Dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo, širom svijeta proslavljen reditelj, Veljko Bulajić, koji je preminuo danas u 97. godini, u intervjuu za Antenu M 2016. govorio je šta to priznanje znači njemu i njegovoj porodici. Otkrio je zašto je posebno, bez obzira na to što će na polici stajati pored venecijanskog lava, moskovske zlatne medalje i kanske palme.
U nastavku se prisjećamo tadašnjih riječi našeg velikana, čiji intervju je plasiran prvog radnog dana našeg portala.
Razgovarala: Zerina Ćatović
Osim ličnog značaja, raduje ga što Crna Gora kroz skorašnje laureate počinje da cijeni istinski crnogorske vrijednosti. „To je često bilo prećutkivano i zaobilaženo u onoj bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u ratnim vremenima. Međutim, biti Crnogorac danas je jedan odličan i lijep osjećaj, pritom mislim u evropskom, kulturnom smislu. Crna Gora je jedini kraj Evrope u kojem nema nacionalne mržnje i trvenja. Činjenica je da Crna Gora jeste po unutrašnjem određenju država kao da je sa Mjeseca“, kaže Bulajić.
Premda i pitanja i odgovori povodom velikih nagrada teško izbjegnu šablon, legendarni reditelj prisjeća se blistavih momenata višedecenijske karijere, ali i gorkih životnih iskustava… Počev od borbe za slobodarsku Crnu Goru, preko mukotrpnog školovanja, do neispunjenih autorskih snova.
Sa 15 godina, uz oca i braću, otišli ste u partizane. U ratu ste izgubili oca i brata, bili ranjeni… Ima li, zbog naglašene antifašističke konotacije, Trinaestojulska nagrada za Vas posebnu vrijednost?
Apsolutno ima. Zato što sam, zajedno sa svojom familijom, bio opredijeljen za antifašističku borbu i narodnooslobodilački pokret. Taj rat je skupo koštao našu familiju. Bili smo u logorima, od italijanskih do logora u Albaniji i Cetinju, a kasnije prošli golgotu i taj put od Njeguša i Katunske nahije do Austrije i Njemačke.
Ja sam taj put prošao sa 15 godina i bio sam dva puta ranjen. Dakle, doživio sam najgore i najteže što se može preživjeti. Ali, kao i svi mladi tada u mojoj sredini, preživio sam sa uvjerenjem i optimizmom da će biti bolje, da ćemo biti slobodni i da nema te žrtve koja se ne bi podnijela. Takvo je osjećanje preovladavalo u krugovima u kojima sam se kretao, u antifašističkoj, slobodarskoj Crnoj Gori.
I u najtežim trenucima bilo je pjesme i optimizma i vjerovanja da će nastati jedna nova Crna Gora, da će se obnoviti ona koja je bila ukinuta i da ćemo živjeti novim životom. Što se zbilja i ostvarilo; pobjedom NOP-a nastala je i Republika Crna Gora.
Rođeni ste u Vilusima, ali ste relativno kratko živjeli u Crnoj Gori. Dobar dio djetinjstva i mladosti proveli ste u Sarajevu, a već skoro pola vijeka živite u Zagrebu. Osvojili ste Kan, Veneciju, Pulu… Mogu li se gradirati ta priznanja sa Trinaestojulskom nagradom?
Čudno je nekako s tim nagradama... Nekad i nagrada na manjim festivalima znači više, ako dolazi u pravom trenutku. Moj odnos prema nagradama je uvijek bio takav, iako sam najnagrađivaniji reditelj bivše Jugoslavije, da računam šta to znači za moj budući rad. U tom smislu, teško je meni sada reći koja od tih nagrada je najvažnija.
Recimo, bila mi je strašno važna nagrada u Kanu za „Vlak bez voznog reda“. Prvo, trebalo je dobiti drugi film, to mi je bio prvi. Drugo, trebalo je da opravdam povjerenje. Taj film je, inače, trebalo da bude snimljen u Crnoj Gori, ali Lovćen nije htio da prihvati „Vlak bez voznog reda.“ Smatrali su da ta ideja uopšte neće dobro proći u svijetu. Onda sam ga ponudio Jadran filmu, prebacio likove i radnje u Zagoru, i napravio film, bez lažne skromnosti, koji je otvorio vrata jugoslovenskoj kinematografiji. Poslije Kana, on je prodat u 56 zemalja, ušao je u francuske, engleske, američke bioskope… Zato je ta nagrada bila važna, da mi potvrdi da sam na dobrom putu.
Ova Trinaestojulska nagrada slijedi nagradu za životno djelo koju sam dobio u Parizu prije nekoliko mjeseci. Odluku o toj nagradi donose razne filmske asocijacije, među kojima posebno mjesto ima Udruženje autora i u tom glasanju-ko da dobije nagradu za životno djelo, mađarski reditelj Ištvan Šabo i Poljak Andžej Vajda su glasali za mene. To me recimo strašno obradovalo. Oni nijesu predložili nekoga iz svoje sredine, već mene i to mi je bilo jako drago čuti.
Međutim, Trinaestojulska ima posebno mjesto. Dobijam je u Crnoj Gori. Dobijam je od Crne Gore i Crnogoraca. Istina, ja nijesam mnogo stvarao u Crnoj Gori, ali jesam onoliko koliko se moglo.
Kako je reagovala Vaša porodica na vijest da ste dobili nagradu?
Jako dobro. Supruga, ćerke, sestre, sestrići, baš svi… Ta nagrada je inače nagrada čitavoj mojoj familiji. Mom ocu, koji je bio veliki intelektualac i istaknuti Crnogorac. Mojoj majci. Svima nama za taj stav prema Crnoj Gori. Sada mi se uzvraća pažnjom za to što smo bili takvi i što nam je Crna Gora uvijek bila u srcu.
Iz plejade izuzetno uspješnih Crnogoraca u Hrvatskoj, ako se ne varam, samo su Dušan Vukotić, Dimitrije Popović i Radovan Vukadinović postali članovi CANU. Mjesta nije bilo za Agu Simovića, Vaska Lipovca, Krsta Papića, Vas… Osjećate li žal bilo koje vrste zbog toga?
Kada sam dobio nagradu AVNOJ-a, što je tada bilo najveće priznanje u Jugoslaviji, ja sam svu svoju novčanu nagradu, koja je iznosila otprilike koliko jedan automobil, poklonio CANU. To je bio moj skromni doprinos i izraz poštovanja takvoj jednoj ustanovi. Meni nikada niko nije uzvratio jednim pisamcem da zahvaljuju, da su primili taj poklon. Od tada me Akademija, koja mi se nikada nije izvinila za to, apsolutno ne interesuje. To je moja ljudska reakcija. A kako ta Akademija radi, u to stvarno upućen nijesam, mada čujem razne primjedbe.
Kako ste se osjećali devedesetih, kada je JNA sa crnogorskim dobrovoljcima jurišala na Dubrovnik?
Ja sam u to vrijeme, sa mnogim Crnogorcima, stao odmah na stranu odbrane Dubrovnika i agresije na Hrvatsku. Ja sam bio jedan od organizatora poznatog konvoja Libertas, koji je probio blokadu JNA. To je bila jedna velika moralna pobjeda i veliko ohrabrenje Hrvatskoj, ali i cijelom svijetu.
U tom konvoju bilo je i nekoliko Crnogoraca. I uopšte, stav Crnogoraca u Hrvatskoj bi bio uvijek vrlo pozitivan. Odatle i postoji jedan fin odnos Hrvatske prema Crnogorcima, koji su zadužili u mnogim oblastima kulture i nauke i samu Hrvatsku svojim radom. Taj odnos prema Crnoj Gori bio je naša obaveza. Mi smo morali da učinimo nešto, jer smo mogli da djelamo s te strane. Hrvati i svijet su morali shvatiti da Crnogorci ne učestvuju u agresiji. To je bila agresija JNA. Da učestvuje poneka grupa, ali ne crnogorski narod, ne crnogorski intelektualac, ne crnogorski seljak.
Ja mislim da smo u tome uspjeli. Zbog našeg napora da se što prije izglade odnosi između Crne Gore i Hrvatske, proces pomirenja koji smo organizovali u Dubrovniku je bio lakši. Bilo je lakše nego što su mnogi pretpostavljali, savjetovali, sugerisali da nije vrijeme, da će trebati vremena da se zaboravi… Međutim, ne… Činjenica da se to dogodilo neposredno nakon obnove Dubrovnika, pokazalo se da su ti odnosi u biti svojoj, i oduvijek prije, a i sada bili jako dobri između dvije zemlje.
Bulajić govori o Crnoj Gori kao o fenomenu, jer se u njoj ne proliva krv, iako se svuda po bivšoj Jugoslaviji prolivala. To je bila inspiracija za njegov prvi film, „Kamen i more“ iz 1953. „U tom filmu sam pokazao tu međusobnu toleranciju, to poštovanje Hrvata, muslimana, Albanaca, Crnogoraca, Srba. Mislim da bi se i Evropska Unija danas u tome prepoznala.“
Bulajićev je utisak da su jedinstvenost Crne Gore počeli uviđati sa strane, te da je Crna Gora danas sasvim drugačije percipirana u Evropi nego prije dvadeset godina: „Putujem, čitam, srijetam ljude… pratim komentare o evropskim integracijama Crne Gore i opšti je utisak da je to vođeno na briljantan način. Svi već prepoznaju savršeno drugačiju Crnu Goru, koja je za mnoge donedavno bila samo poput neke lijepe provincije sa zanimljivom prošlošću. Sad je već prepoznaju kao čvrstu zemlju, koja ima svoj oblik, fizionomiju i karakter. Toga su možda malo svjesni čak i u Crnoj Gori.“
I novi film biće omaž Crnoj Gori. Najnagrađivaniji reditelj s ovih prostora i dalje snima, i dalje traga za svojim, „pravim filmom“. Trenutno se priprema, što je kako navodi, i teže nego samo snimanje, za film Bijeg na more. Rad počinje u Istri, a drugu polovinu će posvetiti najljepšim krajevima Crne Gore. „To znači“, dodaje, „da će najljepša zemlja na ovom svijetu biti prezentirana u ovom filmu.“ Ima osjećaj da će taj film biti „više njegov nego svi dosad“.
- Govorili ste kako kinematografija mora naprosto preležati neke bolesti, da bi krenula naprijed, misleći tada na crni talas. Mislite li da je talas trivijalnosti koji danas zapljuskuje film prolazna bolest?
Pojavom televizije urušio se filmski kriterij. Televizija nije dosegla nivo kinematografije. Kinematografije više daju, nego što dobijaju. Čak i u ekonomskom smislu, a da ne govorimo o kulturološkom i političkom.
Evo uzmimo naš primjer - Crnogorci za umjetnost očigledno imaju talenta i osjećaja. Nijesam kritičar, ali gledam, pratim filmove, tako da kompetentno mogu reći da danas u Crnoj Gori postoji jedna generacija mladih koja ništa nije neupućenija i slabija, da ne bi mogla stvarati ostvarenja kakva smo i mi stvarali.
Međutim, oni nemaju adekvatnu finansijsku pomoć. Moramo shvatiti da je to i egzistencija, a ne samo stvaranje. Da bi opstali u struci, mnogi mladi autori pristaju na kompromise radeći za televiziju neke komercijalne filmove, a na koje naravno ne bi pristajali kada bi imali bolje uslove.
Crna Gora nikada neće biti snažna ekonomska velika sila. Ali, samo putem kulture Crna Gora može da izađe u svijet. A ima šta da pokaže. To moraju svi da shvate i da pomognu. Jer, šta je to drugo osim afirmacija Crne Gore?
- S obzirom na to da je televizija, kako rekoste, uništila kriterijume i promijenila generaciju, treba li nam i talentovana publika pored talentovanog autora?
Ne vjerujem da je do publike. Publike uvijek ima. Kino dvorane se pune kada se pojavi pravo umjetničko djelo koje tretira neki društveni problem.
- Šta je to crnogorsko u Vašem filmu, a šta ono van našeg kulturološkog koda što je razumljivo svuda na svijetu?
Za sam sebe to ne bih umio da kažem. Crnogorsko je možda proisteklo iz vaspitanja jednog ozbiljnog intelektualca, a svjetsko iz školovanja. Ono malo talenta što imam se složilo da nekako odgovara filmu…
Ali za druge mogu reći da su Crnogorci izuzetno talentovan narod, a naročito za vizuelne umjetnosti. Tako mali narod, a tako mnogo talenata koji su se probili u svijet. Pritom, to je jako teško. Probiti se iz male sredine sa svojim djelima je izuzetan uspjeh.
- Čemu biste pripisali svjetski uspjeh vaših filmova? Slavnoj neorealističkoj školi ili nečemu drugom?
Prije svega mom odgoju u familiji i širokom pristupu ljudima i svijetu. Dakle, ne uskom, nacionalnom već širem, svjetskom pristupu. A zatim i znanju koje sam stekao, što kroz praksu snimajući, što kroz školovanje u Italiji. No, to školovanje je više bila borba, nego li školovanje. To učenje u Italiji je bilo vrlo teško, uz jako malu stipendiju. Svodilo se na neprestano volontiranje i asistiranje. Ali, tako vas nevolja natjera da postanete ono što želite. Da sam imao najbolje uslove za školovanje, da sam imao novca, mislim da ne bih ni uspio.
- Prije 40 godina ste u jednom intervju Televiziji CG rekli da nemate „pravi svoj film“ zbog malog tržišta i nastojanja da priđete i našem i inostranom gledaocu. Jeste li ga napravili u međuvremenu?
I dalje sa sigurnošću mogu da kažem da nemam svoj film. Uvijek težim nekom novom, koji bi bio bolji, koji bi bio moj. Evo sada snimam jedan film, mada manji produkcioni zahvat – koprodukcija Italije, Njemačke, Crne Gore i Hrvatske, koja finansira najveći dio. I prema tom filmu odnosim se kao prema prvom koji radim. Imam osjećaj da ću u tom filmu reći neke stvari koje u dosadašnjem režiserskom opusu nijesam rekao do kraja. I sad to traženje, to vaganje da se ne ponavljam, a opet utvrdim neke činjenice koje su me obilježile pružaju taj osjećaj. Osjećaj da i dalje mislim da nijesam napravio sve ono što sam htio. Ja jesam zadovoljan, ali tragam za boljim.
- Imali ste uspjeha i sa filmovima spektakla i sa onima koji kritički promišljaju; uspijevali ste da pronađete novac za filmove, publika širom svijeta je komunicirala s filmovima… da li su ti uspjesi iziskivali neke autorske kompromise?
Kako da ne. Nije bilo kompromisa u onoj osnovnoj ideji. Uvijek sam čvrsto stajao iza ideje. Ali, kao autor sam pravio kompromise. Popuštao sam zbog producenata i finansija, popuštao sam zbog nekih glumaca… Ne možete napraviti film tako što ćete jednostavno reći producentu: istresite pare, ja imam ideju. Kada neko daje toliki novac, morate ga poslušati. Zbog toga su, dakle, kompromisi neizbježni.
Mnogo puta zažalim i učini mi se da je trebalo drugačije. Evo, nedavno čitam anketu Kluba filmskih reditelja u Zagrebu, po kojoj je moj „Uzavreli grad“ omiljeni film među njima. A taj film je u Bosni bio zabranjen. Trebalo je da se prikazuje bez smetnje, međutim kako je bio jako kritičan, oni su njega proglasili za antisocijalističko djelo. Možete zamisliti kakvi su to bile muke. I da nije bilo uspjeha koji je taj film postigao u Veneciji, ko zna što bi bilo s njim.
Ni film „Čovjek koga treba ubiti“ o Šćepanu Malom nije lako prošao. Mnogi su tu prepoznali aktuelni režim, pa je film uzrokovao politička muljanja, da sam jedva i to izbjegao. I njega su spasile nagrade. Ali, film je takav poziv. Ne može sve ići lako. To je zvanje koja izaziva stres, neprekidnu borbu, upornost za svoje ideje…
Na koju temu iz crnogorske prošlosti biste najradije snimili film?
Snimao bih na temu knjaza Danila. To je najveća, najznačajnija ličnost u istoriji, pa tako i najinteresantnija za film. Htio sam i ranije to da snimam, razrađivao sam ideju sa Mirkom Kovačem. Ali, javili su da nema novca, iako je ta ideja zainteresovala i neke strane partnere, a mislim i da bi se novac vratio. Mislim da bi taj film dobro došao, baš u vrijeme otvaranja Crne Gore ka Evropi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR