Siniša Vuković za Antenu M: Jačanjem ruskog uticaja CG bi ostala na margini, na državi da odluči želi li pomoć Bajdena

Na Crnoj Gori je da odluči da li želi Bajdenovu pomoć da suzbije rastući uticaj Rusije i Srbije u regionu, kazao je u intervjuu za Antenu M profesor na Univerzitetu Džons Hopkins u Vašingtonu Siniša Vuković. On navodi da trenutna politička garnitura u Podgorici nerijetko šalje konfuzne poruke kada je Rusija u pitanju, što se kako ističe, sa velikom pažnjom prati u Vašingtonu. Naglašava i da bi jačanje ruskog uticaja dovelo do toga da Crna Gora ostane na margini sa izraženom sumnjom u njene kapacitete da bude iskren partner Vašingtonu i NATO-u, makar u bliskoj budućnosti.

Vuković je za Antenu M govorio i o dešavanjima u SAD, rekavši da su institucije preživjele napad na Kongres, ali da su demokratija i njene vrijednosti znatno okrnjene.

Antena M: Fotografije i snimci napada Trampovih pristalica na Kapitol šokirale su svijet. Amerika, na koju se svijet ugledao i od koje je učio, tog dana je pala na civilizacijskom testu. Je li to bila samo kulminacija i ujedno i kraj Trampovog, po mnogima šizofrenog načina vođenja države ili je problem dublji?

Vuković: Upad u zgradu Kongresa je događaj bez presedana u istoriji SAD. Posljednji put tako nešto se dogodilo 1814. kada su britanske trupe na kratko zauzele Vašington, i za to kratko vrijeme zapalile Bijelu kuću i Kongres, u namjeri da pošalju nedvosmislenu poruku da je tadašnja mlada američka demokratija isuviše slaba da bi parirala moćnoj britanskoj imperiji. Od tog trenutka pa sve do danas, američka demokratija pokazala je svoju snagu i izdržljivost, trasirajući put mnogim drugim zemljama da slijede njen primjer. Već više od vijek i po, upravo je Kongres simbol te istrajnosti i privrženosti demokratskim načelima. Iako je bila jedna od četiri mete terorističkih napada 9. septembra 2001, zgrada Kongresa je jedina izbjegla taj scenario. Samim tim nedavni napad na simbol američke demokratije, od strane sopstvenih građana, šokirao je mnoge u SAD, prije svega jer je inspiracija za takav čin došla od prvog čovjeka zemlje.

Teško je pretpostaviti šta bi ovaj čin predstavljao da se dogodio koju godinu unazad, u toku četvorogodišnjeg mandata Trampove administracije. S obzirom na to da se sve dogodilo dvije sedmice pred istek mandata, lako je zaključiti da se radi o izrazito negativnom, neodgovornom i nadasve (auto)destruktivnom potezu koji će ostati upamćen kao neuspjeli pokušaj ne samo ometanja već urušavanja demokratskih načela na kojima počiva američki politički sistem. Namjera da se onemogući parlamentarna potvrda Bajdenove pobjeda, što u principu predstavlja samo formalnost jer su rezultati već odavno verifikovani i potvđeni na svim istancama, s jedne strane može se protumačiti kao potez očajnika. Međutim, kada je sve to propraćeno zapaljivom i prijetećom retorikom prema neistomišljenicima, oslanjanjem na teorije zavjere o pokradenim izborima i institucijama koje rade protiv sopstvenih građana, i da sve to dolazi direktno od predśednika koji uživa sve izraženiji kult ličnosti među svojim pristalicama, tada to prestaje biti samo namjera ometanja nekog glasanja, i postaje okidač za (bezuspješan) pokušaj paralize sistema kako bi se u svoj toj konfuziji osnažila autoritarna pozicija Trampa.

Antena M: Demokratija je odbranjena, institucije su preživjele, ali kakve su posljedice Trampove četvorogodišnje politike pune rasizma, šovinizma, nacionalizma... po američko društvo?

Vuković: Institucije jesu preživjele, makar za sad. S druge strane demokratija i njene vrijednosti su znatno okrnjeni. Jedna od najosnovnijih zakonitosti demokratije ističe da je svaka demokratija snažna onoliko koliko su njeni građani i političke elite spremni da prihvate ‘pravila igre' i svojim djelovanjem osnaže institucije kojima se ta pravila sprovode. Trampovo anti-sistemsko djelovanje, kao i njegovo suštinsko nepovjerenje (ili nerazumijevanje) u demokratska načela koja karakterišu izuzetno kompleksan sistem kakav je američki, je samo simptom, i to posljednji u nizu veoma ozbiljnih strukturnih problema sa kojima se već duže vrijeme suočavaju demokratije širom svijeta.

Trenutna politička polarizacija u američkom društvu nije novost. 60ih godina prošlog vijeka, serije protesta koje su potresale SAD nerijetko su završavale tako što bi donosioci odluka na federalnom ili lokalnom nivou poslali nacionalnu gardu da „smiri“ situaciju na terenu. U ovom vijeku, dolazak Buša mlađeg na vlast, i njegova odluka da se upusti u ratne avanture u Iraku i Afganistanu udarile su temelje sadašnje polarizacije, i veoma izraženog antagonizma između republikanaca i demokrata. Izbor Obame je još dodatno pojačao političke podjele, koje su po prvi put dobile primjese agresivnog šovinizma, ekspilicitnog rasizma, i nekontrolisanog etno-nacionalizma.

Ako je izbor Obame bio reakcija liberalnih i progresivnih snaga u zemlji na 8 godina vladavine Buša, tako je i izbor Trampa bio direktan odgovor konzervativnih i često ignorisanih ekstremno-desničarskih struktura u Americi na Obamina dva mandata. Kao temeljni populista, Tramp je veoma pažljivo snažio i legitimisao ekstremno-desne pokrete u zemlji. U toku svog mandata njegove standardne mete bili su imigranti iz Latino-američkih zemalja, Kina, Iran, islam, kao i mnogo egzotičniji simboli poput vjetrenjača i energetski-efikasnih sijalica. Nije propuštao šansu da stvori osjećaj nesigurnosti kod svojih pristalica, i ponudi sebe kao rješenje za sve njihove probleme.

Ono što je ubrzalo ovaj proces polarizacije je pojavljivanje društvenih mreža kao osnovnog, tj. dominantnog savremenog sredstva komunikacije. Nefiltrirane informacije, često sumnjive sadržine i porijekla, amplifikovale su narative straha, nesigurnosi, antagonizma i isključivosti. Slika postaje jasnija ako se na to dodaju i brojni opskurni web sajtovi i radio stanice na kojima su bezrezervno plasirane razne teorije zavjera. U takvom ambijentu Tramp je veoma uspješno jačao svoju poziciju, nauštrb institucija sistema i demokratskih vrijednosti koje su u kontinutetu dovođene u pitanje. Samim tim, čak i kada ode sa funkcije, za sobom ostavlja već uhodan eko-sistem anti-institucionalnih, ekstremističkih i populističkih pokreta za koje je dolazak Trampa na vlast samo dokaz da njihovo vrijeme tek predstoji.

U bliskoj budućnosti možemo očekivati jačanje pomenutih podjela, snaženje radikalnih pogleda, kao i sve učestalije pokušaje urušavanja sistema. Možda je još jedan pokušaj upada u Kongres manje izvjestan, ali ono što je sigurno je da će na nivou narativa i političkog djelovanja podjele biti skoro nepremostive, što može dovesti do sporadičnih eskalacija tenzija na lokalnom nivou. Koliko god zvučalo čudno, odgovornost da se tako nešto ne desi u ovom trenutku, nakon odlaska Trampa, je na rukovodstvu i prvacima republikanske stranke. Treba istaći da su haotične scene kojima smo svjedočili djelovale otrježnjujuće na veliki broj republikanskih političara i njima bliskih interesnih i medijskih krugova. Za partiju koja bazira svoju ideologiju na tradicionalizmu i konzervativnom poštovanju vladavine zakona, neredi pred Kogresom predstavljaju ogroman izazov kako ih racionalizovati i opravdati. Mnogi su već odustali od te namjere i juče se pridružili demokratama u Predstavničkom domu, glasajući za Trampov opoziv. Kao rezultat, Tramp će ostati upamćen kao prvi, i nadajmo se jedini, predśednik koji je opozvan dva puta i to jednom jer je podstakao na pobunu protiv jedne grane vlasti u zemlji. To je ono što mu istorija neće oprostiti.

Antena M: Tramp je donio niz radikalnih i upitnih odluka, poput odluke o zabrani ulaska za državljane nekih muslimanskih zemalja, istupanje iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, zatim trgovinskog sporazuma sa azijskim zemljama, istupanje iz sporazuma sa Iranom o nukleranom naoružanju, prekidanje finansiranja SZO usred pandemije itd. Vrlo je izvjesno da će neke Trampove odluke, kada dođe u Bijelu kuću, Bajden promijeniti, koje?

Vuković: Bajden pred sobom ima niz izazova, i za mnoge o njih je već istakao jasne namjere. Ako je vjerovati onome što je najavljeno, po stupanju na dužnost njegova administracija će se ponovo pridružiti Pariskom sporazumu, težiti jačanju multilateralizma i međunarodnih organizacija, kao i vraćanju na standardan kurs atlantizma sa evropksim saveznicima. Imenovanje Bila Burnsa za šefa obavještajnih službi šalje veoma jasan signal da će akcenat njegove administracije biti na diplomatiji i diplomatskim rješenjima.

Postoje naznake da će se SAD vratiti nukelarnom sporazumu iz 2015, s namjerom da se na osnovu tog sporazuma nastave dalji pregovori o mnogim drugim temama od obostranog značaja. Što se tiče trgovinskih sporazuma, šteta koju je Tramp učinio će se tek viđeti kroz par godina. Već je jasno da je „istorijski“ sporazum sa Kinom već obesmišljen i da kao krajnji ishod Amerika gubi ubrzanim tempom trku sa Kinom. Zahtjevati nove pregovore zbog loše ispregovaranih prethodnih rundi od strane Trampove administracije u startu slabe poziciju nove Američke administracije. Ono što je izvjesnije je redefinisanje okvira za te progovore kako bi se našle nove teme na osnovu kojih bi se pregovori mogli dotaći i onoga što je već ispregovarano za vrijeme Trampa. Ostaje da se vidi koliko je to moguće u ovom trenutku.  

Antena M: Trampova politka „America first“ učinila je da su odnosi sa Evropom sada prilično urušeni, te je Brisel priželjkivao pobjedu Bajdena. Šta ona znači za odnose moćnika s obje obale Atlantika? U kojoj mjeri se mogu popraviti i šta bi moglo biti zajedničko polazište? Ekonomija, odnosi prema Rusiji i Kini?

Vuković: Postoje velika očekivanja u Briselu od nastupajuće administracije u Bijeloj kući. Bajden je uvijek isticao njegovu privrženost atlantizmu i savezništvu sa evropskim državama. I kao demokrata u Senatu, i kao potpredśednik, uvijek je zastupao stavove i politike jastrebova u vanjskim odnosima. Ono što ga očekuje je uzdrmana Evropa, pritisnuta talasima populizma i etno-nacionalizma, dugo zanemarena od strane Vasingtona i ranjiva na uticaj Rusije i Kine.

Što se tiče ove dvije zemlje, može se očekivati snatno snažnija politika obuzdavanja Ruskog uticaja u Evropi, kao i konstruktivniji pristup prema Kini baziran na principu reciprociteta i kompetitivnosti između dvije zemlje. Suzbijanje Ruskog uticaja na papiru se možda čini vrlo izglednim, međutim u praksi sve će zavisiti od spremnosti evropskih prijestonica da prihvate saradnju sa Amerikom. 4 godine Trampa u mnogome su uticale da se stvori određena doza nepovjerenja u sposobnosti Vašingtona da ostane dosljedan saveznik. Bajden će morati da povrati to povjerenje, ali spremnost da se to prepozna mora postojati i u Evropi.

Što se tiče Kine, Ameriku očekuju mnogi otvoreni problemi, od statusa Tajvana, slobode navigacije u Južnokineskom moru, Śevernokorejskog nuklearnog programa, kao i bilateralnih odnosa dvije zemlje po pitanju sajber bezbijednosti i intelektualne svojine. Sve ove teme učiniće to da centar vanjske politike Vašingtona u naredne 4 godine bude prebačen na daleki istok. Imenovanje Kurta Kempbela za glavnog savjetnika za Indo-pacificki prostor je dokaz da se s velikom ozbiljnošću razmišlja o izazovima koji su pred Vašingtonom kada je u pitanju Kina.  

Antena M: Šta Bajdenova pobjeda znači za Balkan, opisuju ga kao američkog predsjednika koji možda najbolje poznaje ove prostore. Gdje će Balkan biti na listi prioriteta s obzirom na sve „domaće“ probleme sa kojima će se suočiti?

Vuković: Bajden je neupitno najupućeniji predśednik u istoriji SAD kada je u pitanju balkanska politička stvarnost. Njegov višedecenijski angažman u regionu dovoljno govori o tome. Uprkos njegovom ličnom senzibilitetu, ostaje da se vidi kakvu će strukturu savjetnika i zvaničnika postaviti po dubini, naročito u State departmentu i ministarstvu odbrane. U Crnoj Gori često se prenebregava činjenica da je u prethodne četiri godine State deprtment prošao kroz jednu vrstu čistilišta, i da su mnoge pozicije ostale upražnjene duži vremenski period. Entoni Blinken pred sobom ima veoma zahtjevan zadatak da ojača i konsoliduje State department kako bi bio u mogućnosti da ispuni očekivanja o vraćanju američke vanjske politike na već uhodan kolosijek.

Balkan će sigurno imati svoje mjesto visoko na listi prioriteta, što se moglo viđeti i u Bajdenovim predizbornim izjavama koje su se odnosile na Bosnu i Kosovo. Ton u tim izjavama je bio vrlo eksplicitan i decidan. Samim tim može se pretpostaviti da postoji jasan plan za Balkan, makar kad su u pitanju goruća pitanja, od prioritetnog značaja za bezbjednost i demokratizaciju u regionu.

Antena M: Kakav odnos očekujete prema Crnoj Gori? Može li se ponoviti Bajdenova rečenica iz 2000. upućena Miloševiću „dalje ruke od Crne Gore“, u kontekstu sadašnjeg miješanja Rusije i Srbije u unutrašnje stvari naše zemlje?

Vuković: Na Crnoj Gori je da odluči da li želi Bajdenovu pomoć da suzbije rastući uticaj Rusije i Srbije u regionu. Trenutna politička garnitura u Podgorici nerijetko šalje konfuzne poruke kada je Rusija u pitanju, i to se sa velikom pažnjom prati u Vašingtonu. Teško je očekivati da se može doći do suštinske saradnje po tom pitanju, ako sadašnje vlasti u Crnoj Gori imaju problem da se odrede prema događajima iz 2016.

Potajno, i kada je to krajnje neophodno, kao npr. kada se vrši emisija obveznica za koje su neophodne procjene rizika, vlasti se ne ustručavaju da to nazovu svojim imenom. Međutim, mnogo su češći pokušaji relativizacije ili izbjegavanja razgovora na te teme, što izaziva sumnje u Vašingtonu. Ako Crna Gora ne želi da se izbori sa uticajem Rusije, ne postoji razlog da to Amerika čini u njeno ime. Jačanje ruskog uticaja dovelo bi do toga da Crna Gora ostane na margini sa izraženom sumnjom u njene kapacitete da bude iskren partner Vašingtonu i NATO-u, makar u bliskoj budućnosti. Na novim vlastima je da se odrede što su im prioriteti, ne samo deklarativno već i faktički kada su tako jasne epizode u pitanju, kao ona iz 2016.    

Antena M: Dok su predsjednički izbori u SAD izazvali priličan haos, u Crnoj Gori je došlo do mirne promjene vlasti. Kako iz Vašingtona izgleda trenutna društveno-politička situacija u Crnoj Gori?

Vuković: S jedne strane vidljivo je zadovoljstvo što je Crna Gora dokazala da je u stanju da se nosi sa izazovima koje su imanentne svim demokratskim društvima. To je u velikoj mjeri i opravdalo povjerenje svih onih krugova koji su se zalagali da Crna Gora zaslužuje ulazak u NATO. S druge strane koliko god haotično izgledale slike iz Vašingtona prethodne sedmice, ako dobro pogledate trenutnu situaciju viđećete jednu suštinsku razliku koja ide više u prilog daljem razvoju događaja u Americi nego u Crnoj Gori.

Ubrzo nakon nereda pred Kongresom, brojni opozicioni lideri izrazili su svoje zgražavanje nad tim scenama osuđujući nasilje i pokušaj urušavanja sistema. Dakle ne samo demokrate, već i većina republikanaca se ogradila od onih koji su svojim esktremizmom htjeli da naruše demokratska načela u SAD. Ako se vratite u 2016, nakon mnogo ozbiljnijih nereda u Podgorici, mnoge političke snage u opoziciji su ili izbjegavale da se odrede, ili su relativizovale, ili su čak i podsmijavale podatke koji su dolazili od obavještajnih struktura u Americi, Ujedinjenom kraljevstvu, i drugih evropskih zemalja. Nesposobnost ili nevoljnost da se zauzme jasan stav i osude takvi događaji, na bazi informacija koje su dostavljali zapadni partneri, doprinijelo je da Crna Gora još uvijek ostane ranjiva na ruski, i njima srodan, uticaj.

Amerika se već suočava sa sopstvenim manjkavostima, a prošlo je tek 7 dana. I to zahvaljujući sadašnjoj opoziciji, koju čine republikanci. Da li isto možemo reći i za Crnu Goru, u kojoj je opozicija iz 2016. sada na vlasti, to ostavljam Vašim čitaocima da procijene.