11 °

max 14 ° / min 7 °

Utorak

20.02.

14° / 7°

Srijeda

21.02.

14° / 5°

Četvrtak

22.02.

12° / 6°

Petak

23.02.

11° / 8°

Subota

24.02.

10° / 8°

Nedjelja

25.02.

9° / 7°

Ponedjeljak

26.02.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Luka Pavićević: Zbog Kićanovića sam postao ,,mali iz parka“, Jugoplastika je bila avangarda

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 4

Velikani crnogorskog sporta - Luka Pavićević: Zbog Kićanovića sam postao ,,mali iz parka“, Jugoplastika je bila avangarda

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Luka Pavićević, trostruki uzastopni klupski šampion Evrope u košarci s Jugoplastikom, omladinski prvak svijeta u dresu Jugoslavije, čovjek koji je tokom 20 godina trenerske karijere radio širom svijeta, a posljednja destinacija bila mu je Japan. Trenutno je bez angažmana.

Starije generacije pamte ga kao pouzdanog plejmejkera koji je stigao do zvijezda zajedno s Dinom Rađom, Tonijem Kukočem, Duškom Ivanovićem, Velimirom Perasovićem i ostalim asovima, mlađi naraštaji najviše kao selektora pod čijim vođstvom je Crna Gora ostvarila svih 10 pobjeda u kvalifikacijama za Eurobasket 2013.

Put Luke Pavićevića od talentovanog matematičara, preko dječaka čiji je životni put odredio susret s basketom u Njegoševom parku, do legende jugoslovenske košarke, neobičan je i inspirativan.

U kraljicu igara, govori za Antenu M, zaljubio se 1980. tokom Olimpijskih igara u Moskvi, bojkotovanih od strane Sjedinjenih Američkih Država.

U odsustvu Medžika Džonsona, Lerija Birda i ostalih američkih asova, zlato je pripalo - Jugoslaviji.

,,Imao sam 12 godina i u sklopu najave ili poslije Igara napravljen je bio dokumentarac o Draganu Kićanoviću koji se zvao ,,Maestro“. Vidio sam ga u crno-bijelom filmu kako ulazi u mračnu Halu sportova i pokazuje razne magije. Kao klinac sam od 12 godina to pogledao i prvi put sam na košarku gledao kao na sport dostupan i interesantan jer je u Titogradu u to vrijeme bila dosta zapostavljena i nepopularna. Zahtijevala je, prije svega, sale kojih nije bilo, bila je i problematična s pravilima. Na titogradskim ulicama igrali smo fudbala - ,,viktorije“, igrali smo se i boksa tako što stavimo konopac oko četiri drveta... Nije bilo ni interneta, ni drugih televizija osim državne, gdje se mogla pogledati jedna košarkaška utakmica sedmično“, govori Luka.

Roditelji su imali drugačije planove

Nije, podsjeća, ni bio ,,predviđen“ da se bavi sportom. Porodica je imala drugačije planove.

,,Majka je bila jedini dječji stomatolog u Crnoj Gori, otac direktor republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje. U komunističkoj Jugoslaviji takvo porodično okruženje značilo je da treba završiti fakultet, tražiti posao, dobiti stan... Jednostavno, ići putem dobrog građanina“, govori pedeset četvorogodišnji Podgoričanin.

,,Učio sam u sjajnoj školi ,,Maksim Gorki“, imao odlično društvo preko Morače, strašno lijepo djetinjstvo neopterećeno sportom. Tjerali su me na kurs engleskog, sekcije matematike, uglavnom sve vezano za akademske aktivnosti. Iza zgrade smo se igrali žandarma, lopova, karata... To je bilo ono što smo imali od drugih aktivnosti i bilo je sjajno“.

Njegošev park kao sudbina

Jedan odlazak na kurs, preko Visećeg mosta, bio je sudbonosan.

,,Zaletio sam se na Njegošev park i, pod utiskom dokumentarca o Kićanoviću, zastao i počeo da gledam momke koji su igrali basket. Nije ih bilo mnogo, ne samo u Titogradu nego u Crnoj Gori, ali shvatio sam da ta grupa redovno dolazi i igra basket. Kako sam tu stajao, počeli su prvi moji kontakti s loptom, kad zafali igrač bilo je ,,dođi, mali, uđi“, spojio sam to sa školskom sekcijom i tako ušao u košarku“, prisjeća se Pavićević.

Ozbiljnija košarkaška priča u Titogradu počinje ulaskom Budućnosti u Prvu ligu, a tadašnji trener ,,plavih“ Rusmir Halilović, priča naš sagovornik, doprinio je da se igralište u Njegoševom parku uredi.

,,Tako se napravilo prvo selektiranje u Titogradu. Oko stotinu đece prošlo je ,,kroz ruke“ Gara Brajovića, Mikice Petrovića, Moma Milatovića... Napravljene su dvije grupe. Tada je Žarko Paspalj bio najbolji igrač osnovnih škola, s njim u grupi bili su Zoran Vujičić, Darko Ivanović, Balša Brković koji je potom karijeru napravio kao jedan od značajnijih modernih pisaca... Bio sam mlađi od njih i u B grupi, gdje sam bio zapažen, vjerovatno zbog fizičkih karakteristika, motorike...

Senior sa 14 godina

Pavićević priča kako mlađe kategorije nijesu imale uslove za treninge, ali da je ljubav prema košarci bila jača od svega.

,,Zavisilo je sve od individualne posvećenosti i ljubavi prema sportu. I kroz titogradski sjever i dalje sam išao na basket, a ljeti kad ,,upeče“ nijesam mislio na more, već sam od jutra do mraka bio u parku. Sa 13 godina sam biio prepoznat kao ,,mali iz parka“, ostajao sam zadnji, davali su mi da čuvam lopte i mrežice, jednog ljeta sam izbrojao da imam 16 lopti i 10 mrežica. Išao sam naravno starijima po vodu do pozorišta. Sa 14 godina izrastao sam odjednom 25 centimetara, došao do visine od 193 cm, i sa stečenim basketaškim sposobnostima teško je neko mogao da me pobijedi, eventualno ako bi Paspalj došao“, navodi Pavićević.

Talenat je bio prepoznat.

,,Jednog dana su došli u park da mi kažu: sjutra je juniorsko prvenstvo Crne Gore, dođi da igraš za Budućnost. Bez treninga sam se priključio grupi u kojoj su bili Ivo Petović, Čedo Mudreša, Igor Đuranović, Neno Vujadinović, Paspalj. Oni 1963. godište, ja pet godina mlađi. Nije bilo pleja i nijesam izlazio iz igre. Igrali smo finale koje smo izgubili na produžetke od Sutjeske. Trener prvog tima Čedo Đurašković mi je poslije utakmice rekao: ,,Mali, mi smo na odmoru, pripreme počinju 15. jula i dođi u prvi tim“.

Cimer ,,ćale“ i jutarnja rakija

Tako je ,,stvoren“ prvotimac, debitant od 14 godina, što se - kaže - smatralo nevjerovatnim i pročulo po Jugoslaviji.

,,Jesam bio talenat, osvajali smo školske trofeje, ali manje je bilo do toga, više do nevolja s mlađim kategorijama i organizacijom. Treneri su shvatili da je bolje da sam tu, uz braću Ivanović, Nikolu Antića i ostale, na treningu s njima i u tom programu. To je vrhunski pedagoški i hrabar potez. Imao sam 14 godina, moj cimer Mika Bojanić 36. Morao sam da ga zovem ,,ćale“, dizao se u sedam ujutru i morao sam da popijem rakiju s njim. Do 40. nijesam mogao da je popijem, ali s njim sam morao. Tako sam krenuo i od malog iz parka postao mali iz Sportskog“.

Luka Pavićević kaže kako je dodavanje lopti Dušku Ivanoviću shvatao kao napredovanje i kako je od njega i drugih starijih kolega dobio mnogo korisnih savjeta.

Prisjeća se i ličnog ,,podviga“.

,,Išao sam od kuće do Gimnazije prebacajući loptu kroz noge, cilj mi je bio da to radim sa što manje prekida i da mi ne ispadne ni kad prelazim stepenice. Mislim da sam jednom do parka došao bez ispadanja. Svi radnici u Sportskom centru su me znali, ostajao sam da šutiram. Ja šutiram u maloj sali, a Lepa Brena drži koncert u velikoj dvorani“.

Bilo je to, generalno, zdravo tinejdžersko doba, podvlači Pavićević.

,,Imali smo sjajan društveni život, bili bogati duhom, vaspitanjem i tradicijom“, ocjenjuje košarkaški as.

Brzi povratak iz SAD i titula u Bormiju

Nakon što je postao dominantan u mlađim kategorijama i u državnim selekcijama igrao sa starijima od sebe, došlo je vrijeme za veliku odluku.

,,Skrenuo sam pažnju na sebe i došao je bio momenat gdje treba da postanem noseći igrač Budućnosti u Prvoj ligi ili da odem u Ameriku da ganjam oba pravca jer ipak mi je bilo usađeno da akademski odgovorim zahtjevima porodice. U Jugoslaviji nije bilo garancije da će igrač koji čak postane i najbolji dobiti više od jednog stama, eventualno poslovni prostor za kafić. Na primjer, Duško Ivanović je imao završen Pravni fakultet, nije se oslanjao na košarku. Imajući takav primjer ispred sebe, uz situaciju iz kuće, te činjenicu da je i Žarko Đurišić otišao bio u SAD, a njegova majka mi je bila razredna pet godina, formirao sam mišljenje da treba da odem tamo da studiram i igram“, navodi Pavićević.

,,Američki san“ ipak nije sproveo do kraja, kaže da je požurio s odlaskom u SAD, ali i da je naučio ,,gomilu“ stvari.

,,Studirao sam matematiku na najvišem nivou, naučio jezik... Otišao sam sa 17, a generalno se ide sa 19, kad sam ja već donio odluku da se vratim i povučem akademsku karijeru. U SFRJ je dolazilo do smjene generacija i svima je trebao plejmejker. Saša Đorđević je bio u Partizanu, Zdravko Radulović u Bosni, a mene su zvali Zvezda, Cibona, Jugoplastika... Tokom dvije godine u Americi redovno sam se odazivao nacionalnom timu, bili smo prvaci Evrope u Austriji, potom omladinski prvaci svijeta u Bormiju 1987“, podsjeća Pavićević na čuveni uspjeh kultne generacije koju je vodio Svetislav Pešić.

,,Legendarna ekipa, ne samo zbog titule, već što su u njoj bili trener Pešić, te Đorđević, Divac, Rađa, Kukoč, pa Alibegović, Avdić, Koprivica, Pecarski... ,,Druga garnitura“ te selekcije je ʼladno mogla biti evropski prvak“.

Čudesne godine s Jugoplastikom

Pavićević je po povratku iz SAD zaigrao za Cibonu, da bi se poslije godinu preselio u Split, u redove Jugoplastike čije uspjehe još niko nije nadmašio.

,,Bio sam privilegovan da ,,dijelim“ s Draženom Petrovićem njegovu posljednju sezonu u Ciboni, bili smo cimeri, i da me vodi veliki trener Mirko Novosel. Cibona je bila ozbiljna organizacija, ali poslije godinu mi je bilo jasno da mi je bolje da budem u svom okruženju s Kukočem, Rađom, Duškom Ivanovićem koji me regrutovao iz Amerike, u avangardnom sistemu budući da je sa Božom Maljkovićem došao profesor Aleksandar Nikolić. Jugoplastika je napravila zaokret u Evropi, to su počeci atomske košarke sa dosta taktičkih zahtjeva. Ta generacija je postavila standarde kojima se manje-više i danas radi“.

Jugoplastika, jedne sezone pod imenom POP 84, dominirala je evropskom košarkom od 1988. do 1991.

Rađa, Kukoč, Žan Tabak, Zoran Savić, Perasović, Ivanović i društvo bili su tim snova kojem niko ništa nije mogao.

,,Te tri godine bile su čudesne. Osvojiti dvije titule zaredom je vrlo teško, a tek tri - skoro nemoguće. Ta treća se ,,provukla“ kao prethodne dvije, a nije bilo baš tako jer su nam otišli stručni štab, Duško kao kapiten, Rađa kao najbolji igrač i Sobin kao izuzetno stabilan igrač. Treća titula je možda najveći podvig, gledano iz dva pravca. Kao prvo, teško je osvojiti tri puta zaredom pa sve da si uvijek najbolji, a kao drugo bili smo ozbiljno oslabljeni. Trofej iz 1991. je ono što Jugoplastiku odvaja od svih ostalih timova jer još nikome nije pošlo za rukom da tri sezone zaredom bude šampion Evrope“, napominje Ivanović.

,,Te sezone smo osvojili i posljednju titulu prvaka Jugoslavije, a potpisana lopta kojom je osvojen trofej protiv Partizana nalazi se u roditeljskom stanu u Podgorici“.

Moglo je bolje

Karijera Luke Pavićevića se nakon raspada SFRJ nije odvijala u skladu s njegovim igračkim renomeom.

Igrao je za beogradski Radnički, izraelski Ironi, Proleter iz Zrenjanina, Crvenu zvezdu, FMP, Beobanku, mađarski Šopron, finsku Espon Honku, poljski Anvil, skopski Rabotnički i francuski Besanson, prije nego se drugi put vratio u Zvezdu.

Mogao je, kaže, da ostane u Splitu gdje se ,,osjećao kao kod kuće“, ali rat je učinio svoje, osjetio je potrebu da bude uz porodicu u Crnoj Gori.

,,Sve lige su tada imale pravilo o dva dozvoljena stranca, uglavnom su to bili Amerikanci, teško je bilo izaći napolje i mjeriti se sa njima, posebno na bekovskim pozicijama. Raspala se zemlja, sve se svelo na dva tima, Budućnost još nije krenula da se razvija, što znači da je trebalo ići u inostranstvo. Tada nije bilo menadžera i bila je ozbiljna muka. Mislim da nijesam bio dovoljno spreman da donosim odluke, niti sam imao dovoljno podrške oko mene koja bi me usmjerila u kojem pravcu da idem, kao što bi moralo da bude za svakog profesionalca koji živi od svoje vještine“, govori Pavićević.

,,Imao sam neke sjajne sezone u inostranstvu, sa sjajnim brojkama i uticajem na igru, ali nedovoljno prepoznatim u odnosu na to đe sam i kako krenuo. Nosio sam se tim, ali sam vidio da u nekim segmentima na tom košarkaškom putu nijesam uspijevao da dostignem maksimume po pitanju vidljivosti i eksponiranosti. Nijesam više igrao ni za reprezentaciju, bilo je više stvari s kojima sam morao da se nosim na unutrašnjem nivou. Ali vrlo brzo sam upoznao suprugu Aleksandru, formirao porodicu i više to nije bila samo stvar karijere, već i vođenja porodice, što sam dosta mlad uradio. Možda sam propustio priliku da dotaknem najviše visine, ali sam u ljudskom i profesionalnom smislu uspijevao da držim visok standard u svemu, bez pomoći koja je neophodna jer - nijedan čovjek nije ostrvo“.

Crna Gora? Vodile su me emocije

Pavićević je trenersku karijeru počeo prije 20 godina u OKK Beogradu, vodio je i Atlas, Hemofarm, Panionios, Albu, Šoral Roan, Budućnost.

Bio je i selektor Irana, mlade selekcije SCG, sa Srbijom je osvojio Univerzijadu 2011, a prije nekoliko mjeseci završio je uspješnu misiju u Japanu gdje je bio i član tehničkog komiteta tamošnjeg Saveza, privremeno selektor nacionalnog tima, a osvajao je trofeje s Alvarkom iz Tokija.

Od kraja 2011. do septembra 2014. vodio je našu reprezentaciju. Imao je impresivan učinak od 10-0 u kvalifikacijama za Eurobasket 2013. na kojem nije ostvaren uspjeh, da bi saradnja bila završena poslije neodlaska na EP 2015.

,,Imao sam privilegiju da su me trenirali najbolji jugoslovenski treneri, da sam bio američki đak i naučio dosta košarke i života, imao sam osnovu da ostanem u toj industriji. Posljednje tri-četiri godine igračke karijere sam pravio plan i skupljao informacije, i imao ozbiljan prelaz iz igračke u trenerske vode. Odmah sam postao prvi trener, imao sam veliku podšrku Zvezde koja mi je dala da vodim projekat OKK Beograd. U trećem koraku sam stigao do Hemofarma, potom do Panioniosa i vodio bitke s Panatinaikosom Željka Obradovića i Olimpijakosom Pinija Geršona. U Albi i Roanu proveo sam po četiri godine, u Japanu šest, sve sjajna iskustva“, ističe sagovornik Antene M.

,,Što se tiče Crne Gore, tu su me vodile emocije i mislim da ne bih više radio tu vrstu posla - paralelno bio u klubu i reprezentaciji. Napravili smo ozbiljan posao koji je došao pod znak pitanja zbog te razdvojenosti, naravno i težine zadatka jer Crna Gora nije garant velikih rezultata, a očekivanja nijesu najrealnija. Pobijedili smo tri puta Srbiju, koja je tada bila među tri sile na svijetu“, riječi su Pavićevića.

,,Jednog jutra u Japanu, gledajući iz stana stotine hiljade Japanki i Japanaca kako prolaze, nasmijao sam se i zapitao se ,,je li moguće da si ovdje“, i shvatio da pripadam tipu ljudi koji su putnici. Otišao sam od kuće sa 17 godina i od tada sam na putu, ne samo geografski, već ta odiseja zahtijeva i mentalne i duhovne adaptacije. Trenutno sam na pauzi između tih putovanja“, konstatuje čovjek koji je kao igrač ili trener bio šampion Jugoslavije, Finske, Njemačke, Azije...

Split, Atina, Tokio

Profesionalni život vodio ga je ,,na sve strane“, gdje je bilo najljepše?

- Što je meni kao igraču bio Split, to nam je familijarno bila Atina. Bio sam i četiri godine u Berlinu, što mi je donijelo neki drugi način života, drugi kvalitet, bio je lijep i život u Francuskoj, Finskoj, Izraelu... Tokio je druga dimenzija, druga realnost, nije ista filozofija u odnosu na druga mjesta“, rezimira Pavićević.

Sport nudi širinu u vremenu uskogrudosti

Košarkaški život donio mu je mnogo radosti i izlazaka na pobjednička postolja, osjetio je - kao i svaki sportista - i gorčinu pada i poraza, i sa tako sadržajnom biografijom može da pošalje pravu poruku.

,,Sport donosi samodisciplinu, smisao za žrtvu i podređivanje, davanje i uzimanje, osjećaj za odgovornost ne samo prema sebi, već i bližnjem svom. Sport usađuje čvrstinu, ne samo fizičku kojom se prevazilaze napori, već mentalnu i duhovnu da se prevaziđu udari koji uvijek i neminovno stižu. Donosi komunikaciju s ljudima raznih vjera i nacija, prostor za veliku širinu u vremenu kad se od svih ljudi očekuje uskogrudost. Sport može da ponudi čovjeku da sve to prevaziđe na pravi način“, zaključio je Luka Pavićević.

Komentari (4)

POŠALJI KOMENTAR

Slobo

Razbijao ga Srdjan Stanković u Njegosev park

Mojaš

Bio je nestvaran talenat,izuzetan,ali na našu žalost karijeru je gradio u Hrvatskoj i Srbiji...

Goran_Budva

Divan tekst o divnom čovjeku. Avangardi Crne Gore, miracle boy-u Jugoslavije i legendi Podgorice. Nadam se dekadama trenerske karijere i da se jednog dana vrati u bolju Crnu Goru, ljepšu i savremeniju...