Nedostajali su nam filmski festivali, to smo shvatili čim je završio onaj u Kanu. Nakon što je crveni tepih srolan i u Veneciji, osjećaj da industrija ponovo oživljava još je snažniji.
Filmski festival u Veneciji, 78. po redu, bio je, već po tradiciji, manje šokantan i više holivudski od okupljanja na Azurnoj obali. U konkurenciji i izvan nje je sve vrvjelo od kandidata za box office hitove i nagrade Američke filmske akademije, a glavne nefilmske teme nijesu išle mnogo dalje od divljenja Zendejinim stajlinzima i pompeznog pomirenja Bennifer para.
Kada se podvuče crta, čini se da je ovogodišnja Mostra izrodila neke izrazite pobjednike, gubitnike, ali i upitnike. Upravo njima treba posvetiti punu pažnju, jer se Venecija specijalizovala za selektovanje budućih planetarnih hitova – od posljednja četiri dobitnika Zlatnog lava, tri su kasnije osvojila i Oskare („The Shape of Water“, „Roma“, „Nomadland“), dok se „Džoker“ zaustavio na „tek“ nominacijama i milionima sa bioskopskih blagajni.
POBJEDNICA – Odri Divan
Imajući u vidu prethodne redove, prvi pobjednik se nameće sam, i to je pobjednica – autorka filma koji je trijumfovao u takmičarskoj kategoriji. Njeno ime je Odri Divan, a do svog prvog pozlaćenog lavića stigla je tek drugim filmom koji je režirala. Njen „Happening“ („L'événement“) snimljen je na osnovu romana Ani Erno i dramski je prikaz mlade žene u Francuskoj šezdesetih godina koja odluči da prekine neželjenu trudnoću.
Iako joj je ovo tek drugi put da se našla u režiserskoj stolici, Divan je daleko od filmske početnice, jer iza sebe nekoliko scenarističkih radova. I ovdje se pozabavila pisanjem, pa je adaptirala scenario zajedno sa Argentinkom Marsijom Romano. Ova Francuskinja libanskog porijekla odavno se dokazala svojim umijećem pisanja, jer je jedna od autorki globalnog bestselera „Kako biti Parižanka“ („How to be a Parisian Wherever You are“). Ako je vjerovati žiriju kojim je predsjedavao genijalni Bong Đun-ho, njen režiserski talenat je ništa manji.
GUBITNIK – Ridli Skot
„The Last Duel“ i dalje nije sasvim poražen, jer novo djelo žive legende Ridlija Skota još drži pristojan skor na većini platformi za rangiranje filmova. Ipak, brojni renomirani kritičari su pokopali ovaj pokušaj ekranizacije interesantnog istorijskog poglavlja o posljednjem „sudskom dvoboju“ u srednjovjekovnoj Francuskoj, do kojeg je dovela jedna optužba za silovanje.
Skot je izabrao dobar tajming da se pozabavi ovakvom temom, okupio je zvučnu glumačku postavu, po svemu sudeći snimio malo vizuelno savršenstvo, ali epiteti poput „Medieval #MeToo“ i izlivi nezadovoljstva načinom na koji film „tri puta priča istu priču“ jednostavno ne zvuče dobro. Možda ovaj veteran bude bolje sreće kada se dokopa bioskopa, jer je u Veneciji nekako sve bilo protiv njega – čak je i ta Dženifer Lopez upala da zasjeni njegov reunion Bena Afleka sa Metom Dejmonom!
Sve je govorilo u prilog tome da će dolazeći film Paola Sorentina (Paolo Sorrentino) biti nešto posebno – od glasina kako se radi o njegovoj poluautobiografiji iz perioda odrastanju u Napulju, pa do prvih kadrova fantastičnog trejlera. Malo ko se nadao, međutim, da će prve recenzije nazivati „The Hand of God“ najboljim Sorentinovim filmom u dosadašnjoj karijeri!
Upravo takve ocjene nijesu rijetkost nakon što je ovo ostvarenje prikazano u Veneciji, a njegov autor nagrađen Srebrnim lavom za najbolju režiju. Treba li uopšte objašnjavati šta to znači? Da dolazi film ljepši od „Velike ljepote“ („La grande bellezza“), kvalitetniji od „Mladosti“? Krupna su to očekivanja, možda i kontraproduktivno visoka, ali svakako raduje što „The Hand of God“ izgleda kao novo remek-djelo italijanskog filmskog poete.
POBJEDNIK – Paolo Sorentino
Sve je govorilo u prilog tome da će dolazeći film Paola Sorentina biti nešto posebno – od glasina kako se radi o njegovoj poluautobiografiji iz perioda odrastanju u Napulju, pa do prvih kadrova fantastičnog trejlera. Malo ko se nadao, međutim, da će prve recenzije nazivati „The Hand of God“ najboljim Sorentinovim filmom u dosadašnjoj karijeri!
Upravo takve ocjene nisu rijetkost nakon što je ovo ostvarenje prikazano u Veneciji, a njegov autor nagrađen Srebrnim lavom za najbolju režiju. Treba li uopšte objašnjavati šta to znači? Da dolazi film ljepši od „Velike ljepote“ („La grande bellezza“), kvalitetniji od „Mladosti“ („Youth“)? Krupna su to očekivanja, možda i kontraproduktivno visoka, ali svakako raduje što „The Hand of God“ izgleda kao novo remek-djelo italijanskog filmskog poete.
POBJEDNICA – Kristen Stjuart
Otkad se pojavila prva informacija da će Kristen Stjuart tumačiti princezu Dajanu, internet vri od komentara. Ništa neočekivano svakome iole upućenom u opštedruštvenu zaluđenost Dajaninim šarmom i zadojenost gađenjem prema Kristeninoj glumi.
Venecija je hejtere mlade glumice dovela u vrlo nezgodnu situaciju. Da, priznanje za najbolju glumicu dobila je Almodovarova muza Penelope Kruz, ali se pohvale nižu za Larainovu biografsku dramu „Spencer“ i umijeće s kojim je Stjuart odigrala stvarnu princezu u ozbiljnoj nevolji. Za „Spencer“ se govori kako je Larain uspio stvoriti još intimnije i emotivnije djelo od „Džeki“ , dok oduševljenje njegovom glavnom zvijezdom ide do te mjere da mnogi smatraju kako je njena nominacija za Oskara već sada sigurnost, a ni pobjeda nije daleko. Veliki su to šokovi za široku filmsku publiku, tačnije onaj njen dio koji još nije shvatio da je Stjuart, u stvari, odlična glumica.
NEODLUČENO – Deni Vilnev
Polako, ne palite još baklje! Ne tvrdimo da je Vilnevova „Dina“ još jedan epski neuspjeh u ekranizaciji Herbertovog kultnog romana. Nismo još ni pogledali film.
Međutim, jesu novinari iz najcjenjenijih svjetskih pop-kulturnih medija i prilično su podijeljeni u svojim ocjenama, iako pretežno saglasni u stavovima šta je tu dobro, a šta loše. Kratko sumirano, obje strane su prezadovoljne vizuelnom silom koju je Vilnev kreirao da oživi Herbertovu vanserijsku maštu, kao i rolama postave nakrcane glumačkim talentom. Sa druge strane, postoji konsenzus da je režiser kiksao u storytelling segmentu, odnosno da njegova „Dina“ ima problem sa slaganjem, usmjeravanjem i održavanjem fokusa u tako kompleksnoj priči, originalno ispisanoj na nekoliko stotina stranica.
Može nas radovati to što su pozitivne ocjene za sada osjetno brojnije, ali i zabrinuti što nijedna afirmativna kritika nije bila bez ponekog velikog „ali“. Očekivanja od „Dine“ su od početka nerealno visoka, što nesumnjivo utiče na formulisanje jasnog utiska, ali ćemo se morati sami uvjeriti da li su se mračna predskazanja Hodorovskog ostvarila ili je Vilnev prvi koji je uspio odgovoriti ovom megaizazovu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR