9 °

max 11 ° / min 6 °

Četvrtak

22.02.

11° / 6°

Petak

23.02.

11° / 8°

Subota

24.02.

10° / 9°

Nedjelja

25.02.

12° / 9°

Ponedjeljak

26.02.

14° / 10°

Utorak

27.02.

14° / 9°

Srijeda

28.02.

15° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Igor Vušurović: Spartanskim životom do zlata u Sidneju, opet bih izabrao isti put

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 2

Velikani crnogorskog sporta - Igor Vušurović: Spartanskim životom do zlata u Sidneju, opet bih izabrao isti put

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Igor Vušurović, odbojkaški as uz čije ime stoji - olimpijski šampion.

Najljepša stranica bogate karijere ispisana je u Sidneju 2000. sa reprezentacijom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

,,Lijepe emocije, koje vrijeme ne može da izbriše jer kad jednom postaneš olimpijski šampion tu titulu nosiš dok si živ. Radim trenutno u Crnogorskom olimpijskom komitetu, pa sam svjestan da je kod ljudi u olimpijskom pokretu to neka identifikacija za mene i svakako da izaziva dodatno poštovanje i poziciju koja je zarađena mukotrpnim radom, odricanjem i svim onim što to prati“, priča Vušurović za Antenu M.

,,I poslije 22 godine od Sidneja ne blijede uspomene i osjećaj ponosa, sreće i zadovoljstva zbog onog što je tada napravljeno, uz još uspjeha koje smo imali jer smo bili i šampioni Evrope i vicešampioni svijeta. Nijesmo uspjeli da objedninimo sve titule, iako smo to po kvalitetu i svim parametrima zasluživali. Međutim, sport ne bi bio sport da je to tako lako uraditi“.

Kako se kalilo olimpijsko srebro čuvene ,,plave čete“? Rezultati u grupi nijesu baš najavljivali zlatni epilog za ekipu Zorana Gajića, koja je izgubila oba meča od selekcija koje je kasnije pobijedila u mečevima za medalju.

,,Izgubili smo i od Rusa i od Italijana, iz ove perskepktive čini mi se svjesno. Ne u smislu da smo žrtvovali te utakmice, već smo se spremali za nešto što nas čeka kasnije. Imali smo period aklimatizacije u Sidneju đe smo igrali sa svima i bili superiorni u odnosu na Brazilce, Italijane... Međutim, program rada je bio takav da se forma brusi za četvrtfinale i polufinale. Ipak, koliko god bili spremni fizički i psihički, poslije izgubljenih utakmica pojavi se crv sumnje, tako je bilo s nama poslije Italije i Rusije, a bili smo na pragu poraza i u četvrtfinalu protiv Holandije u petom setu. Ali sreća pogleda hrabre, a treba je zaslužiti - i mi jesmo odnosom i radom“.

Kad je ,,pregrmjela“ Holandiju u četvrtfinalu, reprezentacija Jugoslavije razgoropadila se u završnici turnira - Italija u polufinalu, pa Rusija u finalu pobijeđene su 3:0.

,,Rijetkost je pobijediti oba meča za medalju bez izgubljenog seta, što je predstavljalo potvrdu kvaliteta i dobrog rada. Oko sedam sati dnevno smo provodili naporno trenirajući i gledajući video analize. Bio je to spartanski život koji je podrazumijevao da nema izlazaka, sve je bilo podređeno onome u što smo vjerovali i nagovještavali izdanjima s prethodnih takmičenja“, navodi Vušurović.

Legendarnu generaciju činili su osim Vušurovića još dva igrača iz Crne Gore, Goran Vujević i Vladimir Batez, te Slobodan Kovač, Slobodan Boškan, Đula Mešter, Vasa Mijić, Nikola i Vladimir Grbić, Andrija Gerić, Ivan Miljković i Veljko Petković.

,,Vrhunski igrači i vrhunski ljudi. Tim je skup 12 ljudi, plus trenersko i drugo osoblje, različitih mentaliteta i potrebno je da ih približite, da im stavite do znanja da rade na zajedničkom cilju i da nema povlačenja - ako jedan vuče u drugu stranu, ostalih 11 ga vraćaju na koridor. Ne postoji tim bez sujete i velikih zvijezda, ali mora da se napravi balans jer je to osnovni uslov za sve što dolazi kasnije. Mi smo gradili to i kroz poraze i kroz pobjede, iskristalisali se i dali sebi zadatak da u Sidneju treba da dobijemo ono što smo mislili da zaslužujemo - olimpijsko zlato i sportsku besmrtnost, koja nam je u Australiji pripisana uz imena“, govori Vušurović.

Titogradski heroji, otac i profesori fizičkog

Do olimpijskog zlata, tri medalje različitog sjaja na EP i svjetskog srebra bio je dug put.

Kako je izgledao ,,ulazak“ Igora Vušurovića u svijet odbojke?

- Tadašnji Titograd imao je sportske heroje, ima ih danas i Podgorica, ali su bili koncipirani po nekim drugim parametrima u odnosu na današnje. Išli smo da gledamo fudbal, košarku, ženski rukomet, karate, boks koji je bio na visokom nivou... Sve smo pratili i niko nas nije nagovarao na to, niti uzimao za ruku da nas vodi. Kad su dolazili majstori u naš grad - išli smo da ih gledamo. U svim sportovima, od stadiona do ,,Morače“ i njenih stolica koje su ,,pucale““, prisjeća se Vušurović.

,,Moj put bio je u početku vezan za košarku zbog oca koji je bio košarkaš, pa delegat. Išao sam s njim da gledam utakmice crnogorske lige i život mi je bio da 10 minuta između poluvremena šutiram na koš. Poslije sam na Cetinju imao svoj koš i provodio sedam, osam sati šutirajući na njega. Profesori fizičkog vaspitanja su nas animirali da ostanemo u sportu, a ja sam jedini ostao u odbojci i došao do ovih visina upornošću, možda talentom, predispozicijama koje su se nadograđivale“.

Današnja đeca lako odustaju

Odrastanje nekad i sad - dva svijeta, kaže Vušurović.

,,Danas vidim problematiku odrastanja u tome da đeca nemaju tu vrstu spremnosti da sebe pripreme na toliki vid odricanja, već na prvi pritisak i riskantu situaciju dignu ruke i kažu - nije ovo za mene. Neko povisi ton i lako odustanu. Mi smo bili drugačijeg kova, imali veće ambicije, sportske heroje s kojima smo htjeli da se poistovjetimo. A jedini put bio je i ostao red, rad i disciplina, predanost onome što radiš. Tek onda dolazi talenat jer bez svega prethodno navedenog on nema toliki značaj“, tvrdi legendarni Vušo.

Uvijek među najboljima

Klupska karijera vodila je Igora iz Budućnosti u Vojvodinu, pa nazad u Crnu Goru - u Budvansku rivijeru, a onda u inostranstvo - Grčku, Italiju, Francusku i Rusiju.

,,Iz Vojvodine sam došao u Budvansku rivijeru, koja je imala ambiciozan projekat povratka crnogorskih igrača. Došao sam iz Vojvodine poslije osvojene titule i kao legenda kluba, što mi je drago priznanje jer je impozantna lista ljudi koji su u tom društvu, krem svjetske odbojke. U Budvi smo izborili Evropu, potom sam otišao u Grčku gdje sam bio srednji bloker s najviše poena i među deset poentera lige, što je raritet. Imao sam ponude iz boljih klubova, ali supruga mi je bila trudna i ostao sam u Patri zbog odnosa ljudi koji su me voljeli, tako da nam je sin rođen tamo“, opisuje naš sagovornik.

Finansijska situacija je, kaže, uticala da napusti Grčku i ode u Italiju, u Rim.

,,U redove šampiona, gdje su igrali Vanja Grbić, Gardini, Braći, Tofoli, sve vrhunska imena svjetske odbojke. Ostao sam dvije godine, pa igrao u Trentinu sa Sartoretijem, Šulepovim, Kazakovim... Igrali smo nezaboravna četvrtfinala plej-ofa prvenstva Italije s Modenom, koja je bila jaka ,,kao zemlja“.

,,Majstore, vrijeme je za povratak“

Iz Italije - pravac Francuska, pa Rusija.

,,Znajući da je Francuska dobra što se tiče socijalnih prilika, tražio sam dobar ugovor i dobio ga. Nijesam želio da čekam kraj sezone, period kristalisanja i pravljenja ekipe, i odlučio sam da prihvatim ponudu, iako sam u Trentu bio cijenjen. U Francuskoj sam bio treći bloker lige, imao ponude da ostanem, međutim, nakon završene sezone klub više nije imao više novaca da me plati. Otvorila se mogućnost odlaska u Rusiju, u Jekaterinburg, gdje sam dobro igrao. Htjeli su da me zadrže nakon prve sezone, ali nijesam mogao da porodicu vodim sa sobom i vratio sam se u Podgoricu“, prepričava Vušurović.

,,Čekajući angažman zvali su me ponovo iz Rusije i otišao sam u Luč, za koji je igrala kompletna juniorska reprezentacija Rusije koja je bila svjetski šampion. Bio sam trenerova produžena ruka na terenu, učili su odbojku uz mene, a ja uz njih kako mladi žive i razvijaju se. Imali smo lijepu saradnju, ali bio sam daleko od porodice, vodio vojnički život jer smo pet dana bili u bazi u hotelu. Bio sam umoran i na jednom meču plej-ofa protiv moskovskog Dinama izašao sam na teren i pitao saigrače na predstavljanju ekipa koje su godište. Svi su bili 1986. godište i mlađi, a ja sam 1974. Tada sam rekao sebi: majstore, mislim da ti je vrijeme da se vraćaš. Imao sam 32 godine“, kaže Vušurović.

Budućnost - početak i kraj

Krug se završio tamo gdje je sve počelo.

,,Vratio sam se u Budućnost, vrlo srećan i zadovoljan. Zatekao sam Igora Kolakovića koji je danas vrhunski trener, ostvarilo se ono što sam i vjerovao da može da bude. Ne samo on, već i igrači iz tog perioda - Petrić, Starović, Radić, Dukić, Milivojević... Vrhunski potencijal bio je u timu“, navodi Vušurović koji je s ,,plavima“ osvojio dvije titule i tri Kupa Crne Gore, i igrao Ligu šampiona.

,,Imao sam ulogu kao i u Rusiji, ali ovdje su bili moji, pa mi je bilo lakše da komuniciram i s više volje i energije sarađujem s njima. Pamtim meč na početku s Palma de Majorkom, kad sam rekao da ćemo ih pobijediti i proći grupu Lige šampiona. Imali smo pet pobjeda, bili blizu druge runde. I Budvanska rivijera se tada bila pojačala i s obzirom na njihove ambicije moram reći da smo lako izlazili na kraj s njima“, govori Vušurović.

Tačku je stavio 2009. godine.

- Treće sezone po povratku, kada je bilo evidentno da Podgorička banka više nije sponzor i da je Budućnost ostavljena na cjedilu što se tiče finansija i organizacije, odlučio sam da završim karijeru - bez pompe, jer ne volim samoisticanje i u vrstu promocije. Tiho sam zatvorio vrata svlačionice, ,,bacio ključ“ i rekao - dosta je. Te stvari su dosta teške za sportistu, ali sam ih lako prebrodio jer sam tražio što mogu da radim kasnije. Sport je moj život, imam dobre kontakte, pa sam prolazio kroz menadžerske varijante i pomogao možda drugima da i oni naprave dobre karijere. Dosta ljudi se ne snađe u tranziciji po završetku karijere, kažu da žele da odmaraju. Ali niz ne treba prekidati i treba ostati u ritmu. Treba se pripremiti za ono što vas čeka nakon karijere“, po(r)uka je Vušurovića.

Ambicije ispred finansija

Kad podvuče crtu, ali samo na igrački dio, sport mu je - osim trofeja - donio mnogo.

,,Uvijek sam se vodio ambicijama, ne finansijama. Naučio sam tri jezika, stekao mnogo prijatelja, ostao u dobrim kontaktima, ostavio mnogo lijepih uspomena i veoma sam ispunjen i presrećan što sam sarađivao s takvim igračima i trenerima. Obišao sam cijeli svijet i finansijski aspekt ne može da se poredi sa svim tim stvarima. Opet bih izabrao isti put“, navodi proslavljeni srednji bloker.

,,Današnje generacije na sport gledaju vrlo pragmatično - kalkulator u ruke i sabiraš što imaš. Ja na sport nijesam tako gledao, nijesam tako vaspitan, ali razumijem i njihove poglede na svijet. I danas sam sportista u duši, moj način života je sportski - biraj fer-plej, budi pošten prema sebi i drugima, prema obavezama, posjeduj radnu etiku, disciplinu, ne odustaj. Donošenje brzih i pravovremenih odlkuka su takođe stvari koje naučite kroz sport. Mlađem sinu, koji se bavio sportom, govorio sam: ako ne istrčiš deset dužina, nego devet, nijesi tu jednu uzeo nekome, nego sebi. Ako si uzeo metar, uzeo si ga sebi. Sve su to stvari koje vas sport nauči i koje pređu u radnu etiku i normalan način razmišljanja i života. Moja sportska karijera je završena, ali sportski život nije“, poentirao je Igor Vušurović, koji je bio dio prvih akcija crnogorske reprezentacije, kao i šef naše misije na Olimpijskim igrama.

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

bivsi

Pozdrav za mog druga Vušu, jako dobar momak!!! Svi sreću ti želim druže…

mr

Bio i ostao za primjer! U svemu! Bravo za podsjećanje na ovakve, i ljude i sportiste, ponos CG!