre) dominacije ili superiornosti bilo književnosti, fotografije ili plesa, odnosno nije takmičenje između umjetnosti riječi i umjetnosti vizuelnog i performansa. Naprotiv, to je kreativna sinteza odnosa između umjetnosti, umjetnosti plesa, umjetnosti fotografije i umjetnosti riječi. Zato se projekat „Metamorfoza“ bavi komunikacijom između umjetnosti riječi i vizuelnih i scenskih umjetnosti, s jedne strane, i komunikacije između publike svijeta umjetnosti i svijeta kreativnosti i stvaralaštva, sa druge strane.
After these brief implications related to the origin and the development of "Metamorphosis", it is now necessary to talk about the very essence of the book as well as the artistic and aesthetic in the work in general. And that, in this case, is more than a complex matter that requires unequivocal interpretations. It is about photography (as art), but also literature as the art of the word, but also about the specific visual representation of dance as the art of rhythmic movement, already fixed in photography. Moreover, this photograph is "age-old" (collodion) and, according to its origin, is a truly unpredictable method of photography - the so-called "Collodion Process" - associated with the process of photography from the mid-nineteenth century (1850-1851), which until 1880 was the main method of creating photographs throughout Europe and North America
Nakon ovih kratkih implikacija vezanih za nastanak i razvoj „Metamorfoza“, sada je potrebno govoriti o samoj suštini knjige kao i o umjetničkom i estetskom u djelu uopšte. A to je, u ovom slučaju, više od složene materije koja zahtijeva nedvosmislene interpretacije. Riječ je o fotografiji (kao umjetnosti), o književnosti kao umjetnosti riječi, ali i o specifičnoj vizuelnoj predstavi plesa kao umjetnosti ritmičkog kretanja, već fiksiranoj u fotografiji. Štaviše, ova fotografija je “stara” (kolodijum), i prema svom porijeklu, zaista je nepredvidiva metoda fotografije-takozvani “Kolodijski proces”-povezana sa procesom fotografije iz sredine devetnaestog vijeka ( 1850-1851), koja je do 1880. bila glavna metoda stvaranja fotografija širom Evrope I Sjeverne Amerike.
But this process, after a long hibernation period, very unexpectedly, in the first decades of the XXI century undergoes a creative and artistic renaissance and reactualization. This obsolete process thus appeared as an escape from the processes of "impersonality" of digital photography that has become too predictable and infinitely multiplied and relies on the capabilities of the apparatus (technology). This old-new collodion process of creating photographs is now emerging as an opportunity for, as Russian formalists would say, estrangement (Russ. Отстранение), which would allow the common things to be turned into something new, unknown, different and strange. This defamiliarization could also be transformed (metamorphosed) into an oxymoronically defined defocused focus of the recipient, that is, into a Freudian Unheimlich (the uncanny), as a mysteriously known unknown and/or an unpleasant pleasure.
Ali ovaj proces, nakon dugog perioda hibernacije, vrlo neočekivano, u prvim decenijama 21. vijeka prolazi kroz kreativnu i umjetničku renesansu i reaktualizaciju. Ovaj zastarjeli proces tako se pojavio kao bijeg od procesa “bezličnosti” digitalne fotografije koja je postala previše predvidljiva i beskonačno umnožena i oslanja se na mogućnosti aparata (tehnologije). Ovaj stari-novi kolodijski proces stvaranja fotografija sada se pojavljuje kao prilika za, kako bi rekli ruski formalisti, otuđenje (rus.Отстранение ), koje bi omogućilo da se uobičajene stvari pretvore u nešto novo, nepoznato, drugačije i čudno. Ova defamiliarizacija se takođe može transformisati (metamorfozirati) u oksimoronski definisan defokusirani fokus primaoca, odnosno u frojdovskog Unheimlicha (neobično), kao misteriozno poznato nepoznato i/ili neprijatno zadovoljstvo.
We know from history and theory of photography that photography has always been associated with storytelling with the help of light. It is no coincidence that the relation between light and writing is woven in her name (photos + graphos). It tells stories about society, but also stories about nature, about individuals, but also about collectivities. That is why writing with light, and especially the most widespread one – the digital light, is today commonly accessible to everyone. But fortunately, there is an unfathomable abyss between everyday amateur photography and art photography. The case is similar to that of the automotive industry: hundreds of millions of people own and drive cars, but only a few are Formula One or rally drivers. The same goes with photography: billions and billions of photographs, made with the available digital cameras or mobile phones with a camera are produced every day, and against that quantity stands the low volume of successful art or professional photography. This is similar to the state in the world of art where commercialization necessarily led to art’s globalization and leveling, or in other words, to tell the same stories around the world. But art photography separates itself from this world of oneness, building alternative worlds of diversity, telling new and different stories from the existing ones. There lies its power and its beauty.
Iz istorije i teorije fotografije znamo da je fotografija oduvijek bila povezana sa pričanjem priča pomoću svjetlosti. Nije slučajno što je odnos svjetlosti i pisma utkan u njeno ime (photos + graphos). Priča priče o društvu, priče o prirodi, o pojedincima, ali i o kolektivitetima. Zato je pisanje sa svjetlom, a posebno onim najrasprostranjenijim – digitalnim svjetlom, danas opšte dostupno svima. Ali, na sreću, između svakodnevne amaterske fotografije i umjetničke fotografije postoji nedokučivi ponor. Slučaj je sličan onom u automobilskoj industriji: stotine miliona ljudi posjeduju i voze automobile, ali samo su neki vozači Formule 1 ili relija. Isto važi i za fotografiju: milijarde i milijarde fotografija napravljenih pomoću dostupnih digitalnih fotoaparata ili mobilnih telefona sa kamerom proizvode se svaki dan, a naspram te količine stoji mali broj uspješnih umjetničkih ili profesionalnih fotografija. Ovo je slično stanju u svijetu umjetnosti gde je komercijalizacija nužno dovela do globalizacije i izjednačavanja umjetnosti, ili drugim riječima, dovela do pričanja istih priča širom svijeta. Ali umjetnička fotografija se odvaja od ovog svijeta jedinstva, gradeći alternativne svjetove različitosti, pričajući nove i drugačije priče od postojećih. Tu leži njena moć i njena lepota.
It is, therefore, no coincidence that the logo of the International Federation of Photographic Art (FIAP - Fédération Internationale de l'Art Photographique) contains the Latin words "scientia-ars-lumen" - "science-art-light", implying a clear correlation between the development of science and art, because photography, too, as a craft and as an art, is paradoxically achievable only in the context of accelerated technical and technological development, whereas "writing/smoking" with "light" seems to grow from immanence and how it rolls towards transcendence and the metaphysics of light.
Contrarily, it is known that the word "photography" was first introduced by the Englishman Sir John Frederick William Herschel in 1839, but photography as a technique and art was created by the Frenchman Joseph Nicefor Niepce (Joseph Nicéphore Niépce) known as heliography in 1826 and Louis Daguerre (Louis-Jacques-Mandé Daguerre) known as Daguerreotype; the controversy over who first invented photography, and when, is still ongoing. Today, however, over one hundred and eighty years since its creation in 1839 (the final year of the "birth" of photography), yet also thousands of years since the mythical existence of Narcissus - the first lover of "self-portrait" photography written on the water - through the lens and the photographer, as the top artist of twentieth-century photography Berenice Abbott points out, "the present becomes the past"[1] - both in terms of nature, but even more so in terms of society! Hereinafter, just as a man becomes aware of the instinctual unconscious via psychoanalysis, so with the help of photography it comprehends, as Walter Benjamin says, the "optical unconscious".
Stoga nije slučajno što logo Međunarodne federacije fotografske umjetnosti (FIAP-Fédération Internationale de l'Art Photographique) sadrži latinske riječi “scientia-ars-lumen”-“nauka-umjetnost-svjetlost”, što implicira na jasnu korelaciju između razvoja nauke i umjetnosti, jer je i fotografija, kao zanat i kao umjetnost, paradoksalno ostvariva samo u kontekstu ubrzanog tehničkog i tehnološkog razvoja, dok se čini da „pisanje“ sa „svjetlošću“ raste od imanencije i kako se ona kotrlja ka transcendenciji i metafizici svjetlosti.
Nasuprot tome, poznato je da je riječ “fotografija” prvi put uveo Englez Sir John Frederick William Herschel 1839. godine, ali je fotografiju kao tehniku i umjetnost stvorio Francuz Joseph Nicefor Niepce (Joseph Nicéphore Niépce) poznatu kao heliografija 1826. godine. i Louis Daguerre (Louis-Jacques-Mandé Daguerre) poznatu kao Daguerreotype; kontroverze oko toga ko je prvi izmislio fotografiju i kada, još uvijek traju. Danas, međutim, više od sto osamdeset godina od njenog nastanka 1839. (poslednja godina “rođenja” fotografije), ali i hiljade godina od mitskog postojanja Narcisa – prvog ljubitelja fotografije “autoportreta” napisanoj na vodi – kroz objektiv i fotografa, kako ističe vrhunska umjetnica fotografije dvadesetog vijeka Berenice Abbott, „sadašnjost postaje prošlost“ – i u pogledu prirode, ali još više u smislu društva! U nastavku, baš kao što čovjek postaje svjestan instinktivnog nesvjesnog putem psihoanalize, tako i uz pomoć fotografije shvata, kako kaže Walter Benjamin, “optičko nesvjesno”.
Therefore, it is not an exaggeration to say that all these features of the photograph are also found in the photographs of Sasho Alushevski’s "Metamorphosis", and if we try to create an apophatic provision (in the spirit of theological provisions where God is approached by negation, speaking only in terms of what may not be said about God, and not what he is!), of course, we could say that "Metamorphosis" is not just a book of photographic reproductions, that it is not a book of poetic prose, nor is it a book of poetry, theoretically and artistically it is not about ekphrasis or mimesis, nor about form or expression. Much more, and already in the spirit of non-apophatic provisions, this book is a modern and postmodern hybrid genre that alters from one art form to another. But that is, in fact, the essence of contemporary literature, contemporary dance and contemporary photography, i.e. contemporary fluid art, as Zygmunt Bauman says, a remarkable "liquid modernity" or, in Umberto Eco’s words, a "Liquid Society"!
Yet if we want to define with fewer words the core of the project and the book "Metamorphosis" we have to say that this endeavor, both as a book, as an exhibition, and as a performance, consists, indisputably, in the intermediate unity of the top artistic achievements of the body in the context of dance and dancing, in photography, that which is "outdated" and related to the collodion chemical processes and the glass as a medium upon which light is written, but also to the processes of shaping and the versification of words, which involve an abstract artistic origin!
That is why this completed creative synthesis of dance, photography and words has a deeper meaning. It is perceived as a unity of the visual and the performative, but also as a unity of the aesthetic, the communicative (Jean Caune) and the relational (Nicolas Bourriaud). It is embodied, at the same time, as an expression of the desired absolute, of the totality of what in the past Richard Wagner referred to as the "complete work of art" (Gesamtkunstwerk), i.e. "total work of art", a work which is (or should be) a synthesis of several separate arts, but also the totality of the qualitative, of the beauty, of the goodness and the truth of the work of art in the period of its technical reproduction (Benjamin).
Therefore, let us wish this book much success, as it is so incredible and inescapable, a book in which a single experience is embodied, a personal and unique experience, a metamorphosis towards beauty.
Stoga nije pretjerivanje reći da se sve ove osobine fotografije nalaze i na fotografijama „Metamorfoza“ Sashe Alushevskog, a ako pokušamo da stvorimo apofatičku odredbu (u duhu teoloških odredbi gdje se Bogu pristupa negacijom, govoreći samo u smislu onoga što se o Bogu ne može reći, a ne onoga što on jeste!), naravno, mogli bismo reći da „Metamorfoza“ nije samo knjiga fotografskih reprodukcija, da nije knjiga poetike proze, niti je to knjiga poezije, teorijski I umjetnički se ne radi o ekphrasis ili mimesis, niti o formi ili izrazu. Mnogo više, i već u duhu neapofatskih odredbi, ova knjiga je moderan i postmoderan hibridni žanr koji se mijenja iz jedne u drugu umjetničku formu. Ali to je, zapravo, suština savremene književnosti, savremenog plesa i savremene fotografije, odnosno savremene fluidne umjetnosti, kako kaže Zygmunt Bauman, izuzetne „tečne modernosti“ ili, po riječima Umberta Eca, „tečnog društva“!
Ipak, ako želimo da sa manje riječi definišemo srž projekta i knjige “Metamorfoza”, moramo reći da se ovaj poduhvat, i kao knjiga, kao izložba i kao predstava, nesporno sastoji u posrednom jedinstvu vrhunskih umjetničkih dostignuća tijela u kontekstu plesa i plesanja, fotografije, onoga što je „zastarijelo“ i povezano sa kolodijskim hemijskim procesima i staklom kao medijem na kome se ispisuje svjetlost, ali i procesima oblikovanja I versifikacije riieči, koji uključuju apstraktno umjetničko porijeklo!
Zato ova završena stvaralačka sinteza plesa, fotografije i riječi ima dublji smisao. Doživljava se kao jedinstvo vizuelnog i performativnog, ali i kao jedinstvo estetskog, komunikativnog (Jean Caune) i relacionog (Nicolas Bourriaud). Oličena je, istovremeno, kao izraz željenog apsoluta, ukupnosti onoga što je u prošlosti Richard Wagner nazivao „kompletnim umjetničkim djelom“ (Gesamtkunstwerk) odnosno „totalnim umjetničkim djelom“, a djelo koje je (ili bi trebalo da bude) sinteza više zasebnih umjetnosti, ali i ukupnost kvalitativnog, ljepote, dobrote i istinitosti umjetničkog djela u periodu njegove tehničke reprodukcije (Benjamin).
Stoga, poželimo ovoj knjizi mnogo uspjeha, jer je tako nevjerovatna i neizbježna, knjiga u kojoj je oličeno jedno iskustvo, lično I jedinstveno iskustvo, metamorfoza prema ljepoti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR