11 °

max 14 ° / min 6 °

Subota

20.04.

14° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 7°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 8°

Utorak

23.04.

13° / 11°

Srijeda

24.04.

13° / 9°

Četvrtak

25.04.

11° / 7°

Petak

26.04.

15° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Bogdan Tanjević: Crna Gora me ,,oživjela“, nedostaje mi Ljubišnja

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 1

Velikani crnogorskog sporta - Bogdan Tanjević: Crna Gora me ,,oživjela“, nedostaje mi Ljubišnja

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Bogdan Tanjević, član Kuće slavnih Svjetske košarkaške federacije (FIBA), trenerski mag koji je tokom skoro pet decenija karijere bio uspješan sa svim klubovima i reprezentacijama u kojima je radio.

Iz rodnih Pljevalja kao dijete odselio se u Sarajevo, a studentske dane proveo je u Beogradu na Filozofskom fakultetu, studirajući svjetsku književnost.

Od svoje sportske priče napravio je vanvremensko djelo, njegov dodir s košarkom zapravo je bio više od igre.

,,Sve to gledam kao umjetnički akt, svaka utakmica je posebna, dešava se prvi put, vezana je za talenat, a talenat je u bazi svake literature i svega što je umjetnički napravljeno. Igrači velikog talenta donose na teren neku vrstu umjetnosti, to jeste poezije“, priča Tanjević za Antenu M.

Drugo vrijeme, drugačiji ljudi

Tanjević je sportsku ,,poeziju“ počeo da piše rano. Imao je samo 24 godine kada je postao trener Bosne. Hrabrost, ambicija, vizija - sve je to bilo potrebno da kao mladić uđe u kožu onog koji dijeli zadatke.

,,Živjeli smo u vremenu u kojem se svakodnevno u svim sferama dešavao progres, koji je počinjao od uvjerenja da smo pobjednici i da je sve moguće. Izrasli smo na junačkim narodnim pjesmama, koje su najviše bile vezane za pobjedu u Drugom svjetskom ratu. U svemu je tako bilo. Ljudi su bili progresivniji nego danas kada su u totalnom nazadovanju, vjerovalo se u budućnost i mogućnosti mladih“, vraća nas Tanjević u doba jugoslovenskog socijalizma i vrijeme bratstva i jedinstva.

,,Rifat Burdžović je sa 24 godine bio komesar u Trećoj sandžačkoj brigadi, bio je izuzetno obrazovan i pametan. Kada su me pitali da li je rano što je neko s 38 godina postao trener, recimo za Nenada Markovića iz Bosne i Hercegovine, odgovorio sam baš tim riječima“.

Ali nije ni u SFRJ bilo često da neko sa 24 godine vodi prvi tim...

,,Drugo je to vrijeme bilo, smio si da se upustiš u takvu avanturu znajući da ne možeš propasti. Pa ako pokažeš da nijesi dovoljno sposoban vratiš se drugom životu, recimo studijama, u mom slučaju kritici književnosti, čak i likovne umjetnosti jer sam četiri semestra pohađao istoriju umjetnosti. Ili možda novinarskom zanatu ili ,,polovnom“ učešću kao trenera, sa sigurnim prihodima od redovnog posla, kao što je radila većina kolega jer nijesu mogli vezati život za tako nesiguran posao, pa su obično imali neki redovan, a uveče dolazili na treninge. Ja sam se bacio na to da se radi od jutra do sjutra, ali to pripada mladim godinama u kojima se ne bojiš ničega i misliš da je život vječan“.

Za takve poduhvate potrebna je i podrška.

,,U to vrijeme si se mogao pouzdati u ljude, u toplinu odnosa, mogućnost da sebe i druge dovedeš na istu talasnu dužinu. Radi se o sasvim drugim ljudima nego danas“, konstatuje legendarni Boša.

,,Slučajni“ prvaci Evrope

Tanjević je preuzeo Bosnu 1971, kao i dalje aktivan igrač, i u dvostrukoj ulozi izborio ulazak u prvu ligu SFRJ.

Počelo je i nastavilo bajkovito: titula prvaka i kup Jugoslavije 1978, nova šampionska kruna 1980, a između toga ono najvrijednije - šampioni Evrope 1979.

,,Bio sam siguran da ćemo jednog dana biti prvaci Jugoslavije, čak sam prognozirao i napisao u novimama da će to biti u sezoni 1976/77, pa smo ,,zakasnili“ jednu godinu jer smo izgubili majstoricu s Jugoplastikom u Beogradu. Nijesam bio toliko bezobrazan da kažem ,,bićemo prvaci Evrope“, to nijesam nikada prevalio preko usta“.

Kako je Bosna postala prvak Evrope?

,,Desila se ta dosta čudna sezona u kojoj smo se ,,krpili“ jer su nam dva najbolja igrača, Žarko Varajić i Mirza Delibašić, bili u bolnici. S ostalim dragim momcima izborili smo ulazak u finalnu grupu od šest timova i tako se to i desilo - malo i slučajno. Odnosno, čudesnim razvojem situacije, prvo smo radili u snijegu na onome što je bio najveći nedostatak - energija, a uveče u dvorani. To se pokazalo kao izuzetno pogođeno jer smo u dva mjeseca došli do sjajne forme, a Mirza i Varaja u top formu da su u tako značajnoj utakmici, u finalu, mogli da šutiraju 70 odsto (Varajić 45, Delibašić 30 poena, prim. aut). Za sve to moraš imati sreće, nije sve u kvalitetu. Naravno, moraš imati kvalitet, ali bilo nam je lakše što je protivnik u finalu bio Emerson Vareze, a ne Real Madrid, koji je bio jači tim od ta dva. I to je jedna od srećnih okolnosti“.

,,Ključevi od kase“ uvijek domaćem igraču

Fenomen Bosne u sadašnjoj košarci - je li tako nešto moguće?

,,Bilo bi moguće kad bi se više oslonili na svoj kadar, na one za koje znaš kako će se ponijeti onog dana kad se ulazi u borbu za titulu, a da manje o tome odlučuju stranci. Bilo bi moguće i kada bi klubovi imali više novca. Ne bih koristio maksimalan broj dozvoljenih stranaca, nego bih se oslonio na svoje. Uvijek sam mislio da moraš znati s kim dočekuješ ,,dan D“, ono ,,iskrcavanje na Normandiju“, objašnjava Tanjević.

,,Uvijek bih dao komandu u ruke domaćim igračima, teško bih se opredijelio da je glavni igrač, onaj koji drži ključeve od kase - stranac. Neka ,,Bosna“ mogla bi da se dogodi s više brige o podizanju mladih, koji svakodnevno dolaze. Pratim što se dešava u Francuskoj, Španiji, Litvaniji, u tim zemljama gdje se najbolje radi, pa i u Turskoj - može se napraviti nešto takvo, ali niko danas nema garanciju za uspjeh. Evo, recimo, nije nemoguće da takav rezultat napravi Partizant, koji ipak uglavnom ima strane igrače, ali i dovoljno domaćih“.

Mirzina veličina - stvar kulture

,,Ključeve od kase“ u Tanjevićevoj Bosni držao je Mirza Delibašić. Čudo od igrača, a podređen timu. Najbolji, a omiljen među saigračima. U sportu je to rijetkost - kako je uspijevalo legendarnom beku iz Tuzle? Gdje je bio ključ njegove posebnosti?

- Prije svega, u pitanju je kultura. Kulturan čovjek se ne ponaša prepotentno i kao egoista, ne traži za sebe sve odjednom, da postigne najviše koševa i da ga je baš briga za rezultat. Bio mu je bitniji rezultat tima nego lični učinak, bez toga ne bismo ni napravili onakve rezultate jer je komanda bila u njegovim rukama. Mogao je da ,,siluje“, da traži svoj trenutak slave, da u finalu Evrolige preskoči najboljeg tog dana - Varajića, ali nije. To je dolazilo prvenstveno iz unutrašnje kulture, što se ne uči u školi, već se dobija iz kuće ili si tako rođen“, objašnjava Tanjević.

Koliko je sličnih primjera u današnjoj košarci?

,,U svim timskim sportovima to je prisutan element, u Italiji ga zovu dobrom svlačionicom kad hoće da ukažu na hemiju u timu, ja to zovem ideologijom. Ne može nikakva fizička predispozicija, čak ni tehnička, dovesti do velikog rezultata ako nema sinergije unutar ekipe, dijeljenja napora i teških momenata. Ako se prežive bez razdora sistema i unutrašnjih poremećenih odnosa, onda si na pravom putu, a to zavisi od cijele ekipe i svakog pojedinca koji prihvata da će se odreći nečeg svog zarad kolektivnog“.

Nikome nijesam sjekao krila

Tanjević je poslije Bosne bio trener Juve Kazerte, Trista, milanske Olimpije, Limoža, Budućnosti, Asvela, Virtusa iz Bolonje i Fenerbahčea.

Bio je šampion u svakoj od tih zemalja - Italiji, Turskoj, SR Jugoslaviji, Francuskoj, osvajao i nacionalne kupove.

Impresivna je i selektorska biografija - vicešampion Evrope sa SFRJ 1981. i zlatni sa juniorskom selekcijom ,,plavih“ na EP 1974, šampion Starog kontinenta s Italijom 1999. i viceprvak svijeta s Turskom 2010.

Koliko trener mora da prilagodi sebe igračima, a u kojoj je mjeri obrnuto, da bi se dostigle takve visine?

,,Objektivno, ja njih učim da se prilagode meni, ali ne sječem krila nikome. Talenat je stvar koju treba podržati, a ne sasjeći. Kao što predsjednici klubova ne treba da režu krila trenerima, to jest da ih postave na treće mjesto po značaju. Trener treba da je za igrače pomalo i predsjednik kluba, da ga toliko poštuju, bogomi pomalo i plaše, da bi sve funkcionisalo. Nije slučajno Greg Popović vjerovatno najbolji trener u Americi, moglo bi se reći svih vremena. Sa slabijim timom osvajao je titule, za razliku od Los Anđeles Lejkersa ili Čikaga koji su imali jače ekipe. A osvojio je pet NBA prstena, kada je bio ,,i tata i majka“. Imao sam sreću da sam uvijek bio u takvoj poziciji“, kaže Tanjević.

Toliko je osvojio i uradio, a ipak postoji nešto za čim Boša Tanjević žali.

,,U životu ima milion stvari za kojima se može žaliti - što nijesam uradio ovo ili ono, što sam se na nekog ,,brecnuo“ nepravedno. Neki igrači mogu podnijeti urlik, neki ne mogu. Ali uglavnom sam imao perfektan odnos s njima, prijateljski, rodbinski. Imao sam, međutim, rezultatskih promašaja koliko hoćeš. Izgubio sam pet finala Kupa Koraća, što je svjetski rekord“, uz osmijeh kaže Tanjević.

,,Volio sam Radivoja Koraća, bio mi je ljudski idol, počašćen sam bio našim prijateljstvom i time što me je mazio one dvije godine koliko smo se mogli družiti. Mnogo mi je bilo stalo do trofeja koji nosi njegovo ime, ali nijesam uspio da ga osvojim“.

Crna Gora me ,,oživjela“, nedostaje mi Ljubišnja

Bogdan Tanjević je trenerski krug zatvorio u svojoj Crnoj Gori. Posljednje poglavlje njegove ,,poezije“ - s kojom uporedi košarku na početku razgovora - napisao je na klupi ,,crvenih“ koje je vodio od 2015. do 2017.

,,Čudna stvar, ali desila se. Desila se i Budućnost onomad, ali još više Crna Gora. Nakon odlaska Luke Pavićevića, Crna Gora nije imala selektora, pa su me zamolili da budem tu privremeno, za Igre malih zemalja Evrope na Islandu. Mislio sam da sam završio karijeru. S izuzetno dragim momcima napravili smo fantastičnu igru za 15 dana treninga. Najmanje sedmoricu njih nikad to tada nijesam vidio“, prisjeća se Tanjević misije ,,Igre malih zemalja 2015“.

,,Bilo je to ozbiljno takmičenje jer smo pobijedili Island koji je kasnije iste godine tijesno izgubio od Italije na Evropskom prvenstvu. To te nekako ,,napali“, prvo zavoliš ekipu, a onda se osjećaš dobro, pomisliš - evo me, još sam živ. Ostao sam dvije godine, tokom kvalifikacija i Evropskog prvenstva, tako da se sa velikom radošću sjećam tog perioda“.

Kakva bi to bila priča o Tanjeviću i Crnoj Gori da se ne završi sjećanjima na dane pod ,,njegovom“ Ljubišnjom...

,,Kao klinac sam sve do odlaska na pripreme juniorske reprezentacije 1963. svakog ljeta išao najmanje dva mjeseca pod Ljubišnju. Znam je napamet i mnogo mi nedostaje, posljednjih godina sam rijetko odlazio. Nostalgičan sam“, zaključio je Bogdan Tanjević.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Petar

Kakvo je zadovoljstvo i pocast kad s nekim ovoga ranga nesto vazno dijelite a to je neizmjerna ljubav za Crnu Goru. U ovim sivim danima primitivizma i svakojakih zastranjenja, osvjetljava put podsjecanje da moze bolje i da jos moze da se pobijedi glavna utakmica.