Miloprad Popović: Otvoreno pismo Porfiriju Periću, patrijarhu srpskom

Gospodine Porfirije Periću,

„Zadatak je smj'ešan ljudska sudba/ ljudski život snoviđenje strašno“, rekao bi Njegoš. Do prije samo par mjeseci čuo sam o Vama birane riječi od mojih prijatelja iz Zagreba: bili su puni hvale za mitropolita SPC, zbog njegovih umjerenih javnih nastupa u kojima zagovara ekumenizam, pomirenje među ljudima i religijama.

A onda se taj isti bogougodnik, čim je izabran za patrijarha srpskog, pretvorio u punokrvnog sljedebenika jerarha SPC koji su podbunjivali srpski narod u Hrvatskoj, blagosiljali ratne zločince u Bosni i Hercegovini, govorili o muslimanima da su lažna vjera, nacionalne Crnogorce proglašavali Đilasovom kopiladi napravljenom u „Titovom jajcu“.

Zato su danas neki Vaši zagrebački prijatelji ožalošćeni zbog toga što su bili lakovjerni, što nijesu pretpostavljali da su Vaše pomirljive riječi prema Hrvatima bile neiskrene, iznuđene novim demografskim i političkim okolnostima poslije izgubljenoga rata šešeljevsko-miloševićevske armade.

Istina, ja nijesam bio toliko naivan da povjerujem kako Vas je Aleksandar Vučić postavio zbog hrišćanskih vrlina, ali vjerovao sam da ćete, kao inteligentan čovjek, tu istu velikosrpsku politiku, osramoćenu razaranjem Vukovara, genocidom u Srebrenici, razaranjem Sarajeva, etničkim čišćenjem, sprovoditi sofisticiranije, opreznije, s više stila, kako biste zabašurili nečovječnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, aktivnu duhovnu i političku potporu njenog monaštva i sveštenstva u bestijalnim ratnim zločinima devedesetih godina.

I na taj način pokazati da srpska nacija civilizacijski sazrijeva, da je sposobna živjeti u miru i tišini s drugim nacijama i kulturama, implicitno opovrgavajući  imbecilnu, autošovinističku i istorijski netačnu tvrdnju Dobrice Ćosića da Srbi dobijaju u ratu a gube u miru.

U tom starom načertanijevskom, pašićevsko-ćosićevskom duhu, gordosti, nesnošljivosti i prezrenja prema ostalim Južnim Slovenima, osobito nacionalnim Crnogorcima, namjeravate da u Cetinjskom manastiru intronizujete Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog.

Zbog notornog osjećanja moći i prezira prema toj „šaci jada separatista“, nijednom se nijeste upitali zbog čega to danas protestuju Cetinjani i Crnogorci? Je li to zaista grupica fanatika opijena mržnjom i „brozomorom“, kako je to govorio Amfilohije Radović, pa su se ostrvili na svoju svetinju, na novoizabranog mitropolita koji veli da je nasljednik starih crnogorskih vladika, koji su vjekovima istim duhom i dahom živjeli i disali s Cetinjanima i okolnim plemenima, ili je u pitanju nešto drugo?

Zbilja, jesu li Cetinjani i nacionalni Crnogorci ljudi bez časti, bez svijesti o svojoj tradiciji i kulturi? Zapitaste li se nekad, gospodine Periću, kako taj izopačeni demonizovani „otpadak  srpstva“ – kako to piše u Vučićevim tabloidima –  koji ljubi italijanske i hrvatske fašiste, albanske iredentiste, samo zbog mržnje prema Srbima, ne zapali nijednu srpsku zastavu, a crnogorske zastave u nezavisnoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori svakodnevno skrnave, cijepaju, gore?

Kako to da  u današnjoj Crnoj Gori nacionalni Crnogorci nemaju više  prava nego Kurdi ili krimski Tatari? Tačnije, zašto ponižavaju, progone, ostavljaju bez posla govornike crnogorskog jezika, poštovaoce i vjernike Crnogorske pravoslavne crkve? S druge strane, pronađoste li u javnom prostoru u Crnoj Gori, od bilo kojega Crnogorca, pisca, novinara, političara, javnog djelatnika, neku šovinističku izjavu o srpskoj naciji, kulturi, tradiciji, iako svakodnevno čujemo da nas nazivaju „milogorcima“, „kopiladima“, „izmišljenom nacijom!“?

No, opet, poslije svega – poslije litija, i instaliranja velikosrpske vlasti na čijem čelu je Amfilohijev pojac – iz svega glasa Vaši politički patroni i saveznici viču da su Srbi, srpska crkva, srpska kultura, srpska nacija, ugrožene u Crnoj Gori!?

Jeste li zaista povjerovali u ove stupidne laži ili beskrupulozno manipulišete, kao što su to radili svi silnici ovoga svijeta kad naume uništiti neku zemlju i naciju? Ja znam odgovor na ovo pitanje, a znam da ga i Vi znate. Ali, zbog javnosti, domaće i inostrane, zbog izmanipulisanih, lakovjernih, sluđenih ljudi, u Crnoj Gori i Srbiji, podsjetiću Vas na nekolike stvari.

U svom javnom istupu povodom intronizacije Joanikija Mićovića izrekli ste jednu poluistinu da su svi crnogorski mitropoliti ustoličavani na Cetinju, ali ste „zaboravili“ da ih je vjekovima birao cnogorski Zbor, a ne nikakav izvanji sinod, ove ili one crkve.

O tome svjedoče riječi Svetoga Petra Cetinjskoga: „Moga prijestola nije dostojan niko ko je biran bilo đe no na Cetinje, i od bilo koga do Crnogoraca.“ (Tek poslije nestanka crnogorskog kraljevstva 1918. cetinjske mitropolite biraju u Beogradu). Takođe ste zaboravili da je Cetinjski manastir, barem dva vijeka, bio ne samo duhovno, nego i svjetovno sjedište Crne Gore, da su prvosvještenici autokefalne crnogorske mitropolije bili duhovni, politički i moralni uzori, braniči crkve i plemena, koji su se s najvišom brigom i poštovanjem odnosili prema Cetinjanima i ostalim Crnogorcima.

Danas, gospodine Porfirije, SPC se prema Cetinjanima i nacionalnim Crnogorcima odnosi s prezrenjem: ne daju im ni pristup ćivotu Svetoga Petra Cetinjskog. Podsjetiću Vas da je na Petrovdan 1991. godine, u samoj crkvi manastorskoj, brutalno pretučen mladić koji je rekao da nije Srbin, i da su ga nakon toga okrvavljenog izbacili ispred Manastira.

Revoltirani građani su se okupili ispred Manastira, a onda su Amfilohijeve pristalice iz vatrenog oružja ranili dvojicu Cetinjana. Nakon toga je Amfilohije, na Badnji dan 1991. pozvao Arkana da ga brani od Cetinjana. Ova praksa nastavljena je do danas, i Amfilohijevog nasljednika Joanikija –   od potomaka onih koji su nebrojeno puta branili i odbranili Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Moraču i ostale crkve i manastire –  štite još brojnije organizovane kriminalne grupe!

Gospodine Periću, prepuniste mješinu grijehom. Protest Cetinjana i nacionalnih Crnogoraca nije protiv Srba, pa ni protiv SPC, jer u Crnoj Gori ima dosta vjernika te crkve. Ne bi bilo protesta ni protiv Joanikija da je bio malo razboritiji, da se, recimo, hrišćanski pokajao, i rekao: „Braćo Crnogorci, mi se u nekim stvarima ne slažemo, ali da vidimo oko čega se možemo saglasiti: da ne gledamo poprijeko jedan drugoga, da dijelimo zajedno zlo i dobro, a ne da ja sjedim ovdje odvojen od vas, zatočen u Manastiru, kao sultan Džem u Kastel Kapuanu.“

Umjesto toga ovaj slaboumni jerarh se poziva – veli da je od njega puno naučio o Crnoj Gori! –  na fašistu-rasistu A. Rakovića, koji kaže da su „Crnogorci defektni.“ Kako nakon toga misli on, i Vi koji ste mu starješina, da tražite postovanje i ljubav od Cetinjana i Crnogoraca?

Gospodine Periću, gordost, kao i laž, svjedoče o duhovnoj praznini, o ništavilu duše. Da biste ponizili Crnogorce, prikazujete ih kao apatride, bića bez svijesti o sebi, razuma i ponosa: ne samo da nam uskraćujete  ljudska prava – vjerska, kulturna, nacionalna – nego nam i drsko kradete vjekove duhovne i kulturne tradicije.

Komunisti su –  kao i svetosavci kojima istorija civilizacije počinje 1219. godine – držali da je istorija prije Vukovarskog kongresa sekundarna, ali ipak oni nijesu negirali provjerljive istorijske činjenice: na primjer, da se dogodio Prvi srpski ustanak ili Berlinski kongres.

A Vi ste, poslije mnogih Vaših sljedbenika, ponovili jednu drsku i lako dokazivu laž, o osmovjekovnom kontinuitetu svetosavske crkve u Crnoj Gori. Tako ste  negirali pet vjekova crnogorske duhovne, kulturne i istorijske samobitnosti, od Ivana Crnojevića do 1918., i hiljade primarnih istorijskih izvora, između kojih i Ustav knjaževine/kraljevine Crne Gore, u čijem članu 40. piše: „Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom.“

Nebrojeni su dokazi, posredni i neposredni, gospodine Porfirije Periću, da ste naumili silom, ucjenom i manipulacijom da uništite crnogorsku naciju, svijest Crnogoraca o svojoj istorijskoj i kulturnoj posebnosti. Ali nije vino pošto priđe bješe.

Za razliku od 1918. Crna Gora nije napuštena od svojih Zapadnih saveznika, ne možete više vršiti masovni teror, premda su vaši ministranti gotovo završili etnička čišćenja u ministarstvima kulture i prosvjete, službama bezbjednosti i odbrane. No, umjesto straha i podaništva, stvorićete, to jest, već ste stvorili, prkos i nepokornost. Ima još jedna stvar zbog koje će Crnogorci, kolikogod su malobrojni, podijeljeni, i u raznim smislovima ranjivi, ipak, preživjeti: pored svih iskušenja oduprli su se ideologiji mržnje i šovinizma, i na taj način očuvali lojalnost i povjerenje ostalih etničkih i nacionalnih zajednica, među njima i građanski opredijeljenih Srba.

Vjerujem da ovaj fenomen otpornosti na šovinizam izvire iz jedne specifične tradicije koja je ovu malu ljudsku zajednicu održala kroz vjekove, u nemogućim okolnostima, u okruženju neprijateljskih evroazijskih imperija. Bastion tog slobodarskog i slobodoištućeg duha, istorijska prijestonica Cetinje  je od svog sazdanja 1482., samo  šest godina u Prvom i Drugom svjetskom ratu –  ako se ne računa period karađorđevićevske države –  bila okupirana, i zato u njemu nikad nije bilo mržnje prema bilo kojoj naciji i religiji.

O tome bi Vam najbolje posvjedočila familija atletičarke Marije Vuković, etničke Srpkinje, čiji su otac i majka 1995. godine iz Knina izbjegli na Cetinje. Svih ovih godina nijedan Cetinjanin, mali i veliki, prema njima nije uputio nijednu pogrešnu riječ niti ih mrko pogledao.

I Vi ste gospodine Periću dobrodošli na Cetinje, i kao Prvoslav, i kao Prle, i kao Porfirije, i kao istoričar umjetnosti, i kao roker, i kao kaluđer i kao patrijarh SPC, kao Srbin, Bosanac, Vojvođanin, kao hrišćanin, skrušeni pokajnik, dobroželatelj Srba i Crnogoraca, Grka i Jevreja. Ali, ne kao okupacioni general koji stiže – poslije bezbjednosne procjene BIA-e i njene podgoričke podružnice ANB – u bornim kolima i vojnom helikopteru, na intronizaciju nedostojnoga mitropolita koji nacionalne Crnogrce smatra „defektnima“, to jest podljudima.

Molim Vas, zamislite  tu  intronizaciju  u crkvi Cetinjskog manastira: dok sveštenstvo i vjernici SPC budu uzvikivali, „Aksios“, iz hiljada grla, iza Njegoševe Biljarde koju će opasati gvozdenom ogradom, ispred cijevi pušaka specijalne policije, Cetinjani i Crnogorci odgovaraće, „Nije dostojan“.

Takvo bizarno ustoličenje jednog crkvenog velikodostojnika nije se dosad dogodilo u istoriji cijelog hrišćanstva. U tom scenariju dogodi li se kakva nesreća, Vi kao poglavar SPC ćete snositi najveću moralnu odgovornost: na Vašim rukama, na rukama Srpske pravoslavne crkve, neće više biti samo nevina krv djece i nejači iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nego i krv onih koja bi bila prosuta zbog mržnje prema antiratnom Cetinju, koje je  s Dvorskog trga, nadomak Cetinjskog manastira, još u jesen 1991. pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.“

Poznatim propagandnim tehnikama opet biste dželate da prikažete žrvama, a one koje brane elementarnu čast i dostojanstvo ekstremistima.

Ali, više nećete moći nikoga prevariti, niti odgovrnost prenijeti na Joanikija Mićovića, jer on nema intelektualni kapacitet, još manje moralnu osjetljivost: da razumije, kamoli da odustane od ustoličenja  na katedru Svetoga Petra Cetinjskoga, koji je cijeli vijek mirio Crnogorce, jer njemu je važno da ispuni svoj naum, i nije ga briga hoće li taj stari zetsko-crnogorski prijesto biti okrvavljen, niti  kako bi s takvom  hipotekom stolovao u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice.

Nadam se da znate da se Skupština opštine Cetinje izjasnila protiv intronizacije mitropolita Joanikija Mićovića u Cetinjskom manastiru i na taj način potvrdila da ogromna većina Cetinjana i Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika, poštovalaca i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, ali i ateista i inovjernih građana, više neće trpjeti svakovrsna poniženja od klirika SPC i tzv. vjernika – koji su ritualno hrišćani, a na svaki način sramote duh Jevanđelja. Ova poruka je upućena i Vama, kao što su to Crnogorci kroz vjekove poručivali onima koji su bili naumili gaziti Prava, Čast i Slobodu Crne Gore i Crnogoraca.

Još se, ipak, uzdam u Vašu zdravu pamet.

Ostajem Vaš dobroželatelj

Cetinje, prvi septembar 2021.

Milorad Popović