Iako su svojim počecima vezani za Vranje, đe su kao srednjoškolci oformili bend 1995. godine, sastav Nežni Dalibor će se izdići kao jedan od vodećih bendova tzv. „nove srpske indie scene“ tokom svojih studentskih dana u Beogradu.
Sa pjesmom „Značajan događaj“ našli su se na kompilaciji PGP RTS-a „Jutro će promeniti sve“ (2007), zajedno sa bendovima poput Repetitor, Goribor i mnogih drugih, koje je na ovom izdanju objedinio Ivan Lončarević (Pop Depresija), zajedno sa Svetlanom Đolović.
Nakon albuma koji su uslijedili (Sredstva i veštine, 2008; Normalan život, 2011; Nežni Dalibor, 2013; U slojevima, 2017) objavljenim za izdavačku kuću Odličan hrčak, sa novim EP-em „Skroz (sam) OK“ (2021) ponovo se vraćaju lejblu Pop Depresija, ovog puta u saradnji sa kolektivom Kišobran.
Frontmen benda Ivica Marković u razgovoru za Antenu M je izjavio da im je drago da sa izdavanjem ovog EP-a imaju priliku ponovo sa sarađuju sa njima, sa kojima postoji i opstaje dobra energija tokom svih godina njihovog rada.
„Pop Depresija, odnosno, ispred nje one and only Ivan Lončarević je čovjek kome je scena i njen razvoj, kvalitet, uvijek iznad bilo kakvih ličnih interesa. I kada bi neko, kao mi poslije Jutra, krenuo drugim putem, i dalje bi nesebično nudio pomoć kad mu se obratiš.
U međuvremenu je, takođe, i sam često pozivao na razne lijepe aktivnosti, poput kompilacije Pesme ispod pokrivača (2013) gdje su se obrađivale pjesme autora čije je koncerte u Beogradu organizovala baš Pop Depresija.“
Ivica dodaje i da ih je kolektiv Kišobran takođe pratio i podržavao od svog početka.
„Priredio nam jedan od najljepših beogradskih nastupa u bašti KST-a 2012. godine. Trebalo je da tako nešto ponovimo i na proljeće 2020. u bašti Dragstora, ali znamo svi šta je bilo te godine... Svi oni lijepo sarađuju i sa našim dugogodišnjim izdavačem Odličnim Hrčkom, to je sve jedna prijateljska zajednica u okviru koje se krećemo“, izjavio je Ivica.
Objašnjava da su format EP-a izabrali zato što su shvatili da četiri pjesme, koje su se našle na njemu, čine jednu cjelinu i da to kao takvo treba što prije podijeliti sa svijetom, te da se format sam nametnuo.
Antena M: Ono što bend Nežni Dalibor čini prepoznatljivim jeste gitarska energija, koja može biti elegijska i eksplozivna, kao i refleksivni tekstovi. Na novom EP-u kao da ste ove elemente apostrofirali. Kakvu muzičku cjelinu ste željeli ispričati sa ove četiri pjesme, s obzirom na to da je, kako ste naglasili, inspiracija došla sa asteroida?
Ivica: Što se tiče asteroida, jedan od mojih omiljenih citata, iliti preciznije parafraza, za koju sam bio ubijeđen da je opšte mjesto (ali često shvatim da sam u zabludi), je čuveni komentar astronoma Karla Sagana koji se odnosi na fotografiju nazvanu „Pale Blue Dot“ tj. Blijedoplava tačka. To je fotografija Zemlje iz svemira, napravljena sa Vojadžera, na kojoj je Zemlja manja od jednog piksela utopljena u beskonačnost tamnog kosmosa.
U tom komentaru on podsjeća na sve surovosti učinjene u ime svega i svačega, koje se i dalje čine na toj tačkici koja nam je svima sve što imamo - jedini pravi dom i jedina prava granica. I poziva na razum, ljubav i humanost, upozoravajući na besmislenost borbi za nadmoć i prevlašću jednog nad drugim djelićem te tačkice i njenim stanovnicima. Tj. podsjeća da smo svi u istom sosu što nam polako i sama ta tačkica govori zar ne?
Ne znam koja više upozorenja su nam potrebna, samo joj preostaje da nas se otrese kao pas vode poslije kupanja.
To je neka pozadina razmišljanja koja određuje atmosferu. Muzika onda samo dođe. I onda nema ni potrebe za predumišljajem o cjelini.
Antena M: Posebnu pažnju ste skrenuli i sa spotovima za pjesme sa prethodnog albuma (kao i za singl „Ne mislim“), međutim novo izdanje nijeste željeli najavljivati nikakvim pojedinačnim singlovima ili spotovima, zbog čega?
Ivica: Ovo izdanje je jedna prije svega zvučna cjelina i željeli smo da tako bude i doživljena. Da se ljudi koncentrišu na muziku.
Ono što je Marina Uzelac uradila za vizuelni doživljaj i atmosferu kroz fotografije za omot i prateći materijal je bilo „više nego“ u trenutku samog pojavljivanja EP-ja.
Inače, obožavamo da radimo spotove sa našim talentovanim prijateljima. Sa Marinom smo radili „Vikende“, sa Raškom Miljkovićem „Ne mislim“ i „U slojevima“; naši Gagi i Dado su sa Vladanom Vasiljevićem Đirijem radili animaciju za „Zauvek“ i radićemo vjerovatno nešto uskoro i za neku od pjesama sa EP-a. Spotovi se neodvojivo vežu za doživljaj pjesme i za nas je to jako delikatno i važno, tako da ne želimo da to požurujemo.
Antena M: Prethodni album ste radili uz podršku producenta Kaspara Vajnberga, dok je na EP-u „Skroz (sam) OK“ došlo do saradnje sa producentom Urošem Milkićem (Down There Studio), koji potpisuje većinu uspješnih ovogodišnjih izdanja. Koliko vam je značila ta saradnja?
Ivica: Uroš Milkić je srce i duša aktuelne scene i bez njega vjerovatno mnogo bendova, uključujući i nas apsolutno, ne bi zvučalo kao što zvuče na posljednjim izdanjima.
Ali nije nam prvi put da sarađujemo. Kod njega i sa njim kao snimateljem je snimljena i pjesma „Prvomajska“ za album „U slojevima“, koja je nastala nakon što je sve ostalo već bilo snimljeno u Bigzu i kod Kaspara, tako da su to neki začeci naše saradnje još prije pet godina. Već tad smo shvatili da bismo baš tu i sa njim voljeli da snimimo sljedeći album ako ga bude.
Nama je mnogo pomogao ne samo stučno kao producent, već i duhovno i moralno, drugarski, sa tom svojom ludačkom energijom i željom da nas ubijedi da se saberemo i probamo još jednom da nešto uradimo sa tim što imamo. Pa čak i sad nastavlja, da to sve ne stane sa ovim EP-em, već da napravimo i drugu stranu ploče. A posvećenošću, do najsitnijeg detalja, uvijek i od svakog izvlači maksimum, da ne kažem i više.
Mnogo mi je drago što se i njegov glas čuje sa ovog izdanja kroz prateće vokale, jer on kad se uključi u cio proces, praktično postaje dio benda.
Antena M: Kroz tvoje tekstove provijava Volterovski cinizam, u smislu da ćemo ovaj svijet ostaviti isto tako kakvog smo ga i zatekli dolazeći na njega – glupog i zlog. Stilski možda ima opravdanja, ali u realnom životu, koliko je ipak do nas sve ono što se dešava?
Ivica: Vjerovatno nije crno/bijelo, ali činjenica je da smo skloni skidanju odgovornosti sa sebe kao individua, usljed nažalost realnog i vrlo opipljivog osjećaja nemoći prema strukturama moći, zvale se one vlast, država, mafija, svjetske sile, nadnacionalne korporacije, kako god. Međutim, treba se redovno podsjećati da i te strukture čine nekakvi i to nerijetko sitničavi ljudi a ne bogovi.
Sve je u glavama.
Tu se uvijek sjetim emisija o životinjama u Africi. I kako je često jedno krdo biljojeda toliko brojno i snažno, iako bez oštrih zuba, ali sa mnogo rogova i kopita, dakle, ima sredstava za odbranu od predatora, čak i za nadmoć nad njima, ali avaj. Nekako je, skoro uvijek, svaka jedinka orjentisana samo ka bježanju i spasavanju svoje kože, eventualno uz malo više brige roditelja oko svoje mladunčadi. Krdo je nesvjesno svoje snage. I onda se zapitaš o nekom prirodnom poretku i predodređenosti, kodu.
A opet, mi se samoističemo kao vrsta koja tvrdi da je pobijedila i prerasla svoju životinjsku prirodu, izmislili smo kako smo humani. A i dalje smo tako sebični i primitivni u svojim nagonima.
Dvadeset prvi vijek je razočaravajuće regresivan. Imamo neke nove fensi spravice, ali u glavama je sve mutnije - blato se vraća u primarni oblik, ne prija mu uspravljenost.
Djeluje, bar meni kao laiku i naivcu, da je mnogo čak i globalnih problema relativno lako riješiti - glad, siromaštvo, obrazovanje, energija, zagađenje, ratovi - samo kad bi se neki odrekli svojih privilegija. Ali ne mogu se dogovoriti ni dvoje sebičnih kamoli milijarde.
Dakle treba nam „vakcina“ i za sebičluk. I to da bude obavezna vakcinacija!
Pored svega što ne govori u prilog, laik i naivac kakav sam, opet ne želim da čujem da je nemoguće pobijediti sve to, odnosno pobijediti sebe same.
A govoreći najličnije, u nekom momentu zapitaš se pišući da li su tekstovi uopšte ironični, koliko si i sam u velikoj mjeri posrnuo, da li doprinosiš opštem raspadu, umoran od dosadašnjih borbi. Nije do nas, jeste do nas, nije do nas... A i koga je uopšte više briga.
Dok mu nevolja ne dođe pred vrata. A i onda bi samo da je skloni iz svog dvorišta. Sveopšte licemjerje.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR