Milorad Popović: Besjeda na dodjeli Njegoševe nagrade

RADE TOMOV

Tako lijep i prijek
mlad i vlastoljubiv.
Samohran, inokosan, tvrdica:
Žuđel njeguški.
Bez potomaka.
Usijana glava –
čitanjem razvratnih knjiga ištećen.
Konjanik, lovac jarebica.
Ratnik bez dobijene bitke.
Ljubavnik, žuđenik, u celibatu.
Gordi osvetnik, sirak tužni.
Dalek drugima, teškosjen
kao da je stario
životima svojih predšasnika.
Orijaškog stasa, malih ruku
grenadirskih prsa, tankonog
mučaljiv, prodorna glasa.
Nije za vladiku stvoren
prezire kler
filozof, autodidakt
jeretičkih ideja
graditelj škola
obnovitelj štamparstva
opasan za Monarhiju:
Opasan za sebe
i za Crnogorce
igrač bilijara
putnik.

Njegoš.
Naš Njegoš.
Grudobolni.

BORBA ZA NJEGOŠEVO NASLJEĐE

Tomas Sterns Eliot u svom znamenitom eseju, Tradicija i individualni talenat, tvrdi da „nijedan pjesnik nema sȃm za sebe cjelovito značenje“, to jest da „ njegov značaj, ocjena njegovog djela jeste ocjena njegovog odnosa prema mrtvim pjesnicima“. No, genijalna djela, za razliku od talentovanih ili samo prosječnih, uvijek poremete postojeću sliku tradicije, da bi potom presudno uticala u stvaranju novog poretka u kritičkom vrednovanju literature. Književno djelo Petra Drugog Petrovića Njegoša je sui generis: među svojim prethodnicima na jeziku Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Hrvata, nije mogao imati uzore niti je poslije njega, u južnoslovenskom kontekstu bilo značajnih pjesnika sa tako snažnim osjećanjem da “čitava evropska literatura počev od Homera… istovremeno egzistira i istovremeno sačinjava jedan poredak”. Radomir Konstantinović, u tom kontekstu ističe da je, “ Njegoševo svečoveštvo izgrađeno na dubokom osećanju svetskog protivrečja i nedokučivosti pokretačkih sila… nije našlo autentične sledbenike (čak ni podržavaoce) u srpskoj poeziji”.

Genijalni, oduhovljeni dar, po definiciji je uslovljen izvjesnom pomjerenošću: za njega nijesu presudne konvencije, akademsko obrazovanje, porijeklo, socijalni status, i stoga, uvijek pronalazi jedinstvena, uprkos svim zaprekama neočekivana, često jedina moguća rješenja – prekretnički i trajno. Mladi Njegoš ne nalazi svoje uzore u epigonima evropskog romantizma i klasicizma, poput Mušickog, Sarajlije, Preradovića… već ga inspiriše narodno stvaralaštvo koje je svoje vrhunce imalo u istinskim remek djelima, poput Ženidbe Maksima Crnojevića i Banovića Strahinje. S jednakom strašću i nepogrješivom intuicijom ingenioznog samouka on se upustio u veliku duhovnu avanturu izučavanja antičke, renesansne i barokne književnosti, kao i djela svojih savremenika, velikih pjesnika romantizma, prije svih Puškina i Bajrona. Važno je napomenuti da su na Njegoša više uticali Homer i Hesiod, te Dante i Milton, nego njegovi savremenici, iako u Gorskom vijencu i Šćepanu Malom nalazimo nacionalno-didaktičke i prosvjetiteljske elemente koji literarno uobličavaju i poetizuju svijet, na način koji je tipičan za romantizam.

U Luči mikrokozma čitalac sa izvjesnom erudicijom primijetiće uticaje Hesiodove Teogonije, Danteove Božanstvene komedije, Miltonovog Izgubljenog raja, ali i to da je Njegoš stvorio osobenu kosmogonijsku i metafizičku koncepciju. Na nebu – kao i na zemlji – vodi se neprestani rat, u kojemu su i anđeli naoružani strijelama. Od dvanaest neba jedanaest je materijalno, a samo jedno je duhovno: u njemu se nalazi Božji prijesto. Ali, ni Bog nije svemoćan: on se bori protiv Satane, koji je pobunio šestinu nebeskih stanovnika. Božji zakon, ljepota, dobrota i istina neprestano su na udaru sila Haosa. Zlo je kao i dobro prvobitno i suštinsko: izvire iz neimenovanih mračnih sila koje su vječne, kao i sȃm Bog.

Cijeli Kosmos Njegošev počiva na dihotomiji dobra i zla, svijetla i mraka, duha i materije. Oni su u vječitom srazu, bez konačnog pobjednika i konačne istine. Kosmos i Bog, prema ovoj koncepciji, stvoreni su istovremeno. Materija je, dakle, nadnaravna, onostrana, kao i duh: “Je li instinkt al’ duhovni vođa/ ovđe ljudsko zapire spoznanje”. Porijeklo duha i materije je nebesko: Njegoš kao i savremeni fizičar i filozof Stiven Hoking, smatra da božja transedencija izvire iz kosmičke energije: “Što si bliže neba, to je sito ognjeno febove češće i prijatnija pišta (hrana) duševna”. Ali, čovjek je slab, “tvarca jedna što je zemlja vara”. On dalje zapisuje u Bilježnici: “ Da mi se sa zemlje popeti uz Daničine zrake, moga bi doći na izvor zrakah, ali đe je smrtnome lakoća zraka!”.

Čovjek na zemlji je neutješna i vječna žrtva, jer duh i materija se kolebaju, proždiru jedno drugo. Čovjek je slab i nemoćan: “Zla pod nebom što su svakolika/ čovjeku su prćija na zemlju”. Nikome nije dato da sazna ono od čega su u “grobu ključevi”. Njegoš “svakoj istini gleda u oči”, ali svjestan je da mu najviša istina izmiče. Zato se i koleba. On vjeruje i sumnja. Nije pogrešno kazati da je Pustinjak cetinjski eklektik, vjernik-agnostik, koji neprestano traga za Bogom, pokušavajući dokučiti njegovu prirodu, namjere, smisao, a kako se primiče životnom kraju raste i njegovo nadanje u Boga i besmrtnost. Njegoš se u Testamentu obraća Demijurgu kao nekom bliskom, poput starozavjetnog mesije, i zahvaljuje mu: “Hvala ti, Gospodi, jer si me nad milionima dušom i tijelom ukrasio”. Ali, priznaje da ne zna hoće li “pod njegovim lonom (krilom) da vječni san boravi ili u horove besmrtne da ga slavi”. Vječni san je vječita praznina, ništavilo.

Čovjek se, dakle, “siromašan, bez nadziratelja”, batrga, bez čvrstog oslonca, ipak, pjesnikov Bog, tačnije onaj dio božje prirode koji je dostupan saznanju “podstrek je za borbu a ne za očajanje”. Miodrag Popović, u Cetinjskom boniku, piše: “Božje surovosti, kao i Njegoševe imaju svoj cilj: pobedu nad tamom i mračnim haosom u vasioni”. Vladika Rade vjeruje da samo slobodan čovjek daje formu svojoj sudbini, da onome koji umire za slobodu najviša je nagrada vječno sjećanje: “ pȃs da pȃsu dovijek kažuje”. Dakle, kamijevski govoreći Njegošev pobunjeni čovjek nije bivši rob koji ne prihvaća način na koji s njim postupa gospodar: njegova pobuna je više etičke, pa i metafizičke naravi. U kolektivnoj imaginaciji borba neprestana je bila starodrevni zavjet koji čuvaju još samo Crnogorci. Obilić je poput palih anđela iz Luče mikrokozma, koji se bore lukom i strijelom na strani Boga. Kosovska bitka je graničnik prema kojemu se sve mjeri. Njegoš je duboko potresen, ali i gord na vjekovni otpor ove šake gorštaka najvećim evroazijskim imperijama, i zato se u pismu Nikoli Tomazeu, zapituje: “Je li kervavije stranice u istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”.

Iz duge i krvave borbe među nejednakima iskovano je čojstvo, rigidni moralni zakon, koji se kategorijalno ogleda u različitim oblicima samokontrole, i u stvari je glavni agens vjekovne opstojnosti ove male, odsvud stiješnjene, ljudske zajednice. “Nove nužde rađu nove sile”: nema duhovnog podviga niti velikog istorijskog pregnuća bez ideje o uzvišenom, ekumenskom, svevremenom. Ipak, Njegoš od Crnogoraca ne pravi ibermenše: u dijaloškoj formi pokazuje da je paradigma čojstva odveć zahtjevna za znatan broj njegovih sunarodnika. (Gerhard Gezeman s pravom ističe da crnogorsko čojstvo ne govori samo o tome kakvi su bili Crnogorci nego i kakvi su htjeli postati). Likovi u Gorskom vijencu i Šćepanu Malom, nijesu samo čojski junaci, kosovski osvetnici i narodni mudraci, nego su često smiješni, kolebljivi, s mnogo neznalačkih predrasuda i sujevjerja. Njegoša će cijeloga života razdirati ambivalencije: potištenosti zbog crnogorske neukosti, praznovjerja i neprilagodljivosti civlizovanom svijetu – sjetimo se tragikomičnih scena o posjeti vojvode Draška Mlecima i rasprava glavara u Gorskom vijencu oko babe-vještice i popa Mića – i gordosti što je, kako sam veli, “gospodar slobodnoga naroda”. Nekom Škotlanđaninu u Splitu vladika Rade će reći: “Znate li đe je najviša sloboda? U Crnoj Gori, čije ključeve držim”.

No, Njegoš shvata da da će “borba neprestana” u jednom času omalomoćiti, postati anahrona i neprijemčiva na nove silnice politike i opštih društvenih kretanja u susjednim zemljama, pa u svojim angažovanim spjevovima i političkom radu Crnogorce predstavlja kao lučonoše koji će ostale Južne Slovene buditi iz stoljetnog mrtvila ili će i sami propasti. On Imru Ignjatijeviću Tkalecu, jednom od prvaka Ilirskog pokreta, između ostalog piše: “Jer može se govoriti što se hoće, mi smo s ove i s one strane (Save i Dunava) jedan narod, s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću, koju mi moramo da ostvarimo, jer ćemo zajedno da propadnemo”. Analizirajući Njegoševu političko-nacionalnu koncepciju, Slobodan Tomović, primjećuje da iako su “Crnogorci jasno bili izdefinicirani kao narodna zajednica, Njegoš ih najčešće stavlja u širi etnički ili vjersko-politički okvir”. Tako u pismu Slovencu Stanku Vrazu dva puta pominje “naš narod”; Osman paši Skopljaku, kaže da mu je “brat Bošnjak”; i još, ”ti si nam jednoplemenik, iako su različita vjeroispovjedanija”. Josipu Jelačiću: “Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila”. Ipak, smjele pjesnikove vizije neće uticati na njegovu trezvenost u procjeni savremenih političkih prilika. Njegoš tačno procjenjuje slabosti narodnih pokreta, prije svih Iliraca, i žali se jednom Tršćaninu: “Naše stvari svekolike imaju veliku glavu i slabe noge, te ne mogu opstati… E, siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robova da im nije njih”.

Ipak, Njegoševa moćna imaginacija i dubokoprodirujući intelekt nijesu lišeni idealizma u predviđanju budućnosti, kao što je to bio slučaj i sa ostalim velikim južnoslovenskim i evropskim duhovima njegova stoljeća. Pjesnikova ideja jugoslovenstva ostvariće se u 20. vijeku, ali njegovi će ideali ravnopravnosti i suživota Južnih Slovena, baš kao i vizije Svetozara Markovića i Josipa Juraja Štrosmajera, biće zgaženi i poniženi osionošću i kratkovidošću dinastije Karađorđević i njihove podaničke elite. Koliko je pjesnik Gorskog vijenca naivno zamišljao državu u kojoj će se prvi put poslije toliko vjekova objediniti narodi stanovite jezičke i mentalitetske bliskosti najbolje se može vidjeti iz pisma Osman paši Skopljaku: “ Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojih spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati u njedrima svojim”.

S današnje distance, poslije propasti jugoslovenske ideje, možemo sa sigurnošću tvrditi da bi pjesnik Gorskog vijenca, da je nekim slučajem bio savremenik stvaranja Prve Jugoslavije, tog i takvog ujedinjenja Južnih Slovena, u kojemu je Crna Gora 1918., vojno okupirana od svojih saveznika i svedena na prezrenu bezimenu provinciju, a kralj Nikola, poslije šezdeset godina vladavine proćeran i pretvoren u tužnog izgnanika i apatrida, bio najogorčeniji protivnik aneksije Crne Gore Srbiji. Jer, nijedan drugi, mali i veliki Crnogorac, prije i poslije, nije bio tako ponosan na voljnost i slobodu podlovćenskog svijeta koliko je to bio Petar Drugi Petrović Njegoš. On u pismu Matiji Banu, navodi: “ Slobodnoj Crnoj Gori priliči da samo od slobodne države kao Amerika primi pomoć, kad već ne može bez nje biti… Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar slobodne Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim”. Stoga, besmislene su tirade ideologa unitarnog jugoslovenstva, velikosrpstva i panslavizma da je Crna Gora Njegošu bila ne samo pretijesna nego i da je on svim silama težio da je ritualno žrtvuje jednoj zamišljenoj većoj i bogatijoj državnoj zajednici.

Njegoš je odveć veliki pjesnik da bi u bilo kojem nacionalno- kulturološkom kontekstu bio interesantan samo piscima i ljubiteljima lijepe književnosti. I da je Crna Gora u 20. stoljeću imala sreću da se skladnije razvija, bez hegemonisitičkih pritisaka, unutrašnjih podjela i pokušaja nacionalne asimilacije, bez toliko ratova, okupacija, promjena državnih sistema i ideologija, nesumnjivo bi ga naraštaji, kao što je to slučaj s drugim nacijama i njihovim velikim pjesnicima romantizma, Puškinom, Geteom, Bajronom, Igoom, Leopardijijem, Prešernom, Emineskuom, Petefijem, Mickijevičem, Botevom, Ševčenkom… uzeli kao jednu vrstu nacionalne zastave. Ali, nijedan drugi znameniti pjesnik romantizma nije imao takvu posmrtnu sudbinu: svijest o Njegoševu geniju dugo i sporo se probijala među učenim svijetom u balkanskim provincijama, čiji filistarski, skorojevićki duh nije mogao dobaciti dalje i više od stihotvorenija Sima Milutinovića, Lukijana Mušickog, Branka Radičevića, Stanka Vraza, knjaza Nikole… Njegoš im je ličio na neku tamnu, divlju gromadu koja nije saobrazna kitnjastim i elegičnim stihovima južnoslovenskih bardova. Razlika između genija i epigona nije u vještini versifikacije niti u težnji za jezičkim i stilskim savršenstvom već u razlici između slijepog i bojažljivog slijeđenja prethodnih generacija i samosvijesti da se tradicija ne može samo naslijediti nego se, s iskustvom koji nijesu imali prethodnici, stalno proširuje i preispituje njeno značenje u savremenom poretku stvari. Možda je ključni momenat za recepciju Njegoševa lika i djela, koja su mutatis mutandis postala svojevrsan kanon lišen bilo kakvog kritičkog preispitivanja u tome što je poetska i filozofska ingenioznost Pustinjaka cetinjskog u punoj mjeri osviještena tek početkom dvadesetog vijeka, u knjigama korifeja srpske nacionalne duhovnosti, prevashodno Nikolaja Velimirovića i Branislava Petronijevića.

Pomenuti teolozi i filozofi, te cijele legije njihovih sljedbenika, pjesnika, novelista, istoričara u cijelom 20. stoljeću sve do danas, Njegoša posmatraju isključivo kao kreatora Kosovskog mita, odnosno “tragičnog junaka kosovske misli”. Zavodljivim figurama o “ kobi kosovskoj” i “zavjetnoj misli kosovskoj” simplifikovano je Njegoševo srpstvo i crnogorstvo koje je, inače, u pojmovnom i istorijskom smislu slojevito i neodvojivo od vremena kada su ideje ilirstva, jugoslovenstva, pansrpstva, slovenofilstva bile još mutne i nedovoljno osviještene. Iz istih ideoloških laboratorija horski su se varirale teze da su Crnogorci provincijalni varijetet srpstva, nižeg kulturnog tipa, koji se karakterološki i načinom življenja suštinski nije mijenjao još od Kosovskog boja, i da zato pjesnik Gorskog vijenca nije samo nadrastao Crnu Goru već i potvrdio da je njegova mala zemlja više vojnički logor nego održiva nacija-država, te da ju je nemoguće i zamisliti izvan epskog diskursa. U ovoj mitomanskoj projekciji, Crna Gora je samo okamenjeni etnološki rezervat neugasive “kosovske vitalnosti”, koja, pak, što bi kazao akademik Vasa Čubrilović, “daje najbolje sokove našoj (srpskoj) rasi”. Kleronacionalistički narativi tradiciju tumače kao dugo žalosno nazadovanje do zlatnog doba, u pretkosovsku epohu. Ali, Njegoševa utopija nalazila se u budućnosti a ne u prošlosti. On ne snatri o vremenu cara Dušana i kneza Lazara, kad su tobož na srpskom dvoru objedovali zlatnim ožicama, već mu Kosovski mit i kult Miloša Obilica služe kao oslobodilački agensi. Podsjetimo se da je Kosovski mit osim u Crnoj Gori i Srbiji bio prisutan i u svijesti dinarskih Hrvata i sjevernoalbanskih Malisora. Stoga, pjesnik Gorskog vijenca podučava: “Ljudima treba govoriti o njihovoj slobodi, a ne o njihovu robovanju”. Utopije snažnih umova anticipiraju budućnost dok imitatori i mediokriteti sanjaju o nedostižnim idealima prošlosti. Tako Njegoš u doba dok se u Srbiji još upravlja sultanovim hatišerifom, i dok su ostali južnoslovenski narodi pod tuđom čizmom, zamišlja budući evropski poredak – na neki način on anticipira Evropu regija – pišući o tome kako Stari kontinent neće biti miran dok se ne uredi kao savez malih kantona sa po par miliona žitelja.

Borba za Njegoševo nasljeđe neprestano se obnavlja i dobija na zamahu, pogotovo u vrijeme političkih kriza i važnih kulturnih i nacionalnih jubileja, po orvelovskoj definiciji:” Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost”. Sukobljene dvije škole mišljenja ustvari ne zanima sȃm Njegoš, već na koji način se njegovo djelo može upotrijebiti za destrukciju ili odbranu crnogorske nacionalnosti. Dakle, ne vode se žestoke rasprave o Njegoševim jezičkim i poetskim osobenostima, te metafizičkim i kosmogonijskim refleksijama, nego oko toga je li upravo Gorski vijenac najdublje i najkompleksnije ovaplotio jedno posebno istorijsko iskustvo, etos i pogled na svijet, i zato bio osnovni agens za nastanak crnogorske nacije ili su Crnogorci oktroisani “komunistički nakot”, kako to reče guru ovdašnjih klerošovinista. Velikosrpsko svojatanje Njegoša razarajuće djeluje na razvoj crnogorske nacionalne svijesti: jer, ukoliko najveći južnoslovenski pjesnik, koji je uz to bio svjetovni i duhovni poglavar Crne Gore nije Crnogorac, onda je svako dokazivanje nacionalne samobitnosti besmisleno i beznadežno. U duhovnoj matrici etnogenetičara i kleronacionalista nema mjesta za sumnju, kamoli za dvojnost ili višeznačnost: dakle ni za mogućnost da Njegoš, poput, recimo, Česlava Miloša, Gogolja, Brodskog, Andrića, Desnice, Kovača… čija djela baštine najmanje dvije nacionalne književnosti, bude istovremeno crnogorski i srpski, konačno i južnoslovenski pjesnik. Jer, implicitno bi priznali posebnost crnogorske nacionalne kulture, ali i svjetonazorsku antinomiju: u crnogorskoj percepciji Njegoš je genijalni slobodar a u velikosrpskoj doktrini on je uz Svetoga Savu, drugi stub tobožnje nacionalne superiornosti. Moćnoj i beskrupuloznoj velikosrpskoj propagandi, koja pjesnika slobode pretvara u pobornika tirjanstva, stavljajući znak jednakosti između Njegoševog otpora Osmanskoj imperiji i zločinaca kojima su u potonjem ratu stihovi iz Gorskog vijenca bili inspiracija za masakre i proćerivanja civila, lakoumno su podlegli i izvjesni bošnjački intelektualci, ne shvatajući da tako osnažuju raison d’etre ideologije koja je planirala etnička čišćenja i genocid u Srebrenici. 

Ergo, koncepcija prema kojoj je Njegoševo srpstvo krucijalni dokaz da Crna Gora nema posebni identitet, samim tim ni razloga za posebnu državu, nadmoćna je, pa i dominantna u materijalnom, institucionalnom i svakom drugom pogledu, i stoga efikasno uspijeva, kombinacijom različitih propagandnih tehnika, katkad administrativnim mjerama i represijom, da demonizuje kritička preispitivanja ovještalih kanona. Posebnu buku i bijes izaziva prezentovanje istorijskih činjenica, na primjer, da je Njegoš od ruskog Sinoda dobio oficijelno priznanje autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, da je on prvi nominovao crnogorski jezik, i da je lično u putnim ispravama upisivao narodnost Crnogorac. Ogromni materijalni resursi, pogotovo u dvadesetom vijeku, potrošeni su za asimilovanje Crnogoraca, i opet njihovi rezultati su polovični i kontroverzni. Crnogorska kontroverza upravo se temelji na gotovo misterioznoj vjekovnoj opstojnosti ovog malobrojnog ljudstva u crnim brdima ponad mediteranske obale – za koje je Volter govorio da liče na mravinjak – i s druge strane njihove nesposobnosti da konačno dovrše proces nacionalnog konstituisanja. Ova slamka “među vihorove”, u svakom vremenu suočavala se sa novim, drugačijim opasnosatima: u vaktu vladika iz kuće Petrovića Njegoša i kad nije bilo direktne spoljne ugroze prijetila joj je samovolja glavara pograničnih plemena, kasnije je bila moneta za potkusurivanje različitih velikodržavnih ideologija, a danas kad je Crna Gora postala članica Ujedinjenih nacija i Evroatlanskog saveza, opako je napadnuta iz onih hramova nekadašnje narodne crkve Njegoševe, koji su u međuvremenu postali glavni propagandno-obavještajni i paravojni stožeri svake protivcrnogorske zavjere. Pjesnik bi kazao: “Junaku se često putah znade/ vedro nebo nasmijat grohotom”.

I u predvidljivoj budućnosti nastaviće se borba za Njegoševo nasljeđe, koja će umnogome determinisati karakter, ideologiju i kulturno-politički pravac Crne Gore. Bez obzira što danas naša zemlja nekom izvanjcu koji obiđe ovdašnje knjižare, bogomolje, takozvane ljetnje festivale, može izgledati kao kulturna kolonija, negativna iskustva prošlog stoljeća – pogotovo ona iz 1918. i 1989. – nedvosmisleno nam sugerišu da nikakva trenutna slabost, nesposobno i neodlučno vođstvo ili nepovoljne vanjske okolnosti, ne mogu zatrijeti originalno istorijsko i duhovno iskustvo iz kojega izviru Gorski vijenac i Luča mikrokozma. Njihova neuporediva jezička, izražajna i misaona ljepota i snaga najmoćnija su legitimacija ove male ali dragocjene nacionalne zajednice, i njena trajna poveznica s duhom i sudbinom evropske civilizacije.

Uvaženi članovi žirija za Njegoševu nagradu,

Za mene koji sam rođen u Katunskoj nahiji, još u vrijeme dok su mladi i stari, jedva pismeni seljaci, ali i analfabete, govorili naizust dijaloge likova iz Gorskog vijenca, i pričali anegdote o vladici Radu kao da su s njim drugovali, dodjela Njegoševe nagrade ne predstavlja samo jedinstveno profesionalno priznanje nego ima i osobito simboličko i moralno značenje. Hvala vam za ovu veliku čast koju sam primio blagodarno i ponizno.

Na Cetinju 13. novembra 2017.

Milorad Popović

(Besjeda povodom Njegoševe nagrade)