Picula: Podgorica mora afirmisati svoje, a ne tuđe interese, nije realno da se opozove zabrana ulaska u Hrvatsku Mandiću i Bečiću

Nije realno da se opozove zabrana ulaska u Hrvatsku Andriji Mandiću i Aleksi Bečiću jer gospoda djeluju na isti način kao i ranije. Međutim, jednako je važno ne dodavati neke nove probleme na listu onih neriješenih, kao što je bio slučaj s Rezolucijom o Jasenovcu. Pristupanje Crne Gore EU je hrvatski nacionalni interes, ali Podgorica u procesu mora afirmisati svoje, a ne tuđe interese, kaže intervjuu Pobjedi Tonino Picula, izvjestilac EP za Srbiju i bivši šef hrvatske diplomatije.

Da li Srbija i na koji način može uticati na usporavanje evropskog puta Crne Gore?

Nema sumnje da višemjesečna napeta i neizvjesna situacija u Srbiji utječe i na ukupnu percepciju politike proširenja EU na Zapadni Balkan. Zbog svog utjecaja na susjedne države, također aspirante na članstvo u Uniji, Vučićev Beograd može proizvoditi krize u regiji. To se svakako odnosi i na Crnu Goru, a razloge ne treba posebno navoditi. Srbija u Crnoj Gori ima lokalne izvođače svojih projekata kao što su prosrpske i proruske stranke uz, naravno, SPC. Ne treba zanemariti ni dominantnu prisutnost srpskih medija. Kao što Putin nije mogao dozvoliti napredak Ukrajine prema EU, tako ni Vučić ne gleda blagonaklono na europsku perspektivu Crne Gore. Podgorica se mora čuvati nekog pristupnog couplinga s njegovim Beogradom koji u osnovi falsificira javno deklarirane namjere o pridruživanju EU. Vučić od Brisela očekuje isključivo financijsku i ekonomsku podršku, ali odbacuje njegove demokratske standarde. Ukratko, što se tiče procesa ulaska u EU i dinamike integracija, svaka država kandidat mora biti ocjenjivana zasebno s obzirom na svoje rezultate.

Crna Gora zajedno sa Albanijom dobija ohrabrenja od evropskih zvaničnika da će biti prve sljedeće zemlje koje će ući u EU. Sa druge strane, na konferenciji NATO u Rimu je upozoreno da se mora naći „rješenje za čvor Srbija“..., čelnica ECFR Vesela Černeva je navela da Srbija ima veoma posebnu ulogu za Zapadni Balkan i da je „Srbija zemlja koja će stvoriti proširivanje za cio region“... Da li to znači da je proširenje EU za druge zemlje Zapadnog Balkana nemoguće bez Srbije? Koliko je članstvo u NATO garant da se kriza iz Srbije neće preliti na zemlje regiona?

Slažem se da Srbija na Zapadnom Balkanu, zbog svoje veličine i utjecaja, ima posebnu težinu, ali se ne slažem s tezom da zbog toga politika proširenja EU mora biti talac jednog režima koji ozbiljno odstupa od temeljnih demokratskih vrijednosti pa i geopolitičkih interesa bloka. Politika proširenja je ionako pod velikim pritiskom. Kao i početkom stoljeća, danas je opet čak deset država u čekaonici ispred vrata EU. Šest država na Zapadnom Balkanu plus Ukrajina, Moldavija, Gruzija i Turska. Sve su one u različitim fazama pristupnog procesa.

Samo dvije napreduju u pregovorima sa Briselom (Crna Gora i Albanija), Srbija stagnira pa i nazaduje, Sjeverna Makedonija je blokirana izvana, BiH je blokirana iznutra, a zahtjev Kosova je na čekanju. Ukrajina je država u ratu, Moldavija naporno konsolidira svoju proeuropsku orijentaciju, Gruzija se do daljnjeg sama isključila iz procesa, a kandidatura Turske je praktički zamrznuta godinama. Kada se ima pred očima ovakvo stanje, teško je zamisliti neko novo big bang proširenje kao 2004. godine. Razlike među kandidatima za članstvo su jednostavno prevelike. Brisel će najvjerojatnije do kraja ovog mandata EK i EP moći apsorbirati ambicije samo jednog malog broja kandidata. Što se tiče članstva u NATO-u, Alijansa je u ovom Tramp 2.0 svijetu ipak reformirana. Narastao je broj članica i postignut ključni dogovor o povećanju izdvajanja za obranu uz naglašavanje važnosti člana 5. To je produkt transformacije globalnih odnosa u proteklih par godina. Mislim da smo danas sve dalje od one Makonove nesrene izjave da je NATO klinički mrtav. Članstvo u Savezu je dobra polica osiguranja.

Da li je neriješeno pitanje imovine hrvatskih državljana u Crnoj Gori najveći spor koje imaju ove dvije zemlje?

Neriješeno pitanje imovine predstavlja jedno od opterećenja u odnosima Hrvatske i Crne Gore. To je tek dio problema koji vuku korijene iz prošlosti. Privremeni režim oko Prevlake bi trebalo trajno riješiti kako se granični spor ne bi uvodio u EU. Trebalo bi takođe pokazati dobru volju oko slučaja školskog broda „Jadran“. Zatvaranje tih pitanja znatno bi pomoglo daljnjem, nadam se i sve bržem napretku Crne Gore prema članstvu u EU. Međutim, jednako je važno ne dodavati neke nove probleme na listu onih neriješenih, kao što je bio slučaj s Rezolucijom o Jasenovcu. Pristupanje Crne Gore EU je hrvatski nacionalni interes, ali Podgorica u procesu mora afirmirati svoje, a ne tuđe interese.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović zatražio je da se Andriji Mandiću, Aleksi Bečiću i Milanu Kneževiću ukine zabrana ulaska u Hrvatsku? Da li je realno da se to dogodi?

Predsjednik Milatović je takođe nedavno izjavio u intervjuu za ugledni Politico kako očekuje aktivniju podršku EU prozapadnim političarima na Zapadnom Balkanu u borbi protiv ruskih kampanja dezinformacijama. U istom tekstu se navodi i da Crna Gora osjeća pritisak prosrpskih stranaka u parlamentu. Mislim da predsjednik treba povezati ove činjenice s razlozima zabrane ulaska spomenutim političarima u Hrvatsku. Gospoda i dalje djeluju na isti način pa mislim kako nije realno da se zabrana opozove jer se definitivno nisu stvorili uslovi za to.

Rezolucija koju je usvojio EP sadrži sve elemente zloupotrebe vlasti u Srbiji, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na njen sadržaj rekao: „...nikada nijesam vidio toliko patoloških lažova kao u EP“... Zna li Vučić što radi jer rezolucije nagovještava okretanje EP od vlasti u Srbiji i da li rezolucija znači da će i Evropska komisija promijeniti stav prema vlasti u Srbiji?

Dugo je vremena odnos EU prema Vučićevom Beogradu bio nekritičan. Brisel je ignorisao sve očitije znakove jačanja autokratije i s njom povezane korupcije, slabljenja institucija pravne države i odbacivanja temeljnih vrijednosti EU. Danas se taj odnos ipak postupno mijenja. Na posljednjoj plenarnoj sjednici EP izglasali smo vrlo uvjerljivom većinom Rezoluciju o polarizaciji i sve jačoj represiji u Srbiji. Tekst je, prije svega, odraz prevladavajućeg mišljenja proeuropskih političkih grupa u Evropskom parlamentu o stanju u današnjoj Srbiji. Osobno sam vodio pregovore o Rezoluciji. S druge strane, službeni Beograd se povezao s notornim antieuropskim opcijama u EU, koji variraju od njemačke i austrijske krajnje desnice pa do Ficovih populista u Slovačkoj. Nadam se da će i Izvještaj o stanju u Srbiji koji će Komisija uskoro predstaviti ponoviti barem neke ocjene koje je EP donio u svojoj rezoluciji. Sve ostalo bi bilo nastavljanje podilaženja jednom režimu koji je sve više u sukobu sa svojim vlastitim građanima koji traže promjene na ulicama.

Ako bi Srbija uvela sankcije Rusiji, da li bi time što se tiče EU riješila i problem energetske krize u kojoj se nalazi i da li bi to umirilo region?

Mislim da je neophodno konačno riješiti vlasničku strukturu u NIS-u, premda to nije jednostavno zbog složenosti postupanja kao i pitanja energetske ovisnosti. Radi se o strukturnom problemu koji djeluje i na širi sustav dobave energenata, pogotovo na poslovanje hrvatskog JANAF-a. Ne zaboravimo da EU godinama poziva Srbiju da uvede sankcije Rusiji, što je dosad uspješno izbjegavala. Nažalost, sada se i zbog takve politike strateškog ignoriranja javljaju i ozbiljni strukturni problemi. Optimalno bi bilo izbjeći teške poremećaje u opskrbi naftom koje bi najviše osjetili građani u Srbiji uz konačnu diversifikaciju dobave i neutralizaciju energetske zavisnost od Putinove Rusije.