Vujović o knjizi "Vrijeme Juda": Šćepovićeva suočavanja s konkretnim primjerima klerikalizma, neprosvijećenosti i velikosrpskog nacionalizma

Piše: Novica Vujović 

Književnik Đorđe Šćepović, poznati crnogorski pjesnik i pripovjedač, nedavno je našu kulturnu zajednicu darivao novom knjigom. U dosadašnjoj biografiji ovaj autor ima više od deset knjiga poezije, u hronologiji od 2004. kad objavljuje Provincije spasa pa do Kućnoga reda logora iz 2022, usto i knjigu pripovijedaka Gozba koja je publikovana 2019, a neke od njih su domaćim i inostranim književnim nagradama u međuvremenu ovjerene.

Takvu je djelatnost proširio knjigom eseja; u drukčijem obliku umjetničkog djela saopštavajući svoja uvjerenja i stavove o raznim društvenodogađajnim situacijama i problemima zasvjedočenim u crnogorskome društvu od 2020. Pod naslovom Vrijeme Juda, a u izdanju Crnogorskoga PEN centra i medijske kuće AntenaM, Šćepović je objavio knjigu od 153 eseja. S obzirom na teme kojima se bavi, način na koji obrazlaže stavove i hrabrost kojom izlazi pred oponente, te s obzirom na kontekst današnje crnogorske kulturne i akademske zajednice, prirodno je da u impresumu knjige vidimo baš ova imena: Milan Marković i Darko Šuković (za izdavača); Aleksandar Radoman (urednik) te Adnan Čirgić i Boban Batrićević (recenzenti). Autor je ovih eseja, tako, jedan iz grupe intelektualaca čija se javna riječ čuje kad je to potrebno a građanski aktivizam praktikuje i podstiče za opšte dobro i prava crnogorskoga društva u cjelini.

U međuvremenu je s konceptom koji joj je garantovao emancipatorsku ulogu većega značaja pred našu kulturnu javnost Đorđe Šćepović izašao i kao urednik emisije „Knjiški ljudi“. Ukidanje spomenute emisije u decembru prošle godine i otpuštanje njezina autora od strane TV kuće u kojoj je i bila realizovana tek su pojedinosti iz opšte slike razračunavanja s autorima što se kao slobodni intelektualci suprotstavljaju ideološkoj isključivosti koja se ustoličuje za sve ovo vrijeme političke nestabilnosti od 2020. godine.

Prije no nešto više kažemo o Šćepovićevoj knjizi, vrijedi napomenuti da neposredno pred rečeni njegov naslov kod istoga izdavača izlaze ove dvije knjige: Diktatura klerikalijata: eseji o društvenom sunovratu autora Aleksandra Radomana i Equi Troiani autora Adnan Čirgića.

Prihvatimo li poeziju Đorđa Šćepovića kao mapu putovanja kroza sfere stvarnosti rođene u koordinatama umjetnikova teksta, eseje u knjizi Vrijeme Juda, međutim, u našem grubom pojednostavljivanju mogli bismo sagledati kao mapu Šćepovićevih suočavanja s konkretnim primjerima klerikalizma, neprosvijećenosti i velikosrpskog nacionalizma koji su od 2020. bitna odlika mnogih karika crnogorskoga društva. Sve će otpočeti klerikalnom revolucijom koja je izvedena 2020, no njezine su klice, kako se da pretpostaviti, u temelje crnogorskoga društva planski postavljane u kontinuitetu i u trajanju od više godina. Razorna snaga političkih i drugih struktura kojima su ovi procesi dali priliku da svojim biranim kadrom sve nivoe crnogorske društveno-političke stvarnosti izvrnu na štetu građanskih vrijednosti i višekulturnoga života našemu su piscu otvorili širok krug tema povodom kojih se oglašavao.

Autor je svakoj od njih posvetio makar jedan tekst suočavajući se s njima i njihovim nosiocima − i konkretno i na nivou pojava, fenomenološki. Svoje je tekstove Đorđe Šćepović, kako čitamo u predgovoru, pisao od 2. septembra 2020. do 25. februara 2024. godine, a objavljivao ih na AnteniM i Gradskome portalu.

Bitna svojstva fenomena o kojima piše Šćepović sagledava katkad analitičnije katkad duhovitije, književno anegdotski ili u duhu parodije na aktuelne društvenopolitičke procese i njihove nosioce, no redovno sa sviješću da svaki od opisanih fenomena ima kulturološki, politički, identitetski itd. aspekt. Da od takve svoje namjere autor iz teksta u tekst ne odustaje, jasno je čak i onda kad se s postupcima svojih junaka poigrava upozorenjem da svaka sličnost sa stvarnim ličnostima nije slučajna.

Začitavanjem tekstova u knjizi Vrijeme Juda zapažamo da autor problem današnje Crne Gore vidi u spletu neriješenih pitanja političke i kulturološke prirode, koja će dodatno zakomplikovati nefunkcionalne ili od raznih diletanata onesposobljene institucije. Sve rečeno ukorak prati važna komponenta asimilatorskih i političkih pretenzija, prije svega kreatora srpske kulturne politike kad je riječ o crnogorskoj istoriji, tradiciji, jeziku, kulturnoj baštini u cjelini.

Revolucija koja je tinjala u spletu litija, specifičnog socijalnog i političkog trenutka u Crnoj Gori i regionu krunisana je 2020. manastirskom uspostavom vlade Srpske pravoslavne crkve sa Zdravkom Krivokapićem i Dritanom Abazovićem na čelu. Repertoar klerikalizacije sistema „po dubini“ uvećavao se iz dana u dan. Razračunavanje s pojedinim crnogorskim stvaraocima suštinski se legitimisalo kao odnos nosilaca vlasti i njima bliskih medija prema svakoj vrsti progresivnih, naprednih i urbanih postignuća u crnogorskome društvu. Bez obzira na to kojemu nivou te vlasti pripadala neka od opisanih ličnosti, dakle bez obzira na to piše li o Vesni Bratić ili Draganu Koprivici ili pjesniku i knjižaru Uljareviću ili Dritanu Abazoviću te cijelom nizu domaćih i inostranih političara, novinara, pisaca, NVO aktivisti – autor njihove postupke iz civilizacijske perspektive sagledava, a za neke od njih će i konkretno konstatovati da se nalaze u stanju kulturološkoga šoka (Dragan Koprivica).

Pamti se i to kako je iz takvoga kulturološkoga ambijenta kreirana i posredstvom medija i internetskih platformi širena nedostojna kritika na račun kreativnoga rada cijenjene i slavne naše grupe „The books of knjige“. Silinom loše namjere u kreiranju kampanje, administrativnim pritiscima i tužbama osobito se nekoliko univerzitetskih profesora, novinara i medijskih kuća, pisaca i kolumnista našlo na udaru vladajućih političkih struktura od 2020. do danas. Za sve željne dokazivanja u očima klerikalne elite kao meta prvoga reda obilježen je Fakultet za crnogorski jezik i književnost i njegovi profesori, te Crnogorski PEN centar i njegovo rukovodstvo. U pogledu odnosa prema te dvije institucije, kad su glasovi podrške bili i tihi i rijetki − Šćepović je zorno dao primjer kako se jedan intelektualac odlučno i argumentovano postavlja u odbrani crnogorske filologije i kulture. Vrijedi se podśetiti kompromitacije crnogorskih institucija kakvu je priredio ondašnji premijer Dritan Abazović kad je za skupštinskom govornicom mahao fotografijom crnogorskog književnika Milorada Popovića.

Kreativnost nosilaca kulturne politike i smjer u kojemu se, u vrijednosnom smislu, današnja Crna Gora kreće očitovani su u procesiji spaljivanja lutke s likom književnika Andreja Nikolaidisa. Bizarnosti toga tipa dostigle su vrhunac u pokretanju sudskoga postupka protiv istoričara i univerzitetskoga profesora Bobana Batrićevića, što je kao anticivilizacijski čin izazvalo zgražavanje i Međunarodnoga PEN centra. I tako bi se redom dalo nabrajati, no da nijedan iz mnoštva događaja ne preskočimo te da nam ne da zaboravljati došla nam je knjiga Vrijeme Juda u kojoj su oni Šćepovićevim mjerilima i po hronologiji opisani.

Najnovija knjiga Đorđa Šćepovića i u osvrtu njezina urednika Aleksandra Radomana ocijenjena je kao „svjedočanstvo represivnih mehanizama vlasti, ali i snažno sredstvo individualnoga otpora“. Šćepović je svojim tekstovima dao dragocjen doprinos razobličavanju aktuelne konceptualizacije stvarnosti koja se u Crnoj Gori i Zapadnome Balkanu realizuje u više smjerova (kulturni, akademski, diplomatski itd.), a upućeniji je vide kao produkt kompleksnoga procesa koji kvalifikuju kao „meka moć“. I oni koji se u ponečemu sa Šćepovićevim interpretacijama ne slažu, knjigu eseja Vrijeme Juda, sigurni smo, koristiće kao jedno od vrijednih svjedočanstava iz turbulentnih dešavanja crnogorske istorije nakon 2020. godine. Šćepovićeva je velika zasluga, kao i grupe intelektualaca s kojom se Šćepović često pojavljuje u reagovanjima i saopštenjima, razumije se, u tome što prepoznaju po budućnost višekulturnoga crnogorskog društva vrlo opasne namjere istorijskog revizionizma, ništenje antifašističkog bića crnogorskog društva i sve ustrajnije u državnim i vjerskim obredima Srpske pravoslavne crkve slavljenje zločinaca iz četničkoga pokreta. Riječ je o preinačivanju vrijednosnih koordinata moderne civilizacije i na tome pitanju u crnogorskome društvu ne smije se kalkulisati.

U okolnostima kad najveći dio sadržaja koji se danas čitaju dolazi s internet platformi, kad čitaoci gube otpornost na tabloiziranu štampu koja svojim tehnikama i metodama briše razlike između činjenica i falsifikata, Šćepovićeva knjiga eseja trenutnim i budućim korisnicima stiže kao jedna vrsta opomene i uputstva kako da čitamo brojne pojedinosti iz nedavne crnogorske prošlosti. Nosioce banalizacije i kiča u dijelu današnje medijske, kulturne i akademske zajednice, nosioce okoštale retorike kojom dio današnjih crnogorskih zvaničnika princip dijaloga izvrće u njegovu suprotnost a jezičku kulturu nište u temeljima njezinim − Šćepović je, dakle, sve njih u ovim esejima, kako bi Skerlić rekao, „vidio izbliza“. Kad se i prema ovih nekoliko detalja rasuđuje, pouzdano se može reći da je književnik Đorđe Šćepović crnogorsku književnost i kulturu obogatio korisnim i neophodnim čitanjem značajnijih procesa crnogorske društvenopolitičke zbilje iz potonje četiri godine, kao i ličnosti koje su u njima učestvovale.