Nastavlja se polemika na relaciji Crnogorsko društvo nezavisnih književnika - Ministarstvo kulture i medija. Reagovao je književnik Milorad Popović.
Saopštenje prenosimo integralno:
Ministarstvo kulture, na čijem čelu je stručnjakinja za degenerativne bolesti, ponovo izbjegava da se očituje o tome:zaštoCDNKu posljednjih pet godina nijedobilo nijedan euro iz državnog budžeta? Izašto je član Evropskog saveza pisaca, izbačen iz kruga referentnih strukovnih udruženja, uprkos tome što su Ministarstvu puna usta Evrope i evropskih kriterijuma?
No, Ministarstvo kulture, nakon konsultovanjasa stranačkim vođstvom Demokrata, koji rukovodipolicijom, i čiji poslanici u parlamentu, poput Pol Potovih Crvenih Kmera, ili Mao Ce Tungovih aktivista u Kulturnoj revoluciji, sladostrasno traže hapšenje političkih protivnika, mahom šezdesetogodišnjaka isedamdesetogodišnjaka, bivših tužilaca, sudija, ministara, direktora…koji još nijesu strpani iza brave u tzv. spektakularnim hapšenjima –s maskama i dugim cijevima –i najavljuje kontratužbu, u kojoj će dokazati da jeCDNK kriv, jer je prijavio krađu dokumenta! Na isti načinMinistarkine stranačke kolegekriminalizuju, i pokušavaju utjerati strah u kosti,onima koji su 2006. godine doprinijeli obnovi crnogorske državnosti, a istovremeno ćute o svojimsaradnicima i saveznicima iz kriminalnih klanova, koji su za njih agitovali, potplaćivali i ucjenjivali birače na parlamentarnim izborima.
Kriminalna diskvalifikacija i marginalizacijaCDNK je eminentno ideološko-političke naravi – velikosrpsko Udruženje književnika Crne Gore, po raznim osnovama, od Vlade je u potonjih pet godina dobilo desetine, neki tvrde i stotine hiljada eura –jeru članstvu CDNKsu pretežno nacionalni Crnogorci, koji se, aktivno ili pasivno,suprotstavljajuklerofašističkomzatiraju crnogorske kulture i nacije.Bizarnost ovog fenomena ogleda se i u činjenici da je na čelo resora kultureelementarno nepismenaosoba – javne govore Ministarki piše njen pouzdanik iz druge, prijateljske zemlje –bez ikakvih kvalifikacija i afiniteta.
U pitanju je klasična olhokratija – vladavina najgorih – koja forsira ruralni i klerikalni šund, amaterizam i diletantizam. Kredoolhokratije je: što gore to bolje. Bečić, Bogdanović, Šaranović, da bi još više smanjili Crnu Goru, prema svojoj mjeri, stvorili balkanski Liliput, za ministarku kulture su izabrali osobu koju više uzbuđuje miris priganica nego vrhunska poezija, teatar, likovna izložba. Jer, da imaju elementarno obrazovanje i pristojnostpokazali bi barem formalno uvažavanje sektora kulture, njegove specifičnosti i društveni značaj,iza ministra bipostavilinekogsrpskog nacionalistu,pisca, istoričara umjetnosti, teoretičara kulture, a ne stručnjakinju za degenerativne bolesti.
Ali, „crkvenim kmerima“ ne odgovara nikoko ima trunku znanja, integriteta ili talenta. Jer, takav dužnosnik, makar bio i ordinarni klerikalac i šovinista, imao bi trunku profesionalnog častoljublja, držao bi se nekih estetskih načela:ne bi dozvolio, na primjer, danotorni amater i diletant, Dragan Koprivica, dobijeTrinaestojulsku nagradu za životno djelo, koja je ranije dodijeljenaDadu Đuriću, Veljku Bulajiću, Mirku Kovaču, Voju Staniću!
To i takvo intelektualno i moralno beznađe iočigledna stupidnost najbolje se očituju kad Ministarstvo javno pokušava odbraniti svoju inferiornost i profesionalna i moralna nepočinstva. TakoGospođa „Priganica“ i njeni savjetnici, predsjednika CDNK nazivaju „opskurnim pojedincem“, koji godinama pokušava da „vlastite frustracije, lične gubitke i nestanak dugogodišnjih privilegija predstavi kao navodnu institucionalnu nepravdu“!? Njihova prozirnataktika je skrenuti spors ideološko-političkog meritumana lični plan, kako bineznavenoj i indoktriniranoj javnosti pokazali da je problem u„iskompleksiranom opskurnom pojedincu“,a ne uMinistarstvu kulture, kojejeinstituciju s međunarodnim referencama,svrstalo u isti rang – ili niže –s udruženjima pčelara ili tica pjevačica. U stvari, riječ je o nevještom pokušavaju skrivanjašire imperijalne velikosrpske strategije koja jenacionalne Crnogorce učinila građanima drugog reda, a u doglednoj budućnosti ih namjerava pretvoriti u fluidnufolklornu zajednicu, bez političkih atributa, nalik Gorancima, Cincarima, Bunjevcima.
Tako se Ministarstvo dosjetilo da kompromituje„iskompleksiranog opskurnog pojedinca“, čija je poezija, proza i esejiprevedeni na dvadeset pet stranih jezika koristeći najbesmislenije argumente, kojirazotkrivaju kriminalnu pozadinudiskriminacije CDNK. Jer, „opskurni pojedinac“jelaureatNjegoševe nagrade – jedini crnogorski pisac s tim priznanjempored Mihaila Lalića – i brojnih drugih nagrada: Meša Selimović, Trinaestojulska nagrada, Risto Ratković,Miroslavljevo jevanđelje,Bosanski stećak, Jutarnjeg lista, Ivan Crnojević, itd. K tome jespornik Ministarstva kulture dvije decenije bio direktor najvažnijeg crnogorskog izdavača iurednik jereferentnog književnog časopisa ARS.
Onda,ima li smisla ignorantima dokazivati aksiome? Doista, bilo binerazborito gubiti vrijeme s njima, takvima kakvi su, da onipresudno ne utiču na kulturno-političko oblikovanje društva. Jer, pitanje jeelementarne pristojnosti i građanskog častoljublja, danas i ovdje,suprotstaviti seklerofašističkoj osovini Mandić-Bečić, njihovim šefovima, saveznicima, ideolozima, egzekutorima: A. Vučiću, Porfiriju, rektoru Božoviću, Joanikiju, Metodiju…
Opstanak crnogorske kulture i nacije, građanska i evropska profilacija društva,ipak, ne zavisi od nasljednika NikolajaVelimirovića i Pavla Đurišića, koji su izgubili sve bitke i ratove u 20. stoljeću. Sudbina Crnogoraca je danas, kao mnogo puta u istoriji, u mnogo težim okolnostima,u njihovim rukama.Prije svega, nužno je stvari nazvati pravim imenom, spoznati i inteligentno koristiti sopstvene komparativne prednosti, i pokazati solidarnost sa svima koji se odupiru klerofašizmu.
U tom kontekstu važno je spoznati, da je kriminalna diskriminacijaCDNKnastavak procesa petogodišnjeobespravljenosti i ostalih crnogorskih kulturnih organizacija i asocijacija,a neodbrana predsjednika, člana Uprave, urednika.
Jer,CDNKprevashodno treba mladim piscima, i onima koji još traže afirmaciju, u domaćem i međunarodnom kontekstu. Nasušno nam trebajui ostale asocijacije i institucije – pogotovoone koje su se trenutno uspavale –koje branecrnogorski nacionalni identitet i ljudska prava, da bismo preživjeli kao samobitna kultura, iu svojoj zemlji – pod svojim nebom –ponovo bili slobodni ljudi.
Da zaključim, u nas stvari katkad sazrijevaju sporo, često presporo,onda se, uprkos svemu, iznenada probude, naizgled uspavani agensi.Tako se često produžavalovrijeme dezorjentacije, apatije i zbunjenosti, i trajalo desetljećima. No,više od hiljadu godinejedinstvene povjesnice tog malobrojnog naroda i nacije – za koje Volter kaže da liče na mravinjak –podučava nas da suna Crnogorcima, prije ili kasnije, polomili zube mnogo moćniji i znavenijineprijatelji, od ovihprovincijskih kreatura, koje su danas,sticajem okolnosti, zaposjele glavne uloge u našoj kulturi, medijima, politici…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR