Na sceni pariskog Théâtre du Châtelet, igrači su trčali u ritmu, skakali i okretali se, dok su ih kamere pratile u pokretu. Aplauz nije bio za nastup, već za snimanje jedne od scena. Bio je to samo jedan od brojnih ambicioznih kadrova za Étoile, novu seriju za Amazon Prime Video, koja prati isprepletane sudbine dva baletska ansambla – Nacionalnog baleta iz Pariza i Metropolitan Baleta iz Njujorka – dok kreću u transatlantsku razmjenu, s ciljem da u postpandemijskom svijetu ponovo probude interesovanje publike i prodaju karata.
Snimana u Parizu i Njujorku, uz dvije trupe i bogatu koreografiju posebno osmišljenu za ekran, Étoile se predstavlja kao hrabro ostvarenje u žanru koji rijetko uspijeva da šire zaokupi publiku. Serija je duboko uronjena u svijet baleta, ali, kako naglašavaju njeni autori, nije riječ o plesnoj emisiji u užem smislu – već o priči o ljudima koji plešu. Ta razlika oblikuje i sam narativ, koji kombinuje realističan pogled iza kulisa sa izraženom teatralnošću, sve protkano dvojezičnim scenarijem i likovima koji se kreću kroz kulturne i institucionalne razlike.
Centralni motiv priče je razmjena ključnih plesača između dviju kompanija. Šajen Tusen, glavna zvijezda (igra je Lu de Laž), odlazi u Njujork, dok Miši Diplesi (Tais Vinolo), mlada američka plesačica, dolazi u Francusku. Njihova putovanja su i profesionalna i lična – uz sve izazove promjenjive lojalnosti, umjetničkih napetosti i porodičnih trzavica. Dio razmjene je i Tobijas Bel (Gideon Glik), nespretni i socijalno nesnalažljivi koreograf čiji dolazak u Pariz izaziva nelagodu, ali i neočekivana savezništva – uključujući i ono sa Gabinom (Ivan du Pontavis), ambicioznim članom ansambla.
U kritici New York Times ističe tehničku zahtjevnost produkcije: Margrit Deriks osmislila je petnaestak novih koreografija, uz klasične insertacije iz Labudovog jezera i Romea i Julije. Dubleri-plesači su korišćeni za najzahtjevnije scene, ali su glumci ipak intenzivno trenirali kako bi se što bolje uklopili u stvarne baletske postave – omogućujući, kako kažu tvorci serije, „magične efekte digitalne montaže“. Istovremeno, cilj je bio da se balet prikaže u njegovoj punoj snazi – kao fizički zahtjevan, emotivan i uzvišen izraz.
Vizuelno, serija često ostavlja snažan utisak. Plesne scene nijesu ubačene kao ukrasi, već predstavljaju ključne narativne momente, snimane dinamičnom kamerom koja gledaoca uvodi direktno u pokret. Od baletskih sala do velikih scena, atmosfera je bogato i uvjerljivo prikazana.
Ipak, kada su u pitanju ton i struktura, Étoile djeluje nesigurno. Kako piše Guardian, serija u početku odiše energijom i šarmom nalik na Fame – čak i citira njegovu poznatu rečenicu o „plaćanju znojem“ – ali vremenom gubi jasnu predstavu o tome kakva tačno želi da bude. Niti se uobličava kao klasična drama, niti se do kraja prepušta humoru, pa često ostaje u neodlučnoj zoni, negdje između. Povremeni pokušaji satire, poput scene sa jeftinim čašama za šampanjac, djeluju pregrubo i bez željenog efekta.
Karakterizacija je još jedan od slabijih elemenata serije. Na primjer, Šajen je prikazana kao vatrena buntovnica – u seriju ulazi pravo s protesta na ribarskom brodu, obučena u radnu opremu i još mirišući na ribu. Iako Leja de Laž donosi intenzitet i posvećenost, njen lik – kao i mnogi drugi – ostaje emocionalno udaljen. Čak i likovi koji su očigledno zamišljeni da izazovu simpatije ne uspijevaju da u potpunosti angažuju gledaoce, ostavljajući utisak „šifrovanih figura s kojima je nemoguće povezati se“. Iako ima momenata dobre glume – uključujući Glicka u ulozi Tobiasa, koji unosi dozu pravog komičnog olakšanja – djeluje da glumačka postava ponekad igra u različitim serijama, sa neujednačenom energijom i tonom.
Lake, zaigrane epizodne note, koje bi mogle da unesu šarm, često djeluju kao naknadno dodate i neprirodne. U jednoj sporednoj priči pojavljuje se živi bik koji nikako ne smije da pogleda plesačicu u crvenom – situacija koja dodatno naglašava nepredvidive promjene tona serije. Ovi elementi, iako vjerovatno zamišljeni da podsjećaju na stilske osobenosti prethodnih radova kreatora serije, često potkopavaju emocionalnu nepomičnost koju svijet baleta prirodno pruža.
Serija se dotiče i ozbiljnijih strukturnih tema, poput toga kako se baletske trupe finansiraju i ko njima upravlja. U Francuskoj su one pod državnom kontrolom, dok u SAD ključnu riječ imaju privatni donatori. Jedan od takvih likova je Krispin Šambli (kojeg igra Sajmon Kalo), tajkun iz oblasti oružja i hemijske industrije, čiji novac pokreće razmjenu između svjetova – lik nalik negativcu iz Bonda, zamišljen da bude veći od života. Prema pisanju New York Timesa, inspiraciju za njega autori su djelimično pronašli u stvarnim figurama koje bogatstvom utiču na kulturu. Ipak, kako navodi Guardian, njegovo pretjerano karikirano zlo djeluje pomalo neugodno, narušavajući vjerodostojnost serije.
Međutim, Étoile povremeno pronalazi ton koji pogađa pravo mjesto. Serija uspijeva da prikaže odricanja i pritiske s kojima se plesači suočavaju, kao i izazove međunarodne saradnje. Autori su željeli da pokažu da balet nije samo eterična ljepota, već zahtjevan, živ i kompleksan oblik umjetnosti. Nada je bila da čak i jedna manja serija može da podsjeti na vrijednost umjetnosti u svijetu koji prema njoj sve češće ostaje ravnodušan.
Étoile je ambiciozna u obimu i iskrena u svojoj ljubavi prema plesu. Donosi upečatljive vizuale, rijetku pažnju baletu i zanimljivu dvojezičnu strukturu. Ipak, njena priča često posrće pod teretom tonalne nedosljednosti, nedovoljno razrađenih likova i zaigranosti koja djeluje nezasluženo. Kako to Guardian sažima – serija je „u redu“, zabavna, ali ne ostavlja dubok utisak. Za one koje privlači svijet plesa i ljepota pokreta, nudi poneki dragocjeni trenutak koji vrijedi pogledati.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR