Piše: Maksim Živaljević za portal Sportski.me
Veliki talas mladosti i darovitosti zapljusnuo je crnogorsku vaterpolo obalu. Nedavni uspjeh u Svjetskoj ligi i plasman na Olimpijske igre u Tokiju, prilično počivaju na učinku igrača za koje mnogi navijači do tih takmičenja nijesu ni čuli.
Ko su ti momci? Koje su im vrline? Na čemu moraju posebno da rade da bi zaista stigli do vrha i dugo bili elita?
Pitanja za Miloša Šćepanovića, trenera Marseja i asistenta u stručnom štabu Vladimira Gojkovića.
Šćepanović je posljednjih godina, mada tada i aktivni igrač, provodio ljeta u radu s mlađim selekcijama Crne Gore.
Isticali ste nekoliko puta u javljanjima iz Roterdama, s predolimpijskog turnira, da ste i iznenađeni kvalitetom igara mlađeg dijela ekipe. Čime su vas posebno iznenadili?
“Da, istina je da sam izjavio da sam iznenađen njihovim kvalitetom. Medjutim, moram istaći da sam izuzetno dobro znao o kakvom se potencijalu radi. Takođe, apsolutno sam bio uvjeren da će rad koji su uložili izaći na vidjelo i da će svoj potencijal razviti u potpunosti s obzirom na to da su na pravi način pristupali treningu, odnosno pripremama u cjelosti. Pitanje je jedino bilo – kada?
Iznenadilo me dakle što su već ovako rano došli do “visokog” nivoa igre. Namjerno riječ visokog stavljam pod navodnike – zato što još imaju mnogo prostora za napredak i prave stvari tek treba očekivati od ove grupe momaka. Plijenili su, velikom željom, lucidnošću, odgovornošću, i naravno kvalitetom u tehniko-taktičkom smislu. Zaista je neupućenima bilo teško zaključiti da je nekima od njih turnir u Roterdamu bio prvo takmičenje za seniorsku reprezentaciju. Želim da naglasim da se sve karakteristike grupe odnose i na momke koji nažalost nisu izborili mjesto za Roterdam, ali sigurno hoće u bliskoj budućnosti, na nekom narednom takmičenju”, rekao je Miloš.
Da krenemo od „starijih“ u grupi mladih. To su igrači koji pripadaju generaciji 1998/1999. Bili su svjetski U18 (2016), ali i tek deveti na evropskom prvenstvu U17 (2015). Igrači rođeni 1999. godine osvojili su srebro i na prvenstvu kontinenta U19 (2018).
Radi se o momcima koji vec nekoliko sezona nose igru u svojim klubovima, u kojima važe za ponajbolje igrače. Idealno bi bilo, ipak, da u klubovima imaju uzore kakve su imali u reprezentaciji, u Leki, Drašku, Peletu, Urošu… zaista je prije svega kreiran ambijent u kome se njihov lični uspjeh i lično usavršavanje u igrakom smislu zavisiti isključivo od njih.
Već sam rekao – radi se o ogromnom potencijalu. Vlado je nerjetko prezahtjevan na treninzima, rekao bih s pravom. Prostor za napredak je i dalje veliki, a ono što očekujemo jeste da dobijemo igrače koji će moći da nose igru reprezentacije u budućnosti. Reprezentacije koja će se boriti za odličja na svakom velikom takmičenju. Iz tog razloga, zadaci koji se stavljaju pred njih često djeluju preteški i prezahtjevni, ali su u skladu s njihovim mogućnostima i najvišim ciljevima kojima svi težimo u crnogorskom vaterpolu.
Da krenemo od Alekse Ukropine (1998), koji je već u najranijoj fazi svog igračkog sazrijevanja pokazao o kakvom se talentu radi. A radi se o momku koji je već odigrao nemali broj utakmica za državni tim, uključujući i one na velikim takmičenjima. Kao ljevak – prirodno predodređen za desnu stranu. Međutim, odlično se snalazi na poziciji beka, šut i pas su mu jednako kvalitetni kao i defanzivne karakteristike. Može mnogo i pred njim je sjajna budućnost ukoliko se i sam na pravi način posveti svom usavršavanju.
Bio je sjajan u Roterdamu, osjeća se i igra dobro u klubu (Radnički Kragujevac) i sigurno da su to stvari koje ulivaju optimizam za dalje.
Petar Tešanović (1998) – jedan od najboljih mladih golmana Evrope, a uskoro će epitet “mladi” postati suvišan. Na pravi način “nosi” svoju ekipu. Imao bih mnogo lijepih stvari da kažem o njemu… Odlično poznajem sve njegove dobre, ali i one loše strane – kojih na sreću ima jako malo. U svakom slučaju radi na sebi i napreduje ogromnom brzinom.
Dušan Banićević (1998), centar – Igrač koji posjeduje sjajnu tehniku i odličan smisao za igru. Punu pažnju i pravu šansu dobio je odlaskom Spaića iz Jadrana i pokazao o kakvom se talentu radi. Problemi sa povredama definitivno su uticali na brzinu njegovog igračkog sazrijevanja. Nekarakteristično za centra – izuzetno dobro se snalazi u odbrani, pa čak i na poziciji beka.
Za Đura Radovića (1999) već možemo reći da je standardni reprezentativac. Veliki broj utakmica je već iza njega i iako je mlad u punom smislu te riječi – već mnogo puta pokazao svoj kvalitet, tako da treba imati samo još malo strpljenja dok dobije rutinu i zaokruži se kao igrač. Taj dan nije daleko. Naravno da i dalje ima prostora za napredak koji će on sigurno iskoristiti.
Dušan Matković (1999) – u Roterdamu je pretežno igrao na lijevoj strani, iako je u juniorskoj reprezentaciji igrao uglavnom na poziciji beka. Takođe, nije mu strano ni da zaigra na desnoj strani. Radi se o momku koji se nesebično i do kraja daje ekipi, odličnih plivačkih sposobnosti, velike energije, lucidan i spreman da svoj potencijal dovede do maksimuma. Besprekorne radne navike pomoćiće mu mnogo u tome.
Savo Ćetković (1999) – uz Dušana i Đura bio jedan od nosilaca igre mlade reprezentacije u Minsku, na prvenstvu Evrope. Takođe, nametnuo se od prvog dana priprema na svaki način: treningom, načinom igre, ponašanjem… U grupi je momaka koji nisu uspjeli da izbore mjesto za Roterdam, ali koji je svakako bio jako blizu toga. Kao centar ima zaista još mnogo prostora da usavršava stil igre u napadu. Kreativan je i razumije igru – sa iskustvom će dobiti rutinu i “alate” koji će mu omogućiti da realizuje svoje zamisli. Sjajno razumije i sjajno se snalazi u odbrani.
Vaterpolisti rođeni 2000. i 2001.godine su bili pobjednici prvenstva Evrope U17 (2017), a dio te generacije je stigao i do srebra na šampionatu kontinenta U19 (2018).
Miroslav Perković (2001) : Sjajno napreduje. Centar izuzetnih fizičkih predispozicija za poziciju koju igra. Naravno , godinama i načinom treninga koji će imati na seniorskom nivou, razvije taj potencijal do najveće moguće mjere. Srčan, borben, timski igrač, željan igre i nadmetanja… Postoji mnogo stvari koje će unaprijediti kroz godine igre za klub i reprezentaciju.
Aljoša Mačić (2001), bek/desna strana : Takođe mnogo napredovao u kratkom roku. Izuzetno posvećen. Mislim da se radi o igraču na koga će se najozbiljnije računati u budućnosti. Ima odlične fizičke mogućnosti – snagu, plivanje, snažan udarac, itd.
Uroš Vučurović (2001): Polako se afirmiše kroz klub. Stiče potrebno iskustvo kroz igre u Ligi Šampiona. Pored Alekse i Đura još jedan ljevak koji ima veliki potencijal.
Danilo Radović (2001) lijeva strana : Igrač sjajnih fizičkih mogućnosti : snažan u duelu i odličan plivač. Trebaće mu vrijeme da razvije svoj igrački potencijal. Svakako da će mu u tome pomoći nastupi za Jadran u Ligi Šampiona. Nije bio na pripremama reprezentacije pred Roterdam.
Igrači rođeni 2002. i 2003.godine bili su peti na prvenstvu Evrope U17 (2019). Izostala je medalja, ali je u toj ekipi bilo više rođenih 2003.godine, čak osmorica i to godište je trenutno najperspektivnije. Nije bilo međunarodnih takmičenja za mlade selekcije tokom 2020. godine.
Vasilije Radović (2003): Dečko koji je već na samom startu karijere izborio mjesto za jedno tako važno takmicenje kao sto su kvalifikacije za OI. To je podatak koji govori sam za sebe. Izuzetne radne navike i lakoća usvajanja zadataka, su vrline koje će mu sigurno pomoći da dostigne svoj maksimum. Iako igra na poziciji beka – odlicno se snalazi u polju i to samo govori u prilog njegovom talentu.
Marko Mršić (2003): Gotovo istu stvar koju sam rekao za Vasilija važi i za Marka. S tim sto je Marko izraziti igrač lijeve strane. Ima izuzetno kvalitetnu tehniku i to je pravac u kom će se razvijati kao igrač. S lakoćom prati zahtjeve, kako u napadu tako i u odbrani.
Alen Isljamović (2002),golman: Ima odličan osjećaj za igru. Brz. Dobre radne navike. U svakom slučaju – svoj potencijal je već pokazao, nadam se da će moći da ga razvije na pravi način.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR