Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
2025. najveći crnogorski praznik antifašizma dočekujemo u potpunom odsustvu smisla. U sveopštem besmislu, jer sve što se moglo obesmisliti obesmišljeno je u minulih pet godina slobode i demokratije. Crnogorski gradovi okićeni su tuđim zastavama. Institucije sistema kite, a one koje ne kite ćute na sve to.
U zemlji u kojoj su suspendovani i zakon i zdrav razum, nažalost, ništa nas ne može zateći, ili ostaviti u čudu. Ni opskurni laureat Vuković, ni javnosti dosad nepoznati Stanišić, nastavnik crtanja na renomiranom Bogoslovskom fakultetu u Doboju. Pa čak ni najpoznatiji ovdašnji amater Dragan Koprivica, koji je i sâm, ni kriv ni dužan, prošle godine dobio Trinaestojulsku nagradu. Ovaj vječiti poslušnik i vječiti amater u svemu čega se dotakne, u samo nekoliko dana potvrdio je svoju jedinu svrhu – služiti i samo služiti. Nekad je veseljak i zabavljač Koprivica udovoljavao Miloševićevom režimu, na čiju je zapovijest držao časove u Beogradu kad su profesori beogradskog univerziteta dobili otkaz, a danas udovoljava trećerazrednim pjesnicima i crtačima, a sve, naravno, po nalogu svojih političkih patrona. Tako nam se amater Koprivica ukazao više puta za kratko vrijeme, što ni ljekari ni farmaceuti ne preporučuju. U jednom ukazanju, suočen s istinom o sebi, amater Koprivica posegnuo je za uvredama na račun Danila Marunovića. I to možemo donekle razumjeti. Buku i bijes. Kompleks i jad amatera Koprivice.
Jer, posvetiti život amaterskom pozorištu, pa čak i tu ne ostaviti traga, može biti bolno, a bol naročito narasta kad preko puta vas śedi akademski reditelj, čije predstave igraju diljem regiona. U drugom ukazanju, ovaj harmonikaš i hobi-pisac učinio je isto. Ovog puta primitivno i u maniru agenta-provokatora vrijeđajući publicistu Buda Simonovića. A samo zato jer je gospodin Simonović izrekao istinu o Bećiru Vukoviću i ovogodišnjoj dodjeli nagrade. Na jednoj od brojnih Vučićevih medijskih ispostava pokušali su Koprivica i izvjesni Dragan Bojović (sve čašćavajući jedan drugog komplimentima) jeftinu difamaciju Miloša Karadaglića, u već napisanom scenariju i s već pripremljenim video prilogom.
No, zapravo, samo su govorili o sebi i svojim zadacima. Lupetajući o svjetski priznatom i poznatom gitaristi, dvojica anonimnih partijskih vojnika, još jednom su svijetu dočarali blato i mulj iz kojih izviru. Opet je vesela družina srpskih stradalnika protest protiv skaredne odluke da se nagrada dodijeli Vukoviću proglasila ekstremizmom, ustaštvom, antisrpstvom i ostalim idiotarijama iz dobro znanog registra, ali uzalud. Uzalud se trude. U laži o stradanju Srba do 2020. više ne vjeruju ni oni koji su Mandića, Šaranovića i slične, svojim glasovima doveli na vlast.
A ako prelistate spisak dobitnika Trinaestojulske nagrade u godinama kad je ista „bila nedostižna Srbima”, i kad su se srpski pisci, kako kaže Bojović, ilegalno okupljali u katakombama, koje im je ustupala Srpska crkva, uočićete da je i to još jedna gola laž. Ali, bar na laž smo navikli. Laž onih koji danas slave 13. jul, a za kafanskim stolovima i na partijskim kolegijumima orgijaju uz četničke popijevke, sve slaveći svetitelje ratne zločince. Laž sljedbenika izdajnika i ubica, koji su sasluživali nacističkom okupatoru. Laž onih koji u nebesa vozdižu fašističkog saradnika Joanikija Lipovca, a drže slovo o 12. julu i Krstu Popoviću. Ipak, iako znamo da svi oni žive Ćosićevo priznanje da je „laž srpski državni interes“, nećemo se navikavati na njihove laži. Koliko god se davili u besmislu i haosu. Koliko god nam pripadala muka od saopštenja ministarke kulture, koja, znate, ne govori istinu, bježeći od vlastite odgovornosti, a u vezi s laureatima i izdavačima koji su falsifikovali CIP, ISBN i sve ostalo što se tiče famozne nagrađene knjige.
Koliko god nam išlo na jetru i nazovigrađansko mišljenje „da je Vuković dobar pjesnik, uprkos njegovim političkim i ideološkim određenjima“. Za početak, oni koji izgovaraju tako nešto o poeziji znaju taman koliko i Dragan Koprivica. Uostalom, sve da je i Ezra Paund, Musolinijev štićenik i jedan od najznačajnijih pjesnika svijeta, gospodo, knjiga za koju je Vuković nagrađen je knjiga s lažnim CIP-om, i, vrlo vjerovatno, knjiga štampana u nekoj od divljih šamparija poznatih izdavačkih tajkuna i osvjedočenih falsifikatora, u tiražu dovoljnom da svaki član žirija dobije jedan primjerak. I za to neko mora odgovarati. Kako izdavač, tako i autor, ali i oni koji su glasali za lažnu knjigu. A Dragan Koprivica, dvorski aforističar, ili, na jeziku davnih vjekova – dvorska luda, svakako je jedan od njih. Saučesnik u obmani i prevari.
Ako ne danas, odgovaraće śutra. Ništavilo ne zastarijeva.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR