Trinaestojulska priča: Zašto se u djelovima regiona antifašističke tekovine posmatraju kao negativna pojava, može li se Crna Gora izboriti sa povampirenim četništvom

Autor: Nevena Kovačević

Najznačajniji državni praznik, naročito od takozvanog oslobođenja Crne Gore od strane tridesetoavgustovske vlasti ne proslavlja se onako kako mu priliči. Pitanje je zapravo – imamo li uopšte šta da slavimo u vremenu kad se čini da su nenaučne tribine, parastosi četničkim vođama, veličanje ratnih zločinaca kroz popovske govore i sve agresivnija  indoktrinacija, koja se kao najjače revizionističko oruđe bez otpora infiltrira u obrazovni sistem, nova normalnost koja guta veličanstvena postignuća NOB-a. Ima li povoda za slavlje u danima i godinama kad se antifašističke vrijednosti nemilosrdno gaze I skrnave?

Podsjetimo, Crna Gora 13. jula 1878. na Berlinskom kongresu povratila međunarodni subjektivitet, a 1941. godine, jedna teritorijalno sasvim mala zemlja Evropi i svijetu poslala je poruku da je borba protiv okupatora dužnost svih okupiranih zemalja. Zato se širom svijeta antifašističko nasljeđe pamti kao veličanstveni legat hrabrih crnogorskih ustanika, heroja i heroina.

Sagovornici Antene M, istoričari iz različitih djelova regiona povodom 13. jula govore o tome zašto je partizansko nasljeđe zgaženo u Srbiji, Hrvatskoj i djelovima BiH, kako su partizani postali "out" a četnici i ustaše "in", zašto je narodnooslobodilački heroizam pretvoren u obračun sa izdajnicima i klasnim neprijateljima, te ima li Crna Gora snage da se izbori sa nenaučnim revizionizmom.

Kleročetnici ne mogu srušiti civilizacijske vrijednosti antifašističke borbe

Crnogorski istoričar Dragutin Papović i ocjenjuje da je partizansko ili antifašističko nasljeđe u ovim državama najvećim dijelom odbačeno jer je smetalo učvršćivanju kleronacionalističkih režima čiji su ideološki uzori profašistički pokreti iz Drugog svjetskog rata.

“Pored toga, nestala je socijalistička Jugoslavija koja je formirana na antifašizmu i vojnoj pobjedi partizana u Drugom svjetskom ratu i koja je brižljivo pazila na to nasljeđe. S njenim nestankom partizansko nasljeđe je najvećim dijelom ostalo neželjeno siroče”, ukazuje Papović.

Ipak, kako ističe, neke vrijednosti partizanskog nasljeđa su preživjele.

“Sve države koje su nastale iz bivše Jugoslavije svoju savremenu državnost duguju partizanskom pokretu. Državotvorne odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a kao i međurepubličke granice iz Jugoslavije bile su osnova za formiranje novih država i njihovo međunarodno priznanje nakon 1991”, naglašava sagovornik Antene M.

Uz to, dodaje, antifašizam partizanskog pokreta je u ovim državama osnova savremenog viševjerskog i višenacionalnog građanskog društva i demokratije.

“To su neprolazne vrijednosti partizanskog nasljeđa. Klerošovinisti mogu da ruše spomenike posvećene partizanskom pokretu i da falsifikuju prošlost, ali ne mogu srušiti istorijsku istinu ni civilizacijske vrijednosti antifašističke borbe”, podvlači Papović.

Kultura sjećanja od devedesetih dominantno zasnovana na antikomunizmu 

Istoričar iz Srbije Milivoj Bešlin napominje da je druga ili socijalistička Jugoslavija nastala iz ratne pobjede partizanskog, antifašističkog pokreta, odnosno pobjede Narodnooslobodilačke vojske svih jugoslovenskih naroda.

“Bila je to država zasnovana na antifašističkom vrijednosnom konsenzusu. Tradicije NOB-a su bile ugaoni kamen identiteta te države i toga društva”, ukazuje Bešlin.

Međutim, naglašava, kako je slabio, odnosno delegitimisao se socijalizam u Jugoslaviji, slabila je i vrijednosna osnova poretka.

“Tako je zapravo došla nova vladajuća paradigma. Umjesto socijalizma koji je bio zasnovan na antifašističkom vrijednosnom konsenzusu, došao je nacionalizam kao vladajuća ideologija u gotovo svim jugoslovenskim društvima”, podvlači sagovornik Antene M.

Ističe i da nacionalizam više nije uzimao antifašizam kao ključnu vrijednost, jer su svi jugoslovenski nacionalizmi završili Drugi svjetski rat u kolaboraciji, nego tada pod nacionalistima nova paradigma postaje antikomunizam.

“Samim tim, vrijednosti koje je simbolizovao partizanski – antifašistički pokret više nijesu bile dominantne. Ključna vrijednost postaje antikomunizam i zbog svega toga stvorena je nova kultura sjećanja koja se ovdje ukorijenila još od devedesetih godina. Pošto je nacionalizam ovdje i dalje vladajuća ideologija, onda je sasvim očekivano što bilo kakva priča o nadnacionalnom, partizanskom i antifašističkom pokretu ne može da bude aktuelna, odnosno, ne može da dođe do izražaja. I dalje je nacionalizam taj koji određuje pravila igre u smislu dominirajuće kulture sjećanja”, ukazuje Bešlin.

Partizansko nasljeđe srušeno zbog njegovog nadnacionalnog karaktera

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić smatra da je glavni razlog zašto je srušeno partizansko nasljeđe u karakteru partizanskog pokreta.

“Partizanski pokret je bio internacionalni, ako hoćete nadnacionalni. On se borio za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost svih naroda i za zajedničku državu svih naroda, odnosno Jugoslaviju”, napominje Klasić. 

Kako ističe, ono što dobijamo od devedesetih godina su ratovi za nacionalne države, i u trenutku kada se svaka nacija bori za svoju državu, nema prostora ni potrebe za veličanjem pokreta koji se borio za zajedničku državu svih nacija.

“Osim toga, ne samo da jedan internacionalni pokret gubi svoju ulogu, nego nacionalni pokreti bilo kad i bilo gdje i pod bilo koju cijenu postaju poželjan primjer, drugim riječima četnici za Srbe i Crnogorce u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, odnosno ustaše za Hrvate, prije svega u Hrvatskoj, a zatim i u BIH”, naglašava sagovornik Antene M.  

Građanskim snagama nedostaje bolja politička organizovanost, promocija i regionalna saradnja 

Papović ističe kako nije saglasan sa ocjenom da su četnici i ustaše toliko popularni, a partizani toliko marginalizovani.

“Nacionalšovinisti čiji su ideološki uzori četnički i ustaški pokret su bolje organizovani, a presudnu podršku im daju crkve, odnosno crkveni velikodostojnici koji su se nametnuli kao nacionalni i politički autoriteti. S druge strane, građanske snage kojima je blizak antifašizam partizanskog pokreta imaju značajnu podršku, ali im nedostaje bolja politička organizovanost, promocija i regionalna saradnja”, naglašava Papović.

Restauriranom kapitalizmu nije odgovaralo slavljenje revolucionarnog pokreta 

Bešlin napominje da je nacionalizam ključni agens nove kulture sjećanja u Jugoslaviji, ali, kako ističe, nije jedini.

“Rušenjem socijalizma, pa i Jugoslavije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, ovdje ne samo da su postulirane nove nacionalne države sa nacionalizmom kao vladajućom ideologijom, i tom novom kulturom sjećanja. Ovdje je zapravo restauriran i kapitalizam kao poredak, odnosno, kao društveno-ekonomska formacija i njemu, naravno, nije odgovaralo slavljenje partizanskog pokreta, koji je bio dominantno komunistički i revolucionaran i koji je doveo do jednog novog poretka, a to je bio socijalizam”, naglašava Bešlin.

Dakle, kako podvlači, nije samo ni do nacionalizma, razloga itekako ima i u restauraciji kapitalizma, u koji revolucionarni, antifašistički i antikapitalistički pokret nije mogao da se uklopi.

Za Hrvate glavna prijetnja bila Srbija i JNA

Klasić podsjeća da 1991. godine, posmatrano iz perspektive Hrvatske, Hrvati žele samostalnu državu i u tom smislu kao glavnu prijetnju vide Beograd, Srbiju i Jugoslovensku narodnu armiju.

“I ta borba protiv Beograda, protiv Srbije, i Jugoslovenske narodne armije na neki način se odvija, ne samo u tom trenutku, nego se odvijala, takoreći i u prošlosti”, ukazuje sagovornik Antene M.

Dakle, kako ističe, kao što je trebalo pokazati da 1991. Jugoslovenska narodna armija i Jugoslavija nijesu nešto što Hrvati žele, tako je trebalo pokazati da to i 1941. godina to nije bila, da je Partizanski pokret nepoželjan, kao i Jugoslavija, a da je nezavisna država Hrvatska ono što je cilj.

“I u tom smislu, naravno, da su mnogi vidjeli ustaški pokret kao nacionalni pokret koji se bori za nezavisnu državu Hrvatsku, za koji će mnogi reći – činili su zločine, dok će drugi reći – svi su su činili zločine”, naglašava sagovornik Antene M.

Međutim, kako dodaje, preovladavao je stav -  ako već moramo birati između zločinaca koji su se borili za zajedničku državu svih naroda ili pokreta koji su se borili za državu jednog naroda, onda biramo drugo.

Priprema se sudska rehabilitacija zločinaca i izjednačavanje partizana i četnika

Papović ukazuje da je obračun s antifašistima politička strategija klerošovinističkih snaga i zasniva se na nasilnoj promjeni istorije.

“Obrazac je isti u svim državama regiona. Najprije se kvaziistorijskom propagandom partizanskom pokretu osporava činjenica da je bio jedini antifašistički pokret na prostoru bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. Zatim se ovome pokretu osporavaju značajan doprinos i ogromne žrtve u antifašističkoj borbi i ističe teza da partizani nijesu ni vodili borbu protiv nacifašističkih okupatora već protiv domaćih političkih suparnika, da im je jedini cilj bio osvajanje vlasti i da su to ostvarili isključivo likvidacijama političkih protivnika”, naglašava Papović.

Potom se, kako ukazuje, uključuju vjerske zajednice, kao na primjer SPC (Crkva Srbije), koja veliča vođe i pripadnike četničkog pokreta, a s druge strane osuđuje partizane i naziva ih bratoubicama.

“Tako se afirmišu kolaboranti, od kojih su mnogi osuđeni ratni zločinci, pa se pod okriljem religije i vjerskih obreda rehabilituje četnička ideologija. To je priprema i za sudsku rehabilitaciju kvislinga i ratnih zločinaca, kao što je urađeno u Srbiji, da bi se potom prešlo na zakonsko izjednačavanje partizanskog i četničkog pokreta, što je u Srbiji rezultiralo nenaučnom revizijom istorije”, podvlači naš sagovornik.

Ukazuje da je nasilna izmjena istorije sredstvo ovih revizionista, a cilj im je da na taj način opravdaju nastavak zločinačkih politika iz Drugog svjetskog rata koje se svode na stvaranje jednonacionalnih i jednovjerskih država.

“U osnovi tih politika su etničko čišćenje i genocid, što se desilo tokom 1990-ih. Tipičan primjer je četnička ideologija”, napominje Papović.

Ključna pobjeda 1945. trijumf antifašizma

Bešlin ističe da se, kada govorimo o 1945. godini u kontekstu antikonunističke kulture sjećanja, ona se uglavnom poistovjećuje sa nečim negativnim.

“Ne moram samo da pominjem Aleksandra Vučića, koji je nedavno 1945. naveo kao jednu od najnegativnijih godina u našoj istoriji, do evo sada ovog ultradesničarskog pjevača u Hrvatskoj, koji pjeva kako je 45. godina bila loša. Dakle, za njih je ta godina najnegativnija”, naglašava sagovornik Antene M.

Zapravo, kako ukazuje, kada govorimo o 1945. godini, to je godina oslobođenja od fašizma, ako pričamo o Jugoslaviji, Evropi i na globalnom nivou.

“To je godina trijumfa antifašizma. Sve drugo što se te godine dešavalo, bile su prateće pojave”, podvlači sagovornik.

Ističe da je, kad govorimo o Jugoslaviji, osim trijumfa antifašizma, ključna pobjeda bila dovršetak izgradnje federacije, što je bio ogroman istorijski domet u tom trenutku i institucionalizacija jugoslovenske revolucije.

“Unutar toga, ako poređamo šta su ključne stvari koje su ostale iza 1945. to je naravno obračun sa kvislinzima, odnosno onima koji su pomagali okupacione i fašističke aparate. Postojao je i obračun sa klasnim neprijateljima, ali su to ipak bile prateće pojave. Tri kardinalna događaja ipak su bila trijumf antifašizma u Jugoslaviji, završetak izgradnje federativne države i finalizacija jugoslovenske revolucije”, napominje Bešlin. Obračun sa prošlošću i sadašnjošću. 

Klasić podvlači da se 1991. godine u Hrvatskoj, a kako kaže i u o statku Republika Bivša Jugoslavije događa obračun ne samo sa sadašnjošću nego i sa prošlošću. 

“Trebalo je pokazati da Jugoslavija ni u čemu nije dobra, da komunizam ni u čemu nije bio dobar i da, između ostalog, onda ni oni koji su se borili za takvu Jugoslaviju, a to su prije svega partizani, ni u čemu nijesu bili dobri”, ističe Klasić.

Ukazuje da se nakon toga naglasak stavljao na mane i na sve ono što nije bilo dobro, uključujući zločine partizana, kojih je bilo, uključujući zloupotrebe komunista tokom 45 godina od Golog otoka, Blajburga, Udbe i tako dalje. 

“Jednostavno je trebalo  zgaditi i antifašistički pokret i Jugoslaviju i komunizam, kako bi se otvorio prostor nacionalnoj državi, kako bi se otvorio prostor nacionalizmu. Tako da u tom zukopu, kao što 45. nije bilo prostora i za jedne i za druge, tako ni sada 91. godine nije bilo prostora i za jedne i za druge, samo što su 45. godine pobijedili partizani, koji su se borili za ravnopravnost svih naroda i za komunizam kao ideju jednog novog, modernog svijeta, u kojem će pripadnici svih emancipovanih klasa živjeti zajedno, u kojem će žene i muškarci biti zajedno, u kojem će svi pripadnici svih naroda živjeti zajedno. Dakle, s druge strane je trebalo sada pokazati da taj koncept nije uspio i da treba otvoriti prostor, odnosno, pobjedio je koncept nacionalne države sa kapitalizmom”, naglašava Klasić. 

Vidjećemo imaju li država i društvo snage da se odupru rehabilitaciji četništva 

Upitan može li se Crna Gora izboriti sa nenaučnim revizionizmom, Papović ukazuje da je, kako bi se to postiglo potrebna dvostruka akcija.

“Na četničku propagandu se mora odgovoriti jako, uvjerljivo i argumentovano. To je zadatak istoričara i svih antifašističkih snaga (intelektualaca, političkih partija, NVO, građanskih aktivista)”, naglašava naš sagovornik.

. To bi, kako ističe,  bila javna, medijska i društvena akcija.

“Ona je važna, ali je važnija akcija institucija, a naročito prosvjetne vlasti, obrazovnog sistema i pravosuđa. Pravosuđe bi moralo da sankcioniše svaku promociju ratnih zločinaca i da spriječi njihovu nasilnu ili lažnu rehabilitaciju”, izričit je Papović.

Prosvjetna vlast, kako naglašava, ne smije dozvoliti nenaučnu promjenu nastavnog plana i programa iz istorije ni pojavu udžbenika koji će promovisati saradnike fašista i nacista iz Drugog svjetskog rata. “Obrazovni sistem mora, na pozitivnim primjerima iz istorije, afirmisati antifašizam i građanske vrijednosti, a nema sumnje da je partizanski pokret najbolji i jedini primjer antifašističke borbe”, podvlači Papović.

Kako dodaje, partizanski pokret se, takođe, mora kritički proučavati, ali to ne može osporiti činjenicu da je Narodnooslobodilački pokret, predvođen Komunističkom partije Jugoslavije, stvorio antifašističke vrijednosti koje su trajne jer ih priznaje cijeli civilizovani svijet.

“Do promjene vlasti 2020. godine ova politika je dosljedno sprovođena u Crnoj Gori. No, kada je litijaški pokret preuzeo vlast 2020. stvorena je realna opasnost da se rehabilituje zločinačka četnička ideologija”, podvlači Papović.

Trebalo bi, kako kaže, prije svega, imati u vidu da je najveći autoritet u toj vlasti Crkva Srbije koja promoviše četničku ideologiju.

“Potom, u trenutnoj Vladi su političke partije koje su nastale na četničkoj ideologiji, kao što je Nova srpska demokratija. Njen predsjednik je na čelu Skupštine Crne Gore i ima titulu četničkog vojvode. Iz ove partije je potpredsjednik Vlade koji je nadležan za obrazovanje, nauku i odnose s vjerskim zajednicama. Nesumnjivo je da Crkva Srbije i njeni politički poslušnici namjeravaju da sprovedu zvaničnu rehabilitaciju četništva. Imaju moć, ali za ovo nemaju većinu. Vidjećemo da li država i društvo imaju snage da im se odupru”, poručuje Papović. 

Crna Gora ima potencijal da se odupre ekstremno-desničarskom revizionizmu

Bešlin ukazuje da, kadgovorimo o Crnoj Gori, moramo praviti razliku između onoga što je autentični revizionizam, dakle rehabilitacija kvislinga i četničkog pokreta i onoga što je uvoz i što dolazi iz Srbije i sa strane Vučićeve državne crkve Srbije kao propagandna aktivnost na razaranju crnogorskog društva i stvaranju podjela.

“Tu je takođe destrukcija antifašističkih vrijednosti u Crnoj Gori, promocija četništva, da bi se crnogorsko društvo na taj način podijelilo i posijala mržnja, jer to nije samo odnos fašizma i antifašizma. U crnogorskom društvu četništvo duboko zadire u međunacionalne odnose, jer je četnički pokret bio genocidni pokret kad je riječ o odnosu prema muslimanskom stanovništvu, u Jugoslaviji, prije svega u BIH i Crnoj Gori”, naglašava sagovornik Antene M.

Tako da su, kako ističe, jasne namjere onih koji tako nešto rade u Crnoj Gori.

“Da li crnogorsko društvo ima snage da se sa tim izbori – ja sam siguran da ima. I ono što mi vidimo danas kao reakcije različitih djelova društva, to je sasvim dovoljan potencijal da se Crna Gora odbrani od te vrste ekstremno-desničarskog, nenaučnog revizionizma. Građani Crne Gore da shvate da je njihova budućnost pod okriljem EU, što dalje od srpsko-ruskog svijeta Klasić ističe kako mu nikad neće biti jasno da u Crnoj gori postoji iko ko veliča četništvo.

“Kao veliki protivnik Ustaštva sa velikom zadržkom ću sad reći ovo. Ja mogu donekle shvatiti hrvatske nacionaliste koji u Ustašama vide nekakav primjer boraca za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Ali ni malo, ni na koji način ne vidim da su se četnici posebno u Crnoj gori izborili za slobodnu, nezavisnu Crnu Goru”, kategoričan je Klasić.

Naglašava da su četnici od prvog do posljednjeg dana rata bili saborci, a kako kaže i sluge, fašističkih Italijana, njemačkih nacista, a na prostoru Bosne i Hercegovine i hrvatskih Ustaša.

“Tako da je Crna Gora po meni zemlja koja ima najveći potencijal da najbrže uđe u EU i ne samo to, mislim da Crnogorci i Crna Gora čim uđu u EU će imati munjevit napredak koji će iskoristiti i da će napokon doći tamo gdje su odavno trebali biti. A ove koji ih veličanjem četništva i guranjem u nekakve ruske ruke vraćaju u prošlost, nadam se da će se građani Crne Gore, i Crnogorci, i Srbi, i svi ostali znati s time izboriti i da će shvatiti da je budućnost Crne Gore demokratska država u okrilju EU što dalje od srpskog sveta i što dalje od ruskog sveta”, zaključuje Klasić.