Već više od četiri godine Marina Kuli radi kao profesorica na Biznis školi Goizueta Univerziteta Emory. Prije toga je radila u korporativnom svijetu, u kompanijama poput Coca-Cole i IBM-a.
U jednom trenutku je zbog posla otišla u Dansku, jednu od najsretnijih zemalja na svijetu, da predaje kurs pod nazivom „Plan za sreću“ (Happiness Blueprint). Tamo je otkrila ono što su mnogi prije nje već naučili: hobiji su sastavni dio života u Danskoj.
„Od vožnje bicikla do šivenja, gledala sam Dance kako pronalaze radost u svakodnevici van posla. Kada sam se vratila u SAD, pomislila sam da hobi možda može biti rješenje da predahnem i prošle godine sam odlučila da testiram tu teoriju“, kaže ona za CNBC.
Isprobala je čak 17 hobija tokom jedne godine — pravljenje kolača, ledene kupke, kolaž, vez, golf, kućni „uradi sam“ projekti, jahanje, izrada nakita, mahdžong, pravljenje ukrasa, slikanje, piklbol, keramika, penjanje po stijenama, šivenje, tenis i obrada drveta.
„Iz ovog eksperimenta sam izašla jača, hrabrija i sa više samopouzdanja. Nakon godinu dana bila sam suštinski promijenjena“, kaže ona i objašnjava kako.
Oslobodila sam se besciljnog skrolovanja na telefonu
Da bi stvorila prostor za svoj eksperiment sa hobijima, morala je da pronađe vrijeme — nešto za što je mislila da kao zaposlena mama jednostavno nema.
„Iznenađujuće, postojali su vremenski džepovi svuda, naročito kad sam se odrekla svoje večernje navike da gledam TV dok napola radim i besciljno skrolujem po telefonu. Kada su vam ruke prekrivene brašnom, kada držite četkicu za slikanje ili se penjete uz stijenu, telefon jednostavno ne dolazi u obzir. Shvatila sam da imam više kontrole i manje stresa kada svoju energiju ulažem u učenje novih vještina, umjesto da me algoritmi društvenih mreža uvuku u vrtlog.“
Naučila sam kako da odložim neki lijep plan za budućnost
Obrada drveta joj se jako dopala, ali zahtijeva velika početna ulaganja i ne može baš lako da se uskladi s malom djecom pored, pa ju je Marina otpisala.
„Irionično, poznanik koji je čuo za moj eksperiment pozvao me je u svoju radionicu i nekoliko mjeseci kasnije pružila sam obradi drveta još jednu šansu.“
Ovog puta, umjesto da bude potpuno zaokupljena, shvatila je da je to za nju hobi za nekad, ne sada.
„Mogu da zamislim budućnost u kojoj su djeca starija, garaža puna alata i zajedno pravimo police za knjige za našu biblioteku iz snova. Probajte hobije čak i ako se ne uklapaju u vašu trenutnu životnu fazu. Možete ih sačuvati za kasnije.“
Ono što je za nekog posao, za drugog je opuštanje
Kao majci dvoje male djece jedno od najstresnijih pitanja u životu joj je: „Šta danas jedemo?” Za nju je sve u kuhinji – posao.
„Ali kada sam provodila vrijeme sa Sofi, studenticom završne godine na Emory univerzitetu, otkrila sam da svako od nas nalazi utjehu u različitim aktivnostima. Za nju pečenje kolača je bilo sve osim posla. Pomagalo joj je da se opusti nakon studentskih obaveza. I meni je pečenje djelovalo metodično i umirujuće. To je bila tiha aktivnost za razliku od pripreme večere za porodicu, a trud je na kraju dao ukusan rezultat.“
Kada je počela tako da razmišlja o hobijima, shvatila je da su za nju kućni „uradi sam“ projekti hobi, dok su za druge posao. Ako nešto radite redovno i to vas raduje — slobodno to nazovite hobijem.
Drugačije gledam na brigu o sebi
Dugo je redovno išla na manikir, tretmane lica i trepavica. Mislila je da će joj ta vrsta njege pomoći da bude uravnoteženija, ali joj je zapravo stvarala stres zbog dodatnih obaveza i zakazanih termina.
„Nema ništa loše u povremenom odlasku u salon, ali poslije nekoliko mjeseci eksperimenta shvatila sam da, umjesto da pravim još jedan termin kako bih ‚umirila mozak‘, usmjeravam svu svoju energiju i slobodno vrijeme u hobije. Jedno pravilo koje me istinski inspiriše glasi: potreban ti je jedan hobi za mozak, jedan za kreativnost i jedan za tijelo. Za mene su to postali mahdžong, kućni ‚uradi sam‘ poslovi i tenis.“
Osjećala sam se manje usamljeno
„Amerika se suočava s epidemijom usamljenosti. Ali da vam kažem ko nije usamljen: ljudi koji imaju hobije koje vole.“
Kada su je pozvali da proba jahanje, primijetila je koliko je zajednica oko štale povezana.
„Posebno me je dirnulo to što su ljudi svih uzrasta okupljeni oko ljubavi prema konjima. I kada sam provodila vrijeme s penjačima, slušala sam kako međusobno dijele informacije o rutama da bi svi mogli da uspiju. Svaka grupa hobi-entuzijasta ima svoju zajednicu — aktivno grade odnose i identitet van posla. Moj teniski tim ima oko 20 mama. Zajedno imamo oko 50 djece mlađe od 13 godina. Kad sam sa svojim saigračicama, uvijek se sjetim da imam vremena da se bavim stvarima koje volim.“
Prekinula sam da se plašim površnih razgovora
Svaki put kada je nekog pitala o njegovom hobiju, iznenadila bi se.
„Jednom sam pričala s dekankom za upis na Emory univerzitetu, koju sam poznavala kao ozbiljnu i profesionalnu osobu, kada mi je otkrila da su joj vikendi ispunjeni — takmičarskim jedrenjem. Kada su ljudi čuli za moj eksperiment, više nisam morala da vodim površne razgovore. Umjesto toga, ulazila sam u duboke priče s drugima, razumijevajući ko su zapravo — van obaveza i titula.“
Zahvaljujući godini dana hobija, osjeća da mnogo bolje poznaje ljude u svom životu.
Hobi je broj 1 recept za sreću i ravnotežu
„Prečesto čujem od svojih bivših studenata da su na ivici sagorijevanja. Kažu mi da će početi da se bave hobijima čim pronađu ravnotežu na poslu. Nažalost, ravnoteža ne funkcioniše tako. To nije sjajni kamenčić koji pronađete na putu do kancelarije. Ako želite ravnotežu — tajna je u hobiju. Na taj način ćete prirodno biti primorani da definišete granice: kao radnik, kao roditelj i kao pojedinac.“
Njen eksperiment je završen, ali hobiji su i dalje neodvojivi dio njenog života. U teniskom je timu, redovno igra mahdžong i uči golf zajedno sa svojom djecom.
„Jedne večeri, dok smo ležale u krevetu, moja sedmogodišnja kćerka mi se okrenula i rekla: ‚Imam toliko hobija‘. Tada sam znala, bez ikakve sumnje — da sam joj uzor na pravi način.“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR