"Potonja ura Njegoševa" na međunarodnom festivalu u Njujorku

Piše: Danijela Milić, Njujork, 30. mart 2024.

U okviru međunarodnog pozorišnog festivala „Bruklinski most " (Brooklyn Bridge) pozorišnog studija Essence, te u sklopu projekta "Odjek savremenog vremena", u Bruklinu je 29. marta izvedena kultna predstava „Potonja ura Njegoševa " u izvođenju prvaka Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodana Marunovića.

Noć prije, Marunović je gostovao u Long Ajland Sitiju (Renaissance Hall) gdje se predstavio našim brojnim uglednim iseljenicima sa performansom „Dobro veče, Crna Goro".

Svoje gostovanje u Americi, Marunović je zaokružio još jednim izvođenjem „Potonje ure", u Nju Džerziju 30. marta, takođe u saradnji sa međunarodnim festivalom „Bruklinski most". 

Predstava u Bruklinu ostavila je nezaboravan utisak. U prigušenoj sali Essence pozorišta, na bini je tinjala svijeća, najavljujući prisustvo duhovnosti i mističnosti, dok je publika popunjavala svako do posljednjeg sjedišta. 

„Zašto sam ja ovdje? Kakav je moj zadatak u ovim jadnim fizičkim okovima? Gdje će moj duh na kraju boravka u ovoj kuli od blata sozdanu?" odjekuje Njegoš kroz Marunovića, podstičući publiku da razmišlja o pitanjima ljudskog postojanja, svrsi bitisanja, o sudbini; da potraži odgovor na ono što je, prema Njegoševom mišljenju, „najviša tajna, i duhovna najstrašnija oluja".

Od svoje premijere 19. juna 1988. godine, ova monodrama je igrana na raznim meridijanima i tokom 35 godina osvojila je brojne nagrade i priznanja.

Sinoć je osvojila i srca njujorške publike.

U punoj sali predstavnici naše dijaspore kao i gosti iz drugih zemalja (u pozorištu su se mogli čuti i francuski, ruski, italijanski, uzbekistanski...)  imali su priliku da vide ovu kultnu predstavu, uz engleski prevod. Predstava prikazuje posljednje trenutke života pjesnika, filozofa, vladike i gospodara Crne Gore kroz njegovo dramatično suočavanje sa smrću te filozofskim propitivanjem o smrti, sudbini, bogu, ljubavi i smislu postojanja.

Tekst Slobodana Tomovića, vrsnog poznavaoca života i djela vladike Petra II Petrovića Njegoša, maestralno spaja u mozaik esenciju Njegoševe misli koja i dan danas ima veliki odjek. Možda joj polako dorastamo.

Režija Blagote Erakovića koja u svojoj jednostavnosti daje upečatljiv dojam, tmina u kojoj usamljena svijeća kao luča svijetli, stoljnjak od zelene čoje Montenegra, knjiga i globus i jedna stara stolica nalik na prijesto. Marunović, i stasom i glasom, te i namjernim pokretima, što povicima što dramatičnom tišinom, odjekuje misli velikana kojeg glumi.

Publika je imala priliku da nakon predstave razgovara i druzi se sa Marunovićem, čak i čuje razne stihove i anegdote sa putovanja - od Tivta do Pariza, od Njujorka do Australije.

Njegoševe misli i uverenja prožeta su ljubavlju u njenom najdubljem obliku. Ljubav kao stvaralačka sila, ista ona koja je iskovana u samim zvijezdama, u korijenima drveta i u damru svakog živog bića. Kao kiseonik, to je nevidljiva snaga koja nas hrani, pokreće naše duše i obavija naše snove.

Kroz ovu predstavu imamo upliv u to što smo, ko smo, odakle smo. Znamo koja nam luča u srcu gori, gdje god da smo.

Na kraju predstave Marunović simbolično dlanom utuljuje svijeću na sceni, dok luča Njegoševa svijetli do u beskraj. Podstiče nas da istražujemo dubine naše duše i egzistencije, i da tragamo za istinom i smislom.

A rašta je Marunović dolazio? Došao je da nas podsjeti na moć ljubavi i na moć umjetnosti. Pozorišne daske su idealna građa za mostove među ljudima. Kako reče Marunović „i osmjeh je dovoljan", a mnogo ih je ove večeri velikodušno podijelio.

U ljubavi je naša osnovna svrha, naša neumorna potraga za smislom u ovom kozmičkom plesu. Ljubav i umjetnost će spasiti svijet, kaže Marunović dok mu klimajući glavom uzvraćam osmjeh. Ne znam u tom trenu da li govori Njegoš ili Marunović, no to nije ni važno. Važno je da u ljubavi nalazimo naše istinsko jedinstvo, našu duboku povezanost sa svime što postoji.

Zapisah jednom kako je ljubav skupa a mi najbogatiji ljudi na svijetu. Ljubav je sinoć dobila jednu sasvim novu dimenziju.