Anđela Ćipranić: U košulji crnogorskoj sve u meni leprša, pojas mi je zapis predački

Crnogorska narodna nošnja prepoznata je i kao segment kulturno istorijskog nasljeđa Crne Gore.

Smatra se jednom od najljepših nošnji na svijetu, a karakterišu je bogat zlatnovez i veoma elegantan kroj.

Tokom prošlosti žene su je izrađivale na selima, dok su zanatlije svečanu nošnju pravile od najjkvalitetnijih materijala.

Izrazito visoke cijene svečane ženske i muške nošnje, koja je kod Crnogoraca postala gotovo obaveza, izazivale su kod većinskog siromašnog, ali veoma ponosnog stanovništva, ogromna odricanja kako bi je ostavili u nasljedstvo budućim pokoljenima.

Novac koji je bio potreban da se kupi jedno lijepo i bogato muško odijelo bio je dovoljan i za kupovinu jednog skromnog crnogorskog imanja, pa je u cilju očuvanja materijalnog i moralnog integriteta Crnogoraca knjaz Nikola u više navrata izdavao naredbe o zabrani proizvodnje i kupovine skupocjene narodne nošnje. 

Jedini izuzetak predstavlja crnogorska kapa koja se najduže zadržala i za koju sa sigurnošću možemo reći da je postala ikonički kod crnogorskog nacionalnog identiteta. 

Na teritoriji Crne Gore, u zavisnosti od geografskih, ekonomskih i iznad svega istorijskih pozicija nastali su različiti modeli narodne ženske nošnje.

U kom vijeku je nastala crnogorska narodna nošnja, kako su osmišljavani modeli, odakle su prvobitno nabavljani materijali, ko je osmislio zlatnovez i koliko je vremena bilo potrebno da se uradi nošnja koja je oduvijek bila prepoznata kao dio crnogorskog identiteta.

O tome danas za Antenu M priča Anđela Ćipranić koja je odbranila specijalistički rad na temu Ženska crnogorska narodna nošnja.

Antena M: Anđela, recite nam u kom vijeku je osmišljena crnogorska narodna nošnja i koje su osnovne karakteristike muške i ženske nošnje, odakle su prvobitno dobavljani materijali za njenu izradu?

Ćipranić: Jedna od najvažnijih antropoloških paradigmi jeste svakako kultura odijevanja, a odjeća kao materijalni specifikum u ljudskom društvu, i nezaobilazan konstituent u svakodnevnom životu čini, ne samo sa teorijskog, već i sa empirijskog stanovišta važan faktor proučavanja.

Korijene crnogorskog kulturnog nasljeđa nalazimo u različitim epohama njenog nastanka i prisutni su od praistorije do današnjeg dana.

Vjekovima su uticaji raznih kultura i civilizacija, počev od starobalkanskog ilirskog stanovništva, preko antičkih naroda Grka i Rimljana, potom i Slovena utiskivali pečat kolektivnog kulturnog koda čije su osobenosti ostavile neizbrisive tragove u našoj kulturi.

Uticaj Vizantije, Venecije, a kasnije i Orijenta donio je na polju društvenog i kulturnog sadržaja obilje specifičnih umjetničkih tvorevina koje su se na našim prostorima zadržale kroz različita finkcionalna, likovna i simbolička obilježja koja danas prepoznajemo u bogatoj riznici našeg narodnog stvaralaštva.

Različiti istorijski, društveni i ekonomski razvitak pojedinih crnogorskih oblasti neumitno je uslovio i razlike u materijalima, formi, ornamentici, tehnici rada i koloritu.

Tokom srednjeg vijeka, na prostorima države Zete, u doba vladavine Crnojevića, materijali za izradu odjeće (svila, čoja, različite pamučne tkanine) nabavljali su se iz inostranstva, pretežno iz Mljetačke republike, Dubrovnika i drugih gradova Evrope.

U to vrijeme Mljetačka republika bila je pravi pomorski, proizvodni i trgovački gigant koji je u sopstvenim radionicama izrađivao svilu, sukno i porhet, a za potrebe trgovine nabavljala se iz ostalih italijanskih gradova ogromna količina flamanske, francuske i engleske tkanine koje su se prodavale širom Sredozemlja i Istoka, pa i u Zeti. (Mrvaljević, Zorica, Crnogorska narodna nošnja, JU Muzeji i galerije Podgorica, 2006.)

Ipak, grad koji je uspio pokrenuti i razviti manufakturu sukna u doba vladavine Crnojevića je bio Novi hercega Stefana Vukčića. Za potrebe naše srednjovjekovne vlastele uvozile su se iz Dubrovnika i Italije ne samo razne svite i svilene tkanine već i sašivena luksuzna plemićka odijela.

Najpoznatije svite i svilene tkanine o kojima govori Risto Dragićević u svojoj knjizi (Nekoliko arhivskih podataka o crnogorskoj narodnoj nošnji i crnogorskom oružju) su kavad ili fustanje, sandao, skrlat, fino sukno, aksamit, panadur, hamuže, hazdaje, bračin, čelun, damaškin, grimiz, zlatne postave, plaštevi, šube, kuntuši, pa hilda, zibelin-samurovina- baldahin, atlas, itd.

U arhivskim spisima navode se nazivi najraznovrsnijih tkanina (vizantijski aksamit, brokat, samit, volut, raznobojna čoja), od kojih su neke tkanine poput olovera (veoma skupocjena tkanina boje purpura koju su nazivali „carska tkanina“) dugo vremena bila zabranjena za izvoz.

O veoma bogatom i skupocjenom odjevanju srednjovjekovne zetske vlastele svijedoče, osim raskošnih materijala poput vizantijskog aksamita, zlatnog brokata, skrleta, čende – lake svilene tkanine, i brojne krojačke radnje, kojih je samo u Kotoru bilo preko deset.

Čitajući brojna arhivska i istorijska dokumenta možemo sa sigurnošću utvrditi da je pedesetih godina XV vijeka, po riječima Zorice Mrvaljević došlo i do globalnog formiranja crnogorske svečane nošnje, ali kao nošnje Crnojevića i njihove vlastele.

Ovoj tvrdnji ide u prilog i činjenica da je u jednoj grobnici iz vremena Crnojevića koja je otvorena prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene na Ćipur, pronađeno dugme od pozlaćene srme kao i parče tkanine koji odgovaraju dugmadima i materijalu crnogorske svečane (svitne) nošnje, i samim tim predstavljaju prvorazredan materijalni dokaz njenog kontinuiteta, od tog vremena do današnjih dana. (Mrvaljević, Zorica, Crnogorska narodna nošnja, JU Muzeji i galerije Podgorica, 2006.)

Od pada Crnojevića krajem XV vijeka, do vremena mitropolita Visariona Borilovića Bajice na planu odjevanja nije se mogao ni desiti nikakav pomak jer je naša država bila pod okupacijom Turaka.

Uvozna tkanina je sve rijeđe nabavljana, a primat je preuzela domaća radinost, pa se javljaju djelovi odjeće istog kroja kao svitne nošnje, ali krojeni od domaćeg grubog sukna, čime se pokušava zadržati i posjedovati barem neki od djelova svečane nošnje kao što su kape, pojasevi ili neki manje skupi djelovi.

Sve do Berlinskog kongresa, kada su i ustanovljene granice Crne Gore, turska imperija je svojom oholom vladavinom u ovom nepokorenom dijelu svoje carevine i u pogledu odjevanja izdavala razne naredbe o načinu odijevanja Crnogoraca.

Naredbe su se ticale zabrana da raja ne smije nositi luksuzno odjelo, posebno skerlet i kadifu izvezenu pozlaćenom srmom, da ne smiju ići nakrivljene kape, niti u svojim odjevnim predmetima koristiti crvenu, ljubičastu, plavu i zelenu boju jer su te boje, po nekom nepisanom pravilu, bile obilježje Turaka.

Da crnogorski narod nije poštovao ove naredbe govori nam i činjenica da se upravo na prostorima „stare Crne Gore“ crnogorska narodna nošnja održala.

Poslije Berlinskog kongresa 1878. kada Crna Gora biva međunarodno priznata država, na planu odijevanja dolazi do ponovne potražnje i želje za posjedovanjem crnogorske svečane nošnje koju prihvataju i pojedini muslimani i Albanci.

Svečana nošnja vlastele Crnojevića održala se u svijesti i istoriji crnogorskog naroda do te mjere da je upravo ona postala narodna crnogorska nošnja.

Antena M: Ženska narodna nošnja, u svojoj bogatoj raznolikosti, otkriva različite aspekte crnogorske istorije, od dinarskog do primorsko-jadranskog tipa, svaka sa svojim karakteristikama i simbolikom. Koje su im zajedničke osobine, a po čemu se razlikuju?

Ćipranić: Na teritoriji Crne Gore, u zavisnosti od geografskih, ekonomskih i iznad svega istorijskih pozicija nastali su različiti modeli narodne ženske nošnje.

U monografiji Narodnog muzeja Crne Gore Narodne nošnje Crne Gore XIX – XX vijek (autori Ljiljana Đurišić, Tatjana Rajković i Blažo Markuš) izvršena je detaljna i sveobuhvatna klasifikacija svih tipova crnogorske narodne nošnje.

Autori monografije navode postojanje dvije kulturne zone unutar kojih su se u zavisnosti od etničkih, konfesionalnih i čisto lokalnih osobenosti formirale 1. Dinarska kulturna zona u kojoj se izdvajaju:

Nošnja Stare Crne Gore, Brda i Crnogorske Hercegovine (svitna i suknena crnogorska nošnja) i Nošnja sjeveroistočne Crne Gore (nošnja Vasojevića, nošnja bjelopoljske, pljevaljske, rožajske i plavsko-gusinjske oblasti, malisorska nošnja) i 2. Primorsko-jadranska kulturna zona u kojoj su zastupljene: Nošnja Bokokotorskog zaliva (Dobtotska nošnja, Nošnja Bokeljske mornarice, i Risanska nošnja), Paštrovska nošnja, Nošnje barskog i ulcinjskog okruga (Spičanska nošnja, nošnja Mrkojevića, Muslimanske gradske nošnje, Anamalska, Bregasorska, Krajinska i Šestanska).

Postojanje svečane crnogorske narodne nošnje koju su mnogi raniji proučavaoci ovog dijela crnogorskog etnosa vezivali za sredinu XIX vijeka zanemarili su činjenicu da ona svoj egzistencijalni habitus ostvaruje još u periodu XIV i XV vijeka, u vrijeme Balšića i Crnojevića, vladara Zete i Crne Gore, kada su je usljed jako skupocijenih materijala (pozlaćene srme, svile, somota, svite, ukrasnog kamenja) nosili samo vladari i srednjovjekovna vlastela.

Vremenom je prihvataju i šire narodne mase noseći je uglavnom u svečanim prilikama.

Antena M: Kada su se Crnogorke i Crnogorci okrenuli svojoj nošnji?

Ćipranić: Izrazito visoke cijene svečane ženske i muške nošnje, koja je kod Crnogoraca postala gotovo obaveza, izazivale su kod većinskog siromašnog, ali veoma ponosnog i samosvojnog stanovništva, ogromna odricanja i ulaganja maksimalnih napora da je posjeduju.

Za vrijeme knjaza Nikole donijeta je Uredba koja je obavezivala činovništvo da nosi „jevopejsko odijelo“ čime se željelo suzbiti trošenje čitavog bogatstva za posjedovanje svečane crnogorske nošnje.

U cilju omogućavanja prodora evropske mode (uskih haljina) na prostorima Crne Gore državna vlast se poslije nekoliko naredbi okreće suzbijanju proizvodnje nošnje, što je umnogome dalo bolje rezultate nego zabrana nošenja koju je iz svijesti Crnogoraca bilo veoma teško, skoro nemoguće eliminisati.

U prvim decenijama XX vijeka, tačnije odmah poslije izdavanja prve Uredbe o zabrani nošenja svečane nošnje, mnoge terzijske radnje bivaju zatvorene, pa nošnja postaje ograničena formom folklora. Jedini izuzetak predstavlja crnogorska kapa koja se najduže zadržala i za koju sa sigurnošću možemo reći da je postala ikonički kod crnogorskog nacionalnog identiteta.

Antena M: Šta je karakteristično kod ženske narodne nošnje, po čemu se razlikuje u odnosu na nošnje drugih zemalja?

Ćipranić: Djelovi svitne (svečane) narodne nošnje su: Bustin (oblači odmah do tijela) predstavlja jednu vrstu ženske potkošulje bez rukava.

Šiven je od kupovnog pamučnog platna i karakteriše ga dužina do struka, čime je zadovoljena potreba kasnijeg grudnjaka.

Podsuknja- dio je intimnog ženskog rublja i oblačila se odmah do tijela. Šila se od kupovnog pamučnog platna i njena dužina je bila određena pretežno do ispod koljena.

Košulja se oblači preko bustina, a kao materijal za njenu izradu koristi se svileni ili pamučni ćenar.

Karakteriše je ravan kroj, okrugli vratni izrez i vertikalni naprsni prorez koji se ne preklapaju, dugački, široki rukavi.

Vratni i naprsni prorez košulje ukrašavan je vezenim ošvicama koje se, koncem od pozlaćene srme, nijesu direktno vezle na košulji već na komadima pamučnog platna širine 2-3 cm, koji su se kasnije ušivali.

Funkcionalnost odšivanja i ponovnog ušivanja ošvica bila je svrsishodna (pranje košulje ili njihovo prenošenje na novu).

Suknja ili kotula šivena je pretežno od svile, ali i od finije pamučne ili vunene tkanine, u najčešće šest pola koje su se pri krajevima zvonasto širile pokrivajući noge do članaka. Kecelja ili futo je dio koji se nosio preko suknje.

I ona se kao i suknja šila od svile ili finog pamučnog materijala. Pravougaonog je oblika sa zaobljenim donjim uglovima na kojima su se često pri dnu ruba prišivale rese ili „gamufi“.

Jaketa (prsluk sa dugim rukavima) je kratki ženski haljetak koji se oblači preko košulje.

Šiven je od kadife (svilenog somota ili pliša) najčešće bordo boje, a postoje i varijante crvene, tamnoplave, tamnozelene ili ljubičaste boje.

Dužina jakete je do struka i njene se prednjice, koje su blago zaobljene po donjim krajevima, ne zakopčavaju uslijed čega se jasno vidi vezeni naprsni dio na košulji.

Dugački, uski rukavi na jaketi su raskošno ukrašeni zlatovezom raspoređenim oko vrata, na prsima, ramenom dijelu i rukavima.

Dolaktica (prsluk sa kratkim rukavima) predstavlja varijantu jakete šivenu od kadife.

Sam naziv nas upućuje da su rukavi kod ovog dijela ženske narodne nošnje kratki (do lakta) ili pokrivaju samo gornji, rameni dio ruke. Koret (zubun) se oblači preko dolaktice ili jakete.

Sašiven je od svijetlozelene čoje (svite), bez rukava, sprijeda ravno otvoren. Ćemer – srebrni pojas, predstavlja neizostavni ukrasni dio ženske svitne narodne nošnje.

Sastavljen je od različitog broja ukrasnih pravougaonih ploča (tri, pet ili sedam) koje su međusobno spojene šarkama.

Središnja ploča ćemera je uvijek lučno svedena. Oba tipa ćemera imaju po nekoliko srebrnih lančića koji su, takođe, metalnim alkama ili livenim „šakama“ prikačeni na središnju ploču padajući u nejednakim dužinama niz pojas.

Na naličju pojasa (zadnja strana) nalaze se metalne spone kroz koje se provlače platnene trake pomoću kojih se ćemeri i zakopčavaju.

Čarape su najčešće pletene od bijelog pamučnog konca, a u rijetkim slučajevima i od vune. Gornji djelovi čarapa, koje su dosezale do koljena, imali su bijele ili šarene podvezice, tzv. gajtane koji su se vezivali uz nogu.

Opanci-cipele (crevlje) Opanci su bili dio domaće radinosti i pretežno su ih izrađivale žene ali su se, takođe, mogli kupiti u opančarskim radnjama na Cetinju, u Kotoru, Podgorici, Virpazaru i Rijeci Crnojevića.

Izrađivani su od goveđe kože savijene na vrhu u kljun i opute - trakica od jagnjeće ili kozije kože koje su služile za pravljenje prepleta. Krajem XIX i početkom XX vijeka primat nad opancima preuzimaju crevlje - plitke cipele od kože sa vezicama ili lastikom.

Krpa „resača“, kapica i vel predstavljaju važan odjevni dio ženske narodne nošnje.

U zavisnosti od bračnog statusa pripadnice ženskog pola su ih različito upotrebljavale. Maramu od svilenog ili pamučnog materijala, četvrtastog oblika, na čijim su rubovima našivane svilene, dugačke rese (čak do 30 cm) nosile su udate žene.

Način stavljanja resače na glavu zahtijevao je njeno dijagonalno presavijanje (na trougao – na pero) i tom prilikom su se dva prednja kraja vezivala ispod brade, a treći (zadnji) dio je slobodno padao niz leđa.

Osim u pokrivačima za glavu, između udatih žena i djevojaka, postojala je razlika i u načinu oblikovanja frizure.

Djevojke su kosu dijelile po sredini iznad čela i ravno preko glave splijetale u jednu pletenicu koju bi na potiljku savijale u punđu, ili bi dvije pletenice ukrštene na potiljku i iza ušiju podizale do tjemena i tu kačile u punđu.

Plitku, okruglu kapicu od crvene čoje koja je po obodu bila opšivena crnim platnom- deravijom nosile su djevojke.

Na tjemenom dijelu kape – tepeluku crnim ili zlatnim koncem vezli su se različiti motivi, pretežno u formi cvijetnog ornamenta, mada postoje primjerci i sa geometrijskom ornamentikom (zvijezdice).

Antena M: Kakvi su motivi veza na našim nošnjama, i koji je najviše zastupljen?

Ćipranić: Kod koreta, na predjelu oko vrata, po čohi su, koncem od pozlaćene srme, izvezeni floralni motivi – lozice sa listovima i cvijetovima, a ovaj reljefni zlatovez dominira i na naprsnom dijelu koreta, kao i po uglovima prednjih pola.

Dužinom zlatoveza u gornjem dijelu prednjica ivice su ukrašene duguljastim srmenim dugmadima sa koralnom perlicom na vrhu. (Đurišić, Ljiljana, Rajković, Tatjana, Markuš, Blažo, Narodne nošnje Crne Gore XIX-XX vijek, Narodni muzej Crne Gore, 2017.str.34.) Dok na ćemerima koji su rađeni tehnikom filigrana dominira bogata srebrna čipka floralnog i geometrijskog karaktera, na kovanim ćemerima prisutna je jednostavnija, ali monumentalnija dekoracija ponekad i sa biblijskim motivima.

Dolakticu karakteriše bogati zlatovez na predjelu oko vrata, poprsnom dijelu, kao i poramenom dijelu rukava. Dolaktica je najčešće ukrašena floralnim motivima (lozice sa listovima i cvjetovima).

Antena M: Narodna nošnja zbog bogatstva motiva od zlatoveza nimalo nije jednostavna za izradu. Koliko je potrebno vremena da se uradi?

Ćipranić:  Ako nošnju izrađuje jedna osoba onda je potrebno vrijeme od pola godine, a ako se vrijedne Crnogorke udruže, taj se period smanjuje na dva do tri mjeseca.

Hiljade i hiljade uboda iglom, preciznost, estetska prefinjenost, sklad kolorita i mnoge druge umjetničke vještine utkane su u svaki komad ove veličanstvene, i za mene najljepše nošnje na svijetu.

Antena M: Narodne nošnje danas imaju vrlo posebnu vrijednost u Crnoj Gori. U 21. vijeku nose se i na festivalima folklora, a ponekad i na vjenčanjima.

Koliko bi danas bilo potrebno novca izdvojiti za kupovinu crnogorske nošnje?

Ćipranić: Mislim da je za kompletnu žensku nošnju potrebno izdvojiti nekoliko hiljada eura.

Ne znam tačnu cifru, ali ako za ručno rađenu crnogorsku košulju sa zlatovezom treba izdvojiti preko 500 eura, onda je lako zaključiti da prefinjeni i skupi materijali, ručna izrada i sati i sati predanoga rada iziskuju visoku cijenu.

Antena M: Današnja modna svijest Crnogorski temelji se na jasnim istorijskim ali i kulturološkim promjenama...Crnogorska košulja sa džinsom prisutna je ne samo na modnim revijama već i kao simbol elegancije? Kako to komentarišete? Da li prihvatate takvu vrstu modnog eksperimenta?

Ćipranić: Crnogorska narodna nošnja je za mene identitetsko obilježje, otisak dukljanske gospode, pečat bogate vlastele, dotojanstvenog držanja, jednom riječju zora predačkoga u kojem se ogleda etička nota nepokornog, samosvojnog i osobenog naroda koji je svoju kulturnu paradigmu utisnuo kroz vjekove, i one iza nas, a i one ispred nas.

Nositi crnogorsku košulju uz druge odjevne predmete je veličanstven modni osjećaj i privilegija.

Antena M: Za kraj, recite nam omiljeni element iz crnogorske narodne nošnje?

Ćipranić: Postoje dva omiljena, a to su košulja i pojas.

 U košulji crnogorskoj sve u meni leprša, a pojas mi je zapis predački bez kojeg ne bih sigurno i ponosno koračala.

Dres kod Crnogorki za 21. maj je najbolje opisao jedan Crnogorac koji je rekao „Sada znam kako vile izgledaju“.