Predstava "Stub soli", dramskog pisca i profesora dramaturgije (člana grupe "Perper" i "The Books of Knjige"), Aleksandra Radunovića, u režiji renomiranog bugarskog pozorišnog reditelja Javora Gardeva, u produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja, učestvovala je tokom juna na dva značajna internacionalna pozorišna festivala u Bugarskoj – World Theatre in Sofia i Varna Summer theatre festival.
Ovaj značajan međunarodni uspjeh dolazi kao potvrda visokih estetskih i umjetničkih dometa predstave, koja se na ovim festivalima predstavila u konkurenciji sa ostvarenjima nekih od najznačajnijih evropskih pozorišnih kuća i reditelja, uključujući imena poput Declana Donnellana i Silviu Purcăretea.
Gostovanja u okviru ova dva festivala dodatno potvrđuju kvalitet produkcije Kraljevskog pozorišta Zetski dom i umjetničku snagu kreativnog tima koji je radio na "Stubu soli". Ujedno, ovo je bila izuzetna prilika za predstavljanje savremenog crnogorskog pozorišta na evropskoj sceni, uz promociju inovativnog rediteljskog pristupa i autentičnog dramskog izraza.
O izvedbi komada "Stub soli", sa portala "Fokalizator" prenosimo reakciju istaknutog bugarskog pozorišnog kritičara prof. dr Georgija Kaprieva.
"Predstavom „Stub soli“ Javor Gardev, Nikola Toromanov i crnogorski tim održali su majstorski čas – i to ne samo iz jedne oblasti. Ali, ključnu ideju komada artikulisao je sam autor drame, Aleksandar Radunović pitajući se u jednom intervuju: 'Kako čovjek da ostane čovjek, dok gleda što se dešava oko njega'?“
O autoru
Iako je poznat po svojim dramama ne samo u Crnoj Gori, i iako je aktivan u muzičkom i medijskom prostoru svoje zemlje, Radunović je prije svega profesor. Rođen 1971. godine na Cetinju, završio je dramaturgiju u rodnom gradu i Beogradu, a danas je docent na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Upravo zato – ili uprkos tome – u „Stubu soli“ izbjegava direktne poruke i pouke. Njegov cilj je iznevjeravanje horizonta očekivanja pozorišne publike, koja je navikla da se u teatru udalji od svog vremena i da na sceni vidi nešto drugačije od svakodnevice. Međutim, način na koji ovaj komad tretira svakodnevicu, izaziva nas da kopamo po sebi, da se suočimo s arhetipskim obrascima i pričama koje oblikuju traumatična i tragična iskustva. Radunović, kako ističe Javor Gardev, povezuje savremeno stanje društva s velikim epskim pričama o destruktivnom porivu čovjeka. Iz istorijske perspektive, „današnje varijacije arhetipskih tragičnih narativa nove su epizode u seriji planetarnog tragičnog iskustva.“
O drami
Naslov drame aludira na biblijsku priču o Lotovoj ženi. Iako joj je bilo naređeno da se ne osvrće, ona pogleda unazad, ka uništenom Sodomu, i pretvara se u stub od soli. Radunović tumači ovu parabolu kao odgovor na pitanje: 'U šta se pretvaramo dok gledamo zlo'? Šta se dešava kada se oživi nagon za uništenjem i samouništenjem, kad živimo okrenuti prošlosti, kad 'život' postaje osveta za ono što je bilo. Život koji proizvodi zlo u nama, zajedno s pripadajućim porivom ka smrti. Ova posve traumatična egzistencija obrađena je kroz balkansko istorijsko i savremeno iskustvo, gdje su destruktivne sile jasno vidljive. Nedostatak saosjećanja doseže monstruozne razmjere – smisao života pronalazi se u smrti: tuđoj i sopstvenoj. Zlo dominira u svim aspektima – ličnim, društvenim, među generacijama, među kulturama. Pojačano i umnoženo prisustvom sveprožimajućih medija, ono prodire i u one sfere društva gdje se navodno 'ništa ne dešava'. Savremeno društvo, koje se hvali svojom civilizacijskom razvijenošću, širom otvara vrata porivima razaranja.
'Stub soli' sastoji od četiri naizgled nepovezane minijature. Prva prikazuje scenu u grupi za metadonsku terapiju – dolazak nove članice. Ana treba da se predstavi starim pacijentima: ogorčenim, ciničnim, nepovjerljivim prema 'sistemu' i planovima za 'novi život'. Ipak, ona dolazi da im pokaže izlaz. Nakon svoje ispovijesti, vadi iz genitalija (jedinog nedovoljno kontrolisanog mjesta) špric s otrovom i svečano ga ubrizgava u venu. Smrt je pobjeda, pobjeda je smrt. Druga i treća epizoda prikazuju porodične susrete – isprva banalne, ali koji ubrzo prerastaju u sukobe, ogoljenu međusobnu netrpeljivost, nerazumijevanje, nesposobnost za komunikaciju, antropološku degradaciju. Ishod je opet smrt – željena, tražena, postignuta. 'Ako ti ne ubiješ mene, ja ću tebe – volim te'. Spas je u smrti.
Završni čin se odvija u bolničkom hodniku. Mentalno i fizički hendikepirano dijete, nagovoreno od tetke i podstaknuto pjesmicom o supi (koja se ranije javlja u predstavi), uzima stvari u svoje ruke: ubija 'iscjelitelja' koji ga je osakatio, zatim tetku, pa i ženu koja mu je bila jedina pomoć. Ako se prisjetimo da je to dijete u prethodnoj sceni bilo ubijeno – vidimo da je ono što preživljava jedan vampirski, besmisleni život. Život smrti.
Kada govorimo o 'sinergiji', često zaboravljamo da osim sinergije dobra postoji i – sinergija zla. Iako zlu nedostaje 'supstanca', ono se 'supstancijalizuje' kroz nosioce zla – ljude. Tako postaje svakodnevica, normalnost. Zato je 'Stub soli', kako reče Gardev, 'hardkor pozorište'.
Tim
Glumački rad ansambla iz Cetinja i Podgorice je besprijekoran. Ana Vujošević, Jelica Vukčević, Jelena Laban i Vule Marković ni u jednom trenutku ne zaostaju za moćnim Dejanom Ivanićem. Svako tumači po četiri različite uloge (osim Vukčević – tri). U 'pseudoomnibus' strukturi predstave, svaki lik nosi trag prethodnog – te 'tragove' glumci koriste da stvore jedinstvenu liniju radnje. Gardev je gospodar tog univerzuma. Precizna 'geometrija zla', bez kompromisa i utješnih rješenja. Ta čistoća otvara prostor i za emociju, pa čak i za humor – koliko god to djelovalo paradoksalno. Likovi su oblikovani minimalnim, ali snažnim akcentima. Smrt, ubistvo, brutalnost – stilizovani su do suštine. Nikola Toromanov je ponovo briljantan. Scenografija je istovremeno jednostavna i monumentalna. Publika u Sofiji nije viđela punu verziju, jer je prostor ove scene manji od cetinjskog. Ipak, glavni elementi su sačuvani – šetači i nekoliko klupa – sve to doprinosi fokusu i jedinstvu radnje. Muzika Nine Petrović je psihološki napeta, dok su kostimi Line Leković precizno promišljeni. Zajedno s dekorom, daju i simboličke smjernice.
O 'apsurdu'
U gotovo jednoj jedinoj sentenci crnogorska štampa hvali 'primjerenost izbora realističnog načina glume' i navodi 'apsurd' kao ključ za tumačenje predstave. To, jednostavno, ne stoji. Kod Radunovićevih likova nema Kamijevog razuma suočenog s ćutanjem svijeta. Njihov svijet je već iracionalan. Razum je izgnan – a besmisao je norma. 'Stub soli' je angažovana drama visokih dometa – angažovana ne u uskom, dnevno-političkom smislu, već u najdubljem antropološkom. Ona se bavi korijenima političkog u kulturi i čovjeku, s posebnim osvrtom na balkanske patologije: poricanje zajedničke prošlosti, trauma, vrijednosti… Predstava govori, baš kako kaže Gardev, o „tvrdoglavom poricanju zajedničkih problema i trauma svih balkanskih društava.“ Zato komad 'Stub soli' Aleksandra Radunovića, u interpretaciji Javora Gardeva i njegovog tima, potiče katarzu, u izvornom smislu. Κάθαρσις (katarza) kod Aristotela nije samo estetsko, moralno ili psihološko stanje, kako se to obično pretpostavlja. 'Pročišćenje' koje se izvorno ima na umu je 'političko' u antičkom značenju te riječi. Ono ima fundamentalno antropološki karakter.
Gardev s pravom kaže da je cilj predstave: 'obnovljena ljubav prema životu'. A Radunović, citirajući Umberta Eka, ističe: 'naučiti kako da umremo' kao put ka tome da naučimo kako da živimo. Da ostanemo ljudi, uprkos zlu koje nas okružuje.
Dakle, ako nijesam bio dovoljno jasan, evo sad, direktno: ‘Stub soli’ Cetinjskog pozorišta je kulturno dostignuće izuzetne snage."
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR