14 °

max 15 ° / min 9 °

Ponedjeljak

04.03.

15° / 9°

Utorak

05.03.

14° / 8°

Srijeda

06.03.

13° / 8°

Četvrtak

07.03.

11° / 7°

Petak

08.03.

13° / 6°

Subota

09.03.

13° / 7°

Nedjelja

10.03.

13° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Vlado Šćepanović: Poli Bojanić mi je bio kao drugi otac, na terenu nema zakulisnih radnji - ili jesi ili nijesi

Izvor: Basketball Camp Kolašin, Vedran Vujisić

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 1

Velikani crnogorskog sporta - Vlado Šćepanović: Poli Bojanić mi je bio kao drugi otac, na terenu nema zakulisnih radnji - ili jesi ili nijesi

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam u narednih godinu dana donose serijal tekstova "Velikani crnogorskog sporta" - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima. 

Današnji sagovornik je Vlado Šćepanović, proslavljeni košarkaš Budućnosti, Partizana, pa sve do Efesa i Panatinaikosa, čovjek koji je osvajao zlatne medalje na Svjetskom i Evropskom prvenstvu sa Jugoslavijom.

Sve je počelo u kolašinskom Gorštaku, 80-ih godina prošlog vijeka, kada se u tom malom gradu, prvoj ,,stanici“ iz Podgorice ka sjeveru Crne Gore, nakon što se oprobao u fudbalu pojavio veliki košarkaški talenat.

Talenat je izrastao u jugoslovensku i evropsku zvijezdu, prošao mnoge stanice, preskočio mnoge stepenice i trijumfalno pozirao s onih najvećih - s evropskim i svjetskim zlatom oko vrata.

Sada je u drugim vodama, pokušava da bogato igračko iskustvo pretoči u trenersku vještinu, a i nakon što je obišao ,,cijeli svijet“ ne zaboravlja polaznu tačku.

Ako pitate Vlada Šćeponovića, svi putevi vode u - Kolašin.

,,Velika je istina da što si stariji rodna gruda te sve više vuče da joj se vratiš. U kakvim oblicima zavisi sve od čovjeka do čovjeka, ali kako prolazi vrijeme sve više vremena provodim u Kolašinu i tamo se najbolje osjećam“, priča za Antenu M prvi kapiten košarkaške reprezentacije Crne Gore, u razgovoru kojem je prethodio dogovor ,,javljam se kad dođem iz Kolašina“.

Drugačiji sistem vrijednosti

Sve je drugačije danas nego 1975. kada se popularni ,,Japanac“ rodio ili 80-ih godina kada se zaljubio u košarku... Ili krajem 20. i početkom 21. vijeka kada je osvajao medalje s nacionalnim timom.

Drugačije, ali u smislu vaspitanja i odrastanja u sportskom duhu - ne i bolje, tvrdi naš sagovornik.

,,Bilo je drugačije vrijeme, drugačija država i sistem vrijednosti. Djeca tada nijesu imala velikih izbora i izazova kao što imaju danas na sto strana, vezano za tehnologiju i druge stvari. Tada smo svi bili ,,osuđeni“ da idemo u školu i da se bavimo sportom. Bilo je zdravo odrastanje gdje su djeca u slobodno vrijeme bila vani i s loptom. Danas to nije slučaj. Imamo sve uslove - terene, sale, klubove, ali zanimanje za sport nije ni blizu kao tada“, prepoznaje Šćepanović suštinu problema vremena u kojem živimo.

Nedostaje, kaže, posvećenosti i volje za odricanjem.

,,Veliki su izazovi, u ovakvom okruženju nije lako vaspitati djecu. Gdje god se okrenu neki je novi izazov. Tada nije bilo takvih stvari, kuća te usmjeravala na zdravi način života. Sada djeca imaju velikih nedoumica - kako da krenu u život, na koji način da ga vode... Nije nimalo lako i nemaju tu vrstu upornosti koju smo mi imali“.

Pitanje karaktera

Vlada Šćepanovića je upornost, uz talenat, dovela do Budućnosti. Prvi veliki korak naprijed, prvi odlazak iz kuće i svog grada, prvo bitno životno raskršće.

,,Kad sam odlučio da se bavim košarkom za mene više nije bilo prepreka. U Gorštaku sam bio do 16-17. godine, osvajali smo kadetska prvenstva, bili drugi u ondašnjoj Jugoslaviji iza Partizana i to je bila preporuka da se ide na viši nivo. Realan odabir je bila Budućnost, prvoligaš i uvijek najbolji crnogorski klub, a za mene ogroman izazov jer kad dođete sa 16-17 godina iz malog u veliki grad, iz manjeg u veći klub, nije lako. To je pitanje karaktera, upornosti i želje. U mom slučaju to je bio veliki motiv, nijesam imao nikakvih strahova, uvijek sam vjerovao u sebe i znao sam da ću na kraju i tu stepenicu prebroditi na pravi način“.

Hrabro, efektno i brzo zakoračio je u svijet ozbiljne seniorske košarke.

,,Uvijek volim da pomenem Gorana Polija Bojanića bez čije pomoći i prepoznavanja potencijala u meni vjerovatno sve ne bi išlo kasnijim tokom. Od prvog dana je insistirao da dođem u Budućnost, gdje mi je bio kao drugi otac, pomogao mi da prebrodim prve prepreke i prelaz s jednog na drugi nivo košarkaške igre. On je čovjek koji mi je mnogo pomogao kad je najviše trebalo“, govori Šćepanović.

(Foto: Ekipa Budućnosti 1996. godina)

Kultno finale Kupa 1996.

Generacija s kojom je Šćepanović sazrijevao pamti se po 1996. godini i kultnom finalu Kupa Jugoslavije protiv Partizana u Nikšiću.

Briljantna partija tada 21-godišnjeg Kolašinca, 31 poen u pohodu na prvi veliki trofej u istoriji ,,plavih“.

,,U mojoj prvoj godini u timu došli su Gašo Pajović i Saša Ivanović iz Partizana, Dragan Vukčević se vratio iz Francuske... Plejada dobrih domaćih igrača koji su narednih godina stasali, samim tim i mi kao ekipa, a kruna je bila ta 1996. i osvajanje prvog Kupa u kojem je učestvovao i moj kum Savo Đikanović, s kojim sada zajednički vodim klub. Bile su to lijepe godine kada je trasiran put ka evropskoj Budućnosti. Ta generacija je osvojila Kup i 1998, a godinu kasnije bila prvak Jugoslavije“, podsjeća Šćepanović i podvlači:

,,Bilo je 99 odsto crnogorskih igrača, što tom uspjehu daje mnogo veći značaj. Nije bilo zvučnih imena sa strane, već je generacija sazrijevala iz godine u godinu, radila na pravi način u pozitivnoj atmosferi, a stalno pominjem i da je ,,Morača“ uvijek bila puna i da su navijači bili ozbiljan dio tog uspjeha. Dva sata prije utakmice dvorana je bila popunjena, mnogo navijača je ostajalo izvan sale, što govori koliko je značilo biti član Budućnosti i igrati na tom nivou“.

(Foto: Saša Đorđević, Dejan Bodiroga, Vlado Šćepanović, Saša Obradović, Nikola Lončar)

Što više mogu da tražim...

Vlado Šćepanović je poslije Budućnosti, s kojom je bio i šampion SRJ i igrao Evroligu, nastupao za Efes, Partizan, Skiper (Fortitudo) Bolonju, Panatinaikos, PAOK, Granadu, Mursiju i Panelinios.

,,Mi smo narod koji misli da uvijek može više i bolje, ali uvijek se može i manje. Da biste bili profesionalni sportista nije dovoljan samo kvalitet, za uspjeh je potrebno i malo sreće, da nemate povreda, potom pravi izbor ekipa, treneri... Žalim samo što nijesam bio klupski prvak Evrope, a dva puta sam bio na fajnal-foru, s Efesom i Panatinaikosom. Ali to je sport, nema garancija ni za jedan rezultat. Igrao sam u zemljama gdje je košarka na vrhunskom nivou, sarađivao s vrhunskim trenerima, mogu da budem prezadovoljan klupskom karijerom, kao i onim što sam postigao u reprezentaciji“, govori Šćepanović, četvorostruki šampion Jugoslavije i dvostruki prvak Grčke, te osvajač šest kupova u tri države.

Bogata je karijera s toliko trofeja, a tek kad joj se pridodaju svjetsko i evropsko zlato, te bronza sa EP.

Tu dolazimo do najuspješnijeg poglavlja igračke biografije nekadašnjeg beka - reprezentacije.

,,To je vrhunac karijere sportiste koji od prvog dana vjeruje, ima motiv i tolika odricanja za koja ,,normalan“ čovjek ne može da zna kolika su. Na kraju ti rezultati stignu kao kruna, što je i cilj svakog sportiste - da napravi vrhunski rezultat. Bio sam prvak Evrope i svijeta, što još mogu da tražim... Nemam olimpijsko zlato iako sam dva puta bio na Olimpijskim igrama, ali kad sumiram sve, odakle sam krenuo i koji sam put prošao, mogu da budem izuzetno zadovoljan“.

Turska 2001. je kruna karijere

Šćepanović se svjetskim zlatom okitio 1998. u Grčkoj, godinu kasnije bio bronzani na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, da bi najljepše momente doživio dvije godine kasnije u Turskoj.

U pobjedi nad domaćinom od 78:69, sa 19 poena bio je najefikasniji u jugoslovenskoj reprezentaciji koju je vodio Svetislav Pešić, a pamti se i njegovo zakucavanje kao pečat na osvajanje evropskog trona.

,,To mi je kruna karijere. Prije svega, velika je bila privilegija imati takve saigrače. Na SP 1998. u ekipi su bili Saša Đorđević, Dejan Bodiroga, Željko Rebrača, potom Saša Danilović, Vlade Divac... Činjenica da igrate s takvim imenima dovoljno govori. S nepune 23 godine igrao sam 20 minuta u finalu Svjetskog prvenstva 1998. protiv Rusije. Dao sam pet poena, što nije učinak kao u finalu EP u Turskoj gdje sam postigao 19, ali u takvoj ekipi tako mlad provesti 20 minuta na parketu u finalu je veći uspjeh nego da sam bio najbolji strijelac u nekoj drugoj utakmici. Sve to donosi ogromnu satisfakciju u životu jer čovjek može da kaže: radio sam neki posao, posvetio se i uspio sam“, govori legenda naše košarke, učesnik Eurobasketa 2011. s crnogorskim državnim timom.

Na terenu se sve ogoli

Najveći neuspjesi Vlada Šćepanovića?

,,Ni u Sidneju 2000, ni u Atini 2004. nijesmo uspjeli da uđemo u borbu za olimpijsku medalju. To je veliki neuspjeh. Imam nekoliko izgubljenih bitnih utakmica, neosvajanje fajnal-fora Evrolige... Mnogo je mečeva koji su prelomni, ne možete svaki da dobijete. Takav je i život, Petar Drugi Petrović Njegoš je rekao: ,,Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči“. To je sastavni dio sporta - uspjesi i neuspjesi“.

Osim trofeja, što Vam je sport najviše donio i čemu Vas je naučio?

,,Sport na tom nivou je učitelj ozbiljnog životnog puta. Kroz sport ojačavate karakter i borite se sa svim teškoćama koje imate. Kad se prenese na životni put, to je odlična škola. Sport vas nauči iskustvu, strpljenju, pravim vrijednostima jer tu ili jesi ili nijesi. Ne terenu nema zakulisnih radnji, sve se vidi, od tebe zavisi i ogoli se svaka činjenica. To je dobro, volio bih da je tako u današnjem životu - da je kvalitet na prvom mjestu“, priča Šćepanović.

(Foto: Šćepanović u dresu Crne Gore na Eurobasketu 2011. godine)

Najljepše u Španiji

Šćepanović je van Jugoslavije igrao u Turskoj, Italiji, Grčkoj i Španiji. Gdje je bilo najljepše?

,,Imao sam sreću da igram u mediteranskim zemljama, lijepim, dobrim za život. Manje-više su slične po kulturi i klimi, i u svakoj je bilo fenomenalno. Izdvojio bih posljednje tri godine u karijeri koje sam proveo u Andalusiji, u Španiji, baš sam uživao igrajući i živjeći. Španija je, poslije Crne Gore, zemlja gdje bih vrlo rado živio. Ostala mi je u najljepšem sjećanju“, navodi Šćepanović.

Nijesam odustao od trenerskog posla

Vlado Šćepanović je trenersku karijeru počeo u Budućnosti koju je kratko vodio tokom 2016, bio je potom asistent u stručnom štabu Brose Bamberga i Partizana, pa 2020. šef struke beogradskog velikana.

Trenutno je bez angažmana, ali s velikim planovima.

,,Nijesam odustao od trenerskog posla. To je lijepa priča koja je u začetku, imam ambiciju u poslu koji je mnogo teži i zahtjevniji od igračkog. Mogu da budem prezadovoljan što sam već na početku karijere vodio vrhunske ekipe kao što su Budućnost i Partizan, moja dva omiljena kluba, to su ogromna trenerska i životna iskustva koja će mi pomoći u narednom periodu. S velikom željom i ljubavlju ću nastaviti da se bavim košarkom jer - iako možda znam da radim još neke poslove - u ovom sportu sam od malih nogu i najviše ga volim. Nema veće privilegije nego raditi posao koji voliš. Pronalazim se u tome i lijepo se osjećam. Nije lako, ali je lijepo“, zaključio je Vlado Šćepanović.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

gost

Zivio, majstore! Pamtim sate cekanja u Sportskom da pocnu utakmice protiv Beobanke, Beocina, Zeleznika, Borovice i, naravno, Partizana. A onda je dosao Niksic '96. kad su poceli trofeji i najjaci evropski timovi. Sve najbolje!