U nezaboravnom ambijentu prepune arene "Boris Trajkovski" u Skoplju, Zdravko Čolić uz pratnju Simfonijskog orkestra Fedora Vrtačnika priredio je nezapamćeni muzički spektakl 2. 3. i 4. juna. Nije to bio samo koncert, to je bila muzička ceremonija koja se zauvijek urezuje u srce.
Bila je to eksplozija osjećanja, nostalgije, zanosa i ljubavi. Od prve pjesme bilo je jasno: ne prisustvujemo samo koncertu. Prisustvujemo nečemu većem – svojevrsnoj muzičkoj molitvi.
Zdravko je te noći bio vatra koja gori. Nije to bila obična scenska energija. To je bila vatra duše.

Njegova pojava, glas, pokret, svaka izgovorena riječ – sve je gorjelo od iskrene emocije.
Čola nije samo pjevao – on se davao, bez ostatka. Tri večeri zaredom, po tri sata, neumorno, snažno, s osmijehom i srcem na dlanu.

Publika je to osjećala. Vatra koja je gorjela u njemu preskakala je redove i izazivala u ljudima najdublje emocije.

A kada je zapjevao "Pjesmo moja“, sve se pretvorilo u plamen. Dvorana je zadrhtala – kao da je neko otvorio srce cijelog Skoplja. Ljudi su plakali, grlili se, aplaudirali u transu. Bila je to emocija koja boli, ali ona najlepša – jer znaš da prisustvuješ nečemu svetom.
Poseban pečat večerima dao je Simfonijski orkestar Fedora Vrtačnika, čija je pratnja pop pjevaču davala dodatnu težinu i ugođaj, stopivši klasiku i pop u jedinstvenu emociju. Repertoar, koji je obuhvatio sve od „Stanice Podlugovi“ do „April u Beogradu“, odjekivao je svježinom iako su to bile pjesme koje publika nosi već godinama.

Čolić je neumorno išao od hita do hita – „Noć mi te duguje “, „Ti si mi u krvi“, „Pusti, pusti modu“, „April u Beogradu“… svaki stih je odzvanjao kao da ga publika prvi put čuje, a u stvari – svi su ga nosili godinama u sebi.
U prvim redovima – vjerni fanovi koji ga prate širom svijeta. Lica koja mu nijesu strana. Ljubav koja se ne rađa preko noći, već se gradi godinama, pjesmu po pjesmu.
Bilo je to više od koncerta. Bio je to susret. Sa sobom, sa emocijama, sa vremenom koje je prošlo i koje i dalje živi u njegovim pjesmama. A sve je to gorjelo u jednoj velikoj vatri koju samo Zdravko Čolić zna da zapali.

I zato će se ove tri večeri u Skoplju pamtiti kao koncerti života.
A Čola? On je tih noći bio ta vatra. I još gori – u svima nama.
Mojaš
Srpska kulturna baština,ali da se Srbi ne ljute i nekada jugoslovenska sada i ex-YU ili regionalna legenda.Čovjek koji je majstor svog zanata kojeg pošteno radi,narod to prepoznaje i nagrada je njegova ali i naša u trajanju.Dokaz da ljubav i normalnost ne poznaju nikakve granice!
Milan
Bravo, sve čestitke. Neprolazni spektakl. Divan članak.