Razgovor sa Nemanjom Batrićevićem - Nada i ponos su alternativa

Razgovarao: Ljubomir Filipović

Nemanja, neobično ime za crnogorskog nacionalistu?

(Smijeh!) Da, lijepo ime zar ne? Moram reći da me uveseljava kad čujem da pojedinci, koji vjeruju da se nacija i ideologija nasljeđuju po imenu, istovremeno imaju dovoljno skrupula druge nazivati nacionalistima.

Da se uozbiljimo, i pored blistave akademske biografije, usavršavanja na Jejlu, javnosti ste postali interesantniji nakon govora na tzv. Patriotskom skupu, kada je Vaš vatreni govor izazvao buru reakcija. Što Vam je bila namjera da govorom postignete?

Prije svega da ohrabrim sebe i druge. Trenutak je zahtijevao da se trgnemo iz stanja kolektivne zbunjenosti i počnemo djelovati. Vulgarno slavlje, prijetnje progonom naših sugrađana na śeveru, pozivi na ukidanje Crne Gore: to nije bilo vrijeme za pognute glave nego za reakciju. Bilo mi je važno poručiti da nas ima dovoljno koji smo spremni boriti se za ovu državu, bez ikakvoga ličnog interesa.

Nije istina da je mlađa generacija nedostojna svoje istorije, uplašena i uljuljkana. Ne, mi se nijesmo školovali da bi prezreli svoju jedinu kuću. Nama, baš kao i generacijama prije nas, basta stvari nazvati svojim imenom i, u to ime, podnijetu svaku žrtvu.

Bura se zato i digla. Dobili su protivnike kojima se nijesu nadali i koje suštinski ne razumiju. Što se tiče konkretnih riječi rekao bih da su “dobro ostarile”. Što je tada bilo kontroverzno, danas je opšte mjesto.

Ko je ravnogorska fukara?

“Ravnogorska fukara” je ideološka, ne nacionalna odrednica. Da se granice nacionalnih i ideoloških kategorija ne preklapaju, jasno je svakome dobronamjernom tumaču crnogorske političke zbilje. U tom smislu, “ravnogorskom fukarom” smatram sve one koji u XXI vijeku podržavaju ideologiju ravnogorskoga četničkog pokreta, bili oni Crnogorci ili Srbi. To je ideologija u čijem se epicentru nalazi iskonsko zlo – ideja etničkoga čišćenja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, od ruku te ideologije, od Berana do Foče, stradalo je preko 15.000 muslimana i ko zna još koliko političkih neistomišljenika. Ponovno rađanje ove ideologije krajem XX vijeka direktno je odgovorno za genocid u Srebrenici, dok se njene manifestacije u XXI vijeku uglavnom svode na prijetnje novim zločinima i negiranje već učinjenih.

Dakle, u slučaju “ravnogorske fukare”, parafrazirao bih funkcionerku URA-e i zaključio da “oznaka, ipak, odgovara označenom”. Tvrdnja da sam ja takvom konstatacijom uvrijedio jedan cijeli narod – jeftin je medijski spin.

Ako ja kažem “ravnogorski” a oni čuju “srpski”, ko tu ima nacionalne predrasude?

Nijeste bili aktivni u javnosti do 30. avgusta? Da li ste bili zadovoljni bivšom vlašću?

Zavisi o čemu govorimo. Mislim da su uspjesi na spoljnopolitičkome planu nesporni, od obnove nezavisnosti do ulaska u NATO. Dakle, generalni pravac u kojem se država kretala smatrao sam dobrim. Kažem pravac, jer ne mislim da je tempo kretanja u posljednjih nekoliko godina bio zadovoljavajući. Ti uspjesi poljuljani su očitim nepotizmom, korupcijom i nedostatkom razumijevanja za opravdani nezadovoljstvo u dijelu suverenističkoga biračkog tijela.

Ipak, više od svega bio sam nezadovoljan identitetskom i kulturnom politikom bivše vlasti. I na to sam ukazivao u posljednje dvije godine u svojim tekstovima. Ona, iako formalno na tragu konsolidacije nacionalnoga i državnoga identiteta, uradila je nedovoljno u suštinskom smislu. Kadriranje u kulturno-obrazovnom sektoru bilo je tragično. Država je bukvalno ulagala milione eura u svoj nestanak. Đe su danas CANU i ostali intelektualci okićeni najvišim državnim nagradama? S izuzetkom njih nekoliko, svi ostali ćute i čuvaju sinekure. Mnogi od nas su na to ukazivali i prije 30. avgusta. Ne iz paranoje, već iz straha koji se prethodnih mjeseci pokazao opravdanim.

Optužuju Vas neki da dijelite ljude u Crnoj Gori i da širite mržnju. Kažu i da čovjeku koji širi mržnju nije mjesto na univerzitetu. Kako Vi na to gledate?

To je naprosto apsurdno. Tvrditi da nekome nije mjesto na univerzitetu isključivo na osnovu političkih stavova klasičan je fašistički manir. Oni ne spore moje naučne reference i kompetencije. Stoga, na osnovu neslaganja s mojim stavovima, tvrde da ja na fakultetu širim mržnju?! Moj posao nije da studentima govorim šta da misle, već da ih osposobim za kompetentno istraživanje političkih fenomena. Tome poslu ne pristupam doktrinarno, zato i imam odličan odnos sa studentima.

Što se tiče medijskoga narativa o “govoru mržnje” na Patriotskome skupu, tu je stvar veoma jednostavna. Ja imam stotine studenata koji su pripadnici manjinskih naroda. Oni su tih dana iz naših amfiteatara odlazili nazad u gradove u kojima su njihove porodice preživljavale torturu “oslobodilaca”. Smatrao sam svojom ljudskom i profesionalnom obavezom da stanem u njihovu odbranu.

Na kraju, vjerujem da su čak i oni koji ne dijele moje političke stavove mogli naučiti jednu vrijednu životnu lekciju – borite se za ono u što vjerujete.

Ako to znači da mi nije mjesto na univerzitetu, neka bude.

Da li je ova vlast velika prijetnja Crnoj Gori i njenoj budućnosti i zašto?

Naravno da jeste. Ovo je Vlada vjerskih fundamentalista i kao takva predstavlja najveću prijetnju za budućnost građanske i sekularne Crne Gore. Fundamentalizam ne trpi raznovrsnost i oni će svoju opsesiju etnički homogenim srpskim svijetom pokušati ostvariti po svaku cijenu. Iako se o tome dosta govori, bojim se da postoji velika zabuna oko toga ko su zapravo najveće žrtve toga projekta.

Naime, ideja srpskoga svijeta, u trouglu Beograd-Banja Luka-Podgorica, samo je u prvoj fazi usmjerena prema Crnogorcima, oni žele nas Crnogorce u Crnoj Gori, ali nas žele kao Srbe. Tu je put asimilacije jasan: koristeći pravoslavlje relativizovati liniju nacionalnoga razgraničenja. S manjinama, međutim, ne postoji identitetska osnova na kojoj bi se ta asimilacija odigrala. Zato se vjerskim manjinama prijeti progonom, a ponekad i nečim gorim. Bojim da će na kraju, ipak, najtežu cijenu platiti crnogorski muslimani.

Biće kasno kad Dritan shvati da Albanac, vaistinu, ne može biti četnik. Ne zato što neće, jer on bi rado. Nego zato jer mu ne daju. Bar je njima jasno da se ne može istovremeno biti i subjektom i objektom etničkoga čišćenja.

Zar to nije širenje panike?

Nije. Samo Vam prepričavam ono što otvoreno govore njihovi ideolozi u Beogradu.

Kakvi su Vam planovi? Nastavak akademske karijere ili planirate da se aktivirate politički?

Nastavak akademske karijere. Svakako, svjestan sam činjenice da će mnogi moj dosadašnji angažman tumačiti kao politički. Kao i dosad, zajedno s velikim brojem javnih djelatnika, akademskih radnika i političkih analitičara, ja ću nastaviti da politički aktivizam ove vrste smatram svojom građanskom dužnošću. Ali za partijsko djelovanje nijesam zainteresovan.

Za sebe kažete da ste ljevičar? Ima li koga na crnogorskoj političkoj sceni da u načelu nije ljevičar? Što je ljevica za Vas?

U načelu ste u pravu, najveći dio političkih aktera u Crnoj Gori jeste na pozicijama tzv. “lijevog centra”. U ekonomskom smislu, može se reći da je to produkt socijalizacije u vrijednosnom sistemu koji je iz socijalizma prenio samo zavisnost u odnosu na državu, ali ne i odgovornost prema javnom dobru. Međutim, to je samo jedna dimenzija ideološke diferencijacije. Druga, dimenzija je kulturološka. Ona je zapravo ključni faktor razdvajanja u Crnoj Gori.

Da odgovorim na Vaše pitanje konkretno. Da, ja sam ljevičar. Po čemu? Po vrijednostima. Zalažem se za društvenu pravdu i ekonomsku redistribuciju, za sekularno i građansko društvo, za prava istopolnih zajednica, za integraciju Crne Gore u globalne tokove …

Da, ali mnogi se s pravom mogu pitati kako je moguće da je ljevičar u toj mjeri fokusiran na pitanja identiteta?

Tačno…i to je sasvim legitimno pitanje. Kažem legitimno, ali ne i u potpunosti promišljeno. Jednostavno, pojedinac ne postaje desničar samom činjenicom da mari za pitanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Kad je u pitanju nacionalni identitet, lijeva i desna ideologija se prije svega razlikuju u tretmanu etnički Drugih. Jednoobraznost i hijerarhija istinski su fetiši svih desničara.

Ja ne mislim da je crnogorska nacija bolja od drugih, već samo da je zasebna nacija. Ja ne vidim vrijednost ideje etnički homogene Crne Gore, i stoga se borim za višenacionalnu i viševjersku Crnu Goru. Za mene crnogorska kulturna baština nije jednaka samo kulturi nacionalnih Crnogoraca. Kao svoju jednako doživljavam štampariju Crnojevića, Ljetopis popa Dukljanina i sačuvane sahat-kule u crnogorskim gradovima.

Ukratko, ja nijesam ljevičar uprkos svojim svojim stavovima o nacionalnom pitanju, već upravo zbog njh.

Mantra da se lijevo orijentisani ne smiju baviti pitanjem nacionalnoga identiteta, plod je pseudoteoretisanja priučenih kolumnista-naučnika najsnažnijega režimskog medija. O kredibilitetu tih viđenja najbolje govori činjenica da ne mogu dobaciti dalje od društvenih mreža. Kako objašnjavaju da je u međuratnome periodu jedno od ključnih pitanja kojim se bavila tvrdo lijeva opcija bilo rješavanje upravo nacionalnoga problema u Crnoj Gori?

Ima li prostora za dijalog s drugom stranom?

Prostora ima. Međutim, da bi se društveni dijalog desio mora postojati minimalni konsenzus o karakteru države u kojoj živimo. Koje su njene granice, simboli, karakter? To su pitanja na koje mi kao društvo danas ne znamo odgovor. Možemo pitati Vladu, ali nećemo dobiti odgovor, osim da je potrebno da se “pomirimo”, kroz asimilaciju. Dok god vladajuća struktura služi imperijalnim interesima druge države, taj dijalog će biti jalov.

Na kraju, vjerujete li u kapacitet crnogorskoga društva da se odbrani od izazova koji su pred njim postavljeni ovakvom vladom?

Apsolutno vjerujem. Jednostavno ne bih umio da se ponašam pod drugačijom pretpostavkom. Mislim da imamo kapacitet da damo jedan širi društveni odgovor na izazov koji je pred nama. Građanska Crna Gora je većinska Crna Gora. I ne samo to, ubijeđen sam da je ta Crna Gora intelektualno i vrijednosno superiorna. Suverenistički blok je, međutim, predugo bio uspavan. Partije bivše vlasti su aktivno gušile svaku vrstu nepartijskih inicijativa. Sad plaćamo cijenu toga.

Ovo je bitka koja će trajati i mi moramo strpljivo držati fokus, bez nepotrebnog srljanja. Volio bih kad bismo već počeli ispravljati neke greške…

Na koje greške mislite?

Prije svega na neke nepotrebne radikalizacije narativa i rastući pesimizam. Moramo biti svjesni da će oni iskoristiti svaku priliku da nas predstave kao antizapadne radikalne elemente.

Takođe, ma koliko to odgovaralo trenutnoj stvarnosti, mi ne smijemo usvojiti sindrom žrtve. Ako želimo proizvesti akciju, moramo voditi računa o tome kakve emocije izazivamo kod ljudi.

Šta je alternativa?

Nada. Ponos.