Sad mu valja nezavisna Crna Gora? Nikčević bi da bude ambasador

Piše: Vladimir Jovanović

Vlada Crne Gore, ili, prema pisanju „Dana” ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović, predlaže Želidraga Nikčevića za ambasadora Crne Gore u Republici Srbiji. Taj i drugi kadrovski prijedlozi za specijalne izaslanike i ambasadore u državama ili pri međunarodnim organizacijama proslijeđeni su predśedniku države Milu Đukanoviću.

Ministar Radulović, najavljujući reforme Ministarstva vanjskih poslova, zimus je za TV „Vijesti” tvrdio da će prekinuti prakse da se diplomate regrutuju dobrim dijelom po partijskoj pripadnosti, pa će afirmisati kurs „političke neutralnosti”. Prema Zakonu o vanjskim poslovima, nekarijerne diplomate mogu popunjavati do 30 odsto diplomatske mreže.

„Ukoliko JA PREDLOŽIM ljude koji su ikad radili ili rekli protiv Crne Gore ja ću da podnesem OSTAVKU. Za sve ljude koje ja budem predložio GARANTUJEM DA ĆE BITI PROFESIONALCI", rekao je Radulović.

On je nedavno poručio i da mu je jedan od glavnih ciljeva „kredibilno savezništvo u NATO”.

Zapamtimo šta je Radulović rekao, pa da pogledamo, kako u deklarisane ministrove „standarde” uklopiti Želidraga Nikčevića?

Predložen je za ambasadora Nikčević, a taj pravnik, koji nije radio u profesiji i tvrdi da je književni kritičar, ako nema nikakvo diplomatsko iskustvo, ima partijski staž: od nekadašnje Narodne stranke, preko Srpske narodne stranke – bio je i njezin predśednik – do Nove srpske demokratije, tj. od portparola, preko poslanika, do ministra, političkoga savjetnika.

Oko tri decenije djelovanja, posrbljeni Nikčević je posvetio negiranju Crnogoraca i nezavisne Crne Gore. Himnu „Oj, svijetla majska zoro” (Ustav Crne Gore, čl. 4 st. 1), nastalu na temelju stare narodne pjesme, kvalifikovao je kao – „ustašku”, a službeni crnogorski jezik države čiji bi ambasador želio da bude (Ustav Crne Gore, čl. 13. st. 1) naziva – „takozvani”.

No, svoj autošovinizam Nikčević je znao u Beogradu „naplatiti” i kroz stambene kvadrate. Kad je bio je ministar bez portfelja u Saveznoj vladi SRJ, uoči pada Slobodana Miloševića 2000. godine, tvrdi se u kontroverznoj proceduri avanzovao je stan.

Srpska štampa je izvještavala o aferi „Gajba”, citiramo: „Najdrastičniji je slučaj saveznog ministra Želidraga Nikčevića (crnogorski kadar), koji je dobio stan od 61,52 kvadrata u Ulici Miloja Zakića (Čukarica), da bi to ubrzo preinačio u stan od 115 kvadrata u Knez Miletinoj (Dorćol)”.

Može se osnovano pretpostaviti kako Nikčević sada ima i prebivalište i državljanstvo Republike Srbije. Ukoliko postane ambasador, to bi, poslije „persona non GRATISA” bilo novo blamiranje – da osoba s prebivalištem i državljanstvom neke države u njoj postane ambasador neke druge države.

Osim toga, proizilazi iz Nikčevićevih napisa, po internetu i koekude, da Crnu Goru i ne smatra matičnom državom, nego Srbiju. Prije par godina je demonstrirao, te uz aktiviste „srpskoga sveta” govorio na protestima ispred Ambasade Crne Gore u Beogradu.

Kako renegata Nikčevića, Vlada Crne Gore i ministar Radulović da uklope i u slatkorječivu agendu o NATO-u i EU? Nikčević nije samo deklarisani protivnik euroatlantskih integracija Crne Gore. On je 2013. potpisnik peticije „Srbija je ugrožena”, u kojoj se – obratite pažnju – PROTIVE članstvu Srbije i u Evropskoj uniji i u NATO, a za RASKIDANJE su Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, te poručuju da Haški tribunal za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije, osnovan od strane Ujedinjenih nacija, NIJE LEGITIMAN SUD.

Nota bene, Nikčević je bio član žirija i koautor obrazloženja koji je državnu književnu nagradu „Risto Ratković” 1993. dodijelio Radovnu Karadžiću, sada pravosnažno osuđenom ratnom zločincu. Štaviše, Nikčević je pisac predgovora i priređivač Karadžićeve knjige „Pamtivek i druge pesme” (izdavač „Oktoih”, Podgorica, 1995).

Vlada Zdravka Krivokpića, u kojoj je ministar Radulović, nedavno je slijedeći politiku EU, produžila važenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, aneksije Krima i okupacije Donbasa – ali sada ista ta Vlada, preko Radulovića, predlaže za ambasadora i Nikčevića koji opravdava politiku Vladimira Putina.

Nikčević je priređivač zbornika publicističkih tekstvova „Rusko ogledalo” (2016) u kojoj afirmiše autore iz ideološkoga kruga antievropski orijentisanih ruskih nacista i boljševika. Uzmimo primjere trojice Nikčevićevih favorita, zastupljenih u „Ruskome ogledalu”.

Zahar Prilepin je neposredno učesnik ruske oružane agresije na Ukrajinu, sada član radne grupe za izmjene Ustava Ruske Federacije. Po deklarisanom opredjeljenju je nacionalboljševik (национал-большевизм), tj. pripadnik amalgama dvije najopskurnije ideologije 20. vijeka: nacizma i komunizma.

Simobol ruskoga nacionalboljševizma je nacistička zastava na kojoj je, umjesto „svastike”, komunistički srp i čekić. Ideolog ovoga pokreta u Rusiji je književnik Eduard Limonov, taj je umro prošle godine.

Pogađate, i Limonov je u Nikčevićevom zborniku. To nas opet dovodi do Radovana Karadžića, jer se Limonov globalno „proslavio” kada je sa Karadžićem uslikan dok je lično sa brda mitraljirao po ljudima u opsjednutom Sarajevu. Pogledajte...

Na listi Nikčevićevih favorita je i Aleksandar Prohanov, nekada istaknuti komsomolac (1982. dobitnik „Премия Ленинского комсомола”), boljševik i ultranacionalista, blizak vođi ruskih komunista Genadiju Zjuganovu, no Putinovim ukazom 2012. naimenovanom na „odgovorne dužnosti” u sferi TV propagande. Prohanov je član zavjereničke grupe u pokušaju vojnoga puča avgusta 1991. i jedan od ideologa pokušaja državnoga udara novembra 1993. u Moskvi, etc.

I kad ima ovakve uzore, nije čudno da Nikčević u nekom od internet budžaka nedavno piše:

„Danas pred našim vratima stoji NATO vojska. Vježbaju na samim našim granicama. Niču i množe se NATO vojne baze svud oko Rusije. Njemačka usvaja novu vojnu doktrinu, u kojoj je Rusija markirana kao protivnik. A naši propagandisti, doslovno ponavljajući formulacije NATO ambasadora, kažu nam: vi jednostavno niste dobro razumjeli njemački, to nam uopšte nije protivnik, nego partner i prijatelj”….

Nikčević, dakle, pravi aluzije na situaciju uoči napada Njemačke na SSSR u junu 1941. godine. Pritom, „zaboravlja”, ili ne zna: nacistička Njemačka i komunistički SSSR su do početka operacije „Barbarosa” ugovorne (Ribentrop-Molotov) države sveznice – zajednički su okupirali Poljsku, a SSSR je samostalno i uz njemačko odbrenje okupirao još i tri nezavisne pribaltičke države, kao i dio Rumunije…

Evo, dakle, pregršt preporuka – ne toliko za „ambasadora” Nikčevića, koliko za ministra Đorđa Radulovića. Da zbog ovoga li ovakvih kadrovskih prijedloga ispuni obećanje i podnese ostavku.

Po Zakonu o vanjskim poslovima (čl. 40), prijedlog za postavljenje ambasadora utvrđuje Vlada na prijedlog ministra vanjskih poslova, a ukaz potpisuje Predśednik Crne Gore.