„Ljudi ne bi trebalo da se boje svojih vlada, vlade bi trebalo da se boje svog naroda.“
Dok drugi mandat Donalda Trampa, obojen podjelama i kontroverzama, prijeti slobodama miliona Amerikanaca, filmovi kao što su „Z“, „Spartak“ i „V kao Vendeta“ postaju sve aktuelniji i značajniji.
Već od prve scene, politički triler Z reditelja Koste-Gavrasa najavljuje beskompromisnu osudu autoritarizma. Dinamična kamera prati jednako snažnu priču o nasilju koje dolazi iz samog državnog aparata i postupnom urušavanju demokratije. Film grčkog reditelja, nastalog u egzilu, pomalo je zasnovan na atentatu na demokratskog lidera Grigorisa Lambrakisa iz 1963. godine, a iako je snimljen 1969, u doba kada je Kosta-Gavras bio simbol političkog filma, njegova poruka odzvanja i danas – u svojevrsnom „zlatnom dobu” za političku angažovanost u Americi.
„Dok su se nizale izvršne naredbe iz Trampove administracije, ponovo sam odgledala Z, pokušavajući da razumijem kako smo došli do ove tačke – polarizacija društva, dezinformacije, korupcija i saučesništvo pojedinaca i institucija koje zajedno urušavaju temelje demokratije“, navela je Guardianova autorka Suzan Smit-Ričardson.
„I šta nam film može otkriti u vremenu kada se cenzura pojačava, ljudi se deportuju, a demonstranti proglašavaju domaćim teroristima“, pitanje je koje otvara praveći paralelu između snimljenog i svijeta koji živimo.
Odgovor je – mnogo toga.
Već decenijama, knjige koje se protive totalitarizmu nalaze svoj put do velikog platna. Orwellova 1984, Bredberijev Farenhajt 451, kao i Atvudina Sluškinjina priča više puta su ekranizovane, što svjedoči o njihovoj trajnoj aktuelnosti u svijetu gdje se sloboda i dalje uzima zdravo za gotovo. I film sam, nezavisno od književnih ostvarenja, često komentariše autoritarne režime.
Čarli Čaplin je još 1940. godine, u Velikom diktatoru, ismijavao Hitlera i upozoravao na opasnosti koje donosi kult ličnosti – i to uoči samog ulaska SAD u Drugi svjetski rat. Ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film, „Još sam ovdje“, bavi se posljedicama brazilskog diktatorskog režima kroz priču o borbi Eunise Paive da sazna istinu o sudbini svog muža Rubensa, bivšeg političara kojeg je vojska otela i nestao je 1971. godine.
Kosta-Gavras je jednom rekao: „Sve je politika“. I ta misao odzvanja kroz brojne filmove, bez obzira na žanr, koji prikazuju kako autoritarizam pušta korijenje, koliko je važno pružiti otpor nepravdi i kako borba za ljudska prava i dostojanstvo zna biti duga i iscrpljujuća.
U Spartaku Stenlija Kjubrika, epskoj priči o ustanku robova u starom Rimu, glavni junak simbolizuje težnju ka slobodi i samoodređenju. Kirk Daglas igra Spartaka, gladijatora koji nerado preuzima ulogu vođe pobune. Ali politika koja se krila iza snimanja ovog filma jednako je snažna kao i njegova naracija. Scenario su pisali Dalton Trambo i Hauard Fast – obojica su bili na crnoj listi i zatvoreni tokom makartističkih progona. Film, zasnovan na Fastovoj knjizi napisanoj u zatvoru 1951, postaje alegorija borbe protiv ugnjetavanja. Spartakova univerzalna želja za slobodom odjekivala je temama pokreta za građanska prava i predstavljala otvoreni izazov cenzuri i ideološkoj kontroli tog vremena.
Ipak, film ne završava kao jednostavna priča o junaštvu. U završnim scenama, podsjeća nas na cijenu pobune i na to koliko promjene često dolaze sporo. Ustanak propada, Spartak i njegovi saborci bivaju razapeti, ali njegovo dijete se rađa slobodno. Pobuna možda nije uspjela – ali nije bila uzaludna.
V kao Vendeta, distopijski film iz 2005. godine zasnovan na grafičkom romanu Alana Mura, nije klasična priča o pobuni protiv nepravde. Više je to oštra kritika uloge vlasti i komentar o moći ideje da pokrene društvene promjene. Radnja je smještena u budući London, pod čizmom fašističkog režima. Glavni lik, tajanstveni V (koga tumači Hugo Viving), odlučan je u namjeri da sruši režim i osveti se onima koji su ga mučili. Svoje lice skriva iza maske Gaja Foksa – istorijske ličnosti poznate po neuspjelom pokušaju da sa grupom katoličkih zavjerenika digne u vazduh britanski parlament 1605. godine, kako bi natjerao protestantskog kralja Džejmsa da bude tolerantniji prema katolicima. Iako zavjera nije uspjela, taj događaj se i danas obilježava svake godine.
U finalnom obračunu sa režimskim snagama, V izgovara rečenicu koja je postala gotovo parola našeg doba: „Ljudi ne bi trebalo da se boje svojih vlada, vlade bi trebalo da se boje svog naroda“.
Francuski reditelj Ladž Li je za Hollywood Reporter rekao: „Ja sam umjetnik. Moj posao je da pokažem nepravdu koju vidim oko sebe. Nemam rješenja. Nadam se da će film makar razotkriti poniženja s kojima se ljudi svakodnevno suočavaju i pomoći drugima da bolje razumiju zbog čega toliko nas osjeća ovaj bijes“.
Njegov nagrađivani film Jadnici (Les Misérables) smješten je u segregisane pariske predgrađe – banlieues – i prikazuje ustanak mladih afrofrancuza i Arapa protiv policijskog nasilja. Sličnu temu obrađuje i američki film Opsada (The Siege, 1998), koji je režirao Edvard Zvik, a scenaristički ga je oblikovao Lorens Rajt, autor knjige Kula koja se ljulja. Radnja se odvija u savremenom Bruklinu, gdje američka vojska preuzima kontrolu nakon niza terorističkih napada. Hiljade muškaraca arapskog i bliskoistočnog porijekla bivaju zatvoreni, dok narod protestuje ispred bodljikavih žica koje okružuju stadion pretvoren u improvizovani logor.
Film je objavljen pet godina nakon prvog pokušaja dizanja Svjetskog trgovinskog centra u vazduh, a tri godine prije 11. septembra. Danas, u svjetlu svakodnevnih smrti u Gazi i prijetnji deportacijom studentima koji demonstriraju u znak podrške Palestini, Opsada možda djeluje još aktuelnije nego kad je premijerno prikazana.
Iako neke scene djeluju nerealno – poput FBI-ja koji se suprotstavlja vojsci u odbrani ustavnih prava pritvorenika – Opsada ima hrabrosti da postavi pitanje koje je i dalje ključno:
Šta znači biti patriota?
U jednoj sceni FBI agent, kojeg glumi Denzel Vošington, zatiče generala (Bruce Willis) kako nadgleda mučenje zatvorenika i, užasnut, pita:
„Da li ste vi normalni?“
Rasprava između njih dvojice o vezi patriotizma i američkog ustava možda je mogla biti dublja, ali barem film zna da je to dijalog koji ne smijemo izbjeći.
Kao što i Ladž Li kaže, film – kao i umjetnost – može i treba da odražava stvarnost, ali i da je oblikuje. Nije čudno što je Z bio omiljen među članovima Crnih pantera, koji su film prikazali na nacionalnoj antifašističkoj konferenciji. Pantere, koje je država pratila, hapsila i ubijala, prepoznale su svoju sudbinu u toj priči. U vrhuncu Z-a, svi koji su pokušali da otkriju istinu o ubistvu populističkog lidera završavaju mrtvi, zatvoreni ili u egzilu. A dok vojska guši slobodu govora, lista zabranjenih riječi i aktivnosti – od slobode štampe do sindikalnog organizovanja – neprekidno se vrti u pozadini vijesti koje čitaju TV voditelji.
U svom uznemirujućem epilogu, Z nas podsjeća na jednu univerzalnu istinu o svim autoritarnim režimima: "Da bi uspjeli, prvo moraju da preuzmu kontrolu nad istinom".
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR