O potencijalu Crne Gore kao filmske lokacije govori se često, ali rijetki znaju da je naša zemlja i prije 90 godina bila atraktivna za strana snimanja. Prvi sačuvani igrani film strane produkcije u Crnoj Gori je „Fantom Durmitora“ koji je sniman na obroncima Durmitora i u kanjonju Tare. Film je nastao u njemačko -jugoslovenskoj produkciji 1932. godine, režiju potpisuje Hans Natge, dok je glavnu ulogu tumačila Ita Rina. Hrvatski istoričar filma Daniel Rafailić u knjizi „Fantom Durmitora” iznosi do sada neviđene i nepoznate dokumente o tom filmu. Za Gradski portal on je govorio o značaju tog filma za našu zemlju, istoriju kinematografije, ali i o mogućnostima da Crna Gora privuče međunarodne filmske projekte.
Zašto ste se odlučili da istražujete baš film „Fantom Durmitora” ?
Kada sam prije 5 godina osmislio projekt istraživanja filma Princeza koralja (1936.) s Itom Rinom u glavnoj ulozi, već sam tada započeo “kopati” u berlinskim arhivima i Fantoma Durmitora. Ipak, najintenzivniji je rad počeo u prosincu 2019., kad sam dobio svesrdnu pomoć Crnogorske kinoteke i Filmskog centra Crne Gore. Baš zbog toga knjiga sadrži do sad neviđene fotografije, plakate, promo-letke, ali i dokumente o ovom iznimno važnom snimanju. Najponosniji sam što ću uskoro i u Crnoj Gori promovirati knjigu ali i prikazati Fantoma Durmitora.
U čemu je glavna vrijednost „Fantoma Durmitora” u istoriji filma?
Ovaj je film do sad bio tek jedna usputna fusnota u domaćoj i njemačkoj filmskoj povijesti. Nadam se da ova knjiga to napokon ispravlja, budući da je pisana i na engleskom, čime će i stranci moći saznati mnogo toga što je ovih devedeset godina bilo nepoznato. Ključan je to film za crnogorsku, ali i povijest filma u Kraljevini Jugoslaviji. On nastaje u pionirsko doba zvučnog filma (prvi je to film u kojem čujete i Hrvate i Crnogorce kako pričaju), suton Vajmarske Njemačke je evidentan, a na horizontu se uzdiže užas nacizma. Tako da ovaj film predstavlja tu jednu granicu u povijesti kako filma, tako i naših naroda.
Zbog čega je taj film važan za Crnu Goru?
Njegova najveća vrijednost, uz jezik, svakako je prikazivanje prirodnih ljepota Crne Gore i uzbuđenja koje ono izaziva kod filmskih likova. Crna Gora svojevrsni je glavni lik ovog filma i ona, kao neka velika primordijalna matrona, lebdi nad filmskom pričom, čuva protagoniste – ali i gledatelje.
Možemo li napraviti neku paralelu sa današnjim vremenom kako bi čitaoci shvatili šta je to značilo za to vrijeme? Šta bi danas bio ekvivalent tome?
U to vrijeme kino publika nije radila neku bitniju razliku između njemačkog filma i onog iz Hollywooda – uzbuđenje je bilo jednako i jednakim se intenzitetom hrlilo u kina. Danas bi taj ekvivalent imalo jedino snimanje nekog iznimno dobro budžetiranog holivudskog filma – s poznatim glumcima.
Puno se govori o tome da Crna Gora ima potencijal da postane filmska lokacija. Da li “Fantom sa Durmitora” može da pomogne u tome da nas veliki producenti ponovo otkriju?
Jako puno i jako sustavno treba raditi na tome – tu ne smije biti diskontinuiteta. Politika se u to ne smije miješati – struka je ta koja treba tu propisati pravila igre. Jer kad, napokon, veliki studiji počnu ostavljati veliki novac – onda će i politika biti zadovoljna i sretna. Konačno, pogledajte hrvatski primjer. Nisu Mamma mia 2, Ratovi zvijezda ili Igra prijestolja morali biti snimani kod nas – svi kinematografski dionici su sustavno stvarali klimu da se kod nas to može napraviti egoztičnije, drugačije ali time i kvalitetnije nego negdje drugdje. Jasno, servisne usluge moraju biti na najvišoj razini – a to košta. To je ono što država mora financirati – jer joj se to na kraju višestruko vrati.
U slučaju Dubrovnika svjedoci smo kako je jedan grad dobio novu, drugačiju turističku vrijednost zahvaljujući snimanju Igre prijestola. Da li je dobitna kombinacija udružiti kinematografske i turističke potencijale?
Sjajno ste ovo potencirali – o tome upravo i govorim. Sinergija svih zainteresiranih strana. Prvi igrani filmovi snimaju se u Dubrovniku još 1917. – dakle, više od stoljeća se razumije potreba stranaca da otkrivaju dubrovačku egzotiku. Sjetite se samo Harryja Piela i njegovih snimanja 1937. u Kotoru – to je posljedično izazvalo poplavu njemačkih turista. Ne vidim zašto se to ne može ponoviti.
Mogu li se filmske lokacije potrošiti? Da li za teritorijalno male zemlje poput Crne Gore to može biti dvosjekli mač?
Mogu – to se dogodilo Meksiku i nekim španjolskim lokacijama. Zbog toga treba postojati vrlo strog sustav pravilnika koji to reguliraju. Crna je Gora za suvremenu generaciju filmaša u potpunosti nepotrošena filmska lokacija. To je adut na koji treba igrati.
Bili ste na čelu Hrvatskog audio vizualnog centra. U posljednjih deceniju sve više imamo koprodukcijskih projekata na prostoru regije, da li je to i jedini način da se filmovi snimaju?
To je najbolji način da ti filmovi budu vidljivi. Konačno, i lokalna povijest nam je takva da nam se umjetnost lijepo preklapa i iz toga treba crpiti inspiraciju – a onda se taj lokalni kolorit i umjetnička stremljenja vani posebno prepoznaju. Nikad, ali doslovce nikad, ne smije se ići sluganski i prilagođavati svoje filmske narative onome što je trenutno in. Takvi filmovi žive nekoliko mjeseci i onda ih zauvijek prekrije zaborav.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR