Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.
Današnja sagovornica je Radmila Petrović, dvostruka klupska šampionka Evrope, osvajačica evropskog zlata i olimpijskog srebra sa reprezentacijom Crne Gore, a od 2018. predsjednica Ženskog rukometnog kluba Budućnost.
,,Rukomet je postao moja ,,slučajna ljubav“ jer sam na prvi trening otišla na nagovor kume kad sam imala 12 godina i nijesam znala ništa o tom sportu. Moj prvi trener Marko Đukanović je vidio da držim loptu u lijevoj ruci i zahtijevao da dođem i na naredni trening, i od tada do danas rukomet je dio mog života. Ubrzo je stigao poziv Dragana Adžića, tada trenera mlađih kategorija Budućnosti, ali bilo mi je teško da napustim porodicu i Nikšić. Ipak, sa 17 godina dobila sam poziv trenera prve ekipe Nikole Petrovića i shvatila sam da je vrijeme za promjenu. Budućnost se ne odbija“, priča Petrović, koja je cijelu profesionalnu karijeru provela među ,,plavo-bijelima“, čiji je dres obukla i kao predsjednica, 2020. godine, da bi pomogla ekipi kada je imala kadrovskih problema zbog koronavirusa.
,,U ovom klubu sam sazrela kao igračica i ličnost, mnogo mi je pružio i vjerujem da sam na terenu uspjela da opravdam povjerenje koje su mi ukazivali treneri i uprava. Sada sam u drugačijoj poziciji, odgovornijoj, i trudim se da Budućnost ostane ono što je decenijama - crnogorski brend, a prije svega kolektiv koji funkcioniše kao porodica“.
Budućnost i Crna Gora su kao jedno tijelo
Put od talentovane djevojčice iz Nikšića do statusa jednog od boljih desnih krila na svijetu nije bio lak, kao ni pojedini momenti koje je prolazila noseći plavo-bijeli i crveni dres. U Budućnosti je stasavala kao dio sjajne generacije, okosnice nacionalnog tima u kojem je doživjela najljepše momente karijere.
,,Mnogo nam je značio trofej Kupa kupova 2010. jer je to bila potvrda da Budućnost i Crna Gora imaju sjajnu generaciju mladih igračica. Dragan Adžić je, takođe, bio vrlo ambiciozan trener, spreman na veliki rad i zajedno s našom energijom to je brzo dalo rezultat“, podsjeća Petrović za Antenu M.
,,Morali smo, ipak, da prođemo i teške trenutke da bismo doživjeli one najljepše. Naš klub i reprezentacija su kao ,,jedno tijelo“ jer se i neuspjesi i dobri rezultati, i sve što dolazi s tim, prenose s jedne na drugu ekipu. Sa državnim timom imale smo gorko iskustvo sa Svjetskog prvenstva 2011. u Brazilu, kada se pojavila sumnja da li taj tim može da ostvari ono što se očekivalo. Naučile smo da ne smijemo da poletimo i da niko nije dotakao visine ako prethodno nije iskusio pad. Takav uspjeh je i slađi, a ono što se dogodilo 2012. je zaista bilo bajkovito. Ostvarila sam sve o čemu sam sanjala, može li bolje od toga?“.
Prije 11 godina iz Crne Gore je svijetu servirano rukometno čudno. Uvod u olimpijsko srebro i evropsko zlato reprezentacije bio je uspjeh Budućnosti koji se čekao decenijama - ,,plave“ su se u finalnom dvomeču sa Đerom konačno domogle trofeja Lige šampiona.
Ispunjen je san svih generacija.
,,Sjećam se nekih golova, detalja iz utakmica, ali najviše se sjećam atmosfere iz ,,Morače“. Svaki sportista želi da igra u ambijentu koje su rukometašice Budućnosti imale na svom terenu, kad to osjetiš nijedno gostovanje ne može da predstavlja problem jer niko nije imao ono što smo mi godinama. U finalu sa Đerom tribine su bile ispunjene nekoliko sati prije početka meča. Nije bilo šanse da ne osvojimo trofej u takvom ambijentu. Nijesam mnogo obraćala pažnju na semafor, nosila nas je publika i želja da trofej Lige šampiona konačno završi u Podgorici. Osvojile smo ga potom i 2015, što je takođe izuzetan uspjeh, ali 13. maj 2012. je neponovljiv. Neprocjenjiv osjećaj“, navodi Petrović.
Bile smo gladne uspjeha
Nije dugo prošlo, rukometnu magiju iz Podgorice ,,zamijenila“ je londonska čarolija, krajem 2012.
Reprezentacija Crne Gore prvi put se pojavila na Olimpijskim igrama i odmah je stigla medalja - po zaslugama je trebalo da bude zlatna, ali je i srebro ostalo da se pamti dovijeka.
,,Bile smo gladne uspjeha s reprezentacijom, posebno nakon neuspjeha na Svjetskom prvenstvu 2011, željele smo da dokažemo i sebi i drugima da imamo pobjednički mentalitet i da pripadamo vrhu. Olimpijske kvalifikacije u Lionu nagovijestile su nezaboravno ljeto u Londonu, gdje smo išle korak po korak. Vjerovale smo da možemo da dođemo do kraja jer smo imale savršen spoj mladosti i iskustva, igračice naviknute na osvajanje trofeja. Olimpijske igre igraju se svake četiri godine i u karijeri ne dobijete mnogo šansi da se nađete na takvoj smotri. Mi smo svoju iskoristile, bilo bi pravedno i da smo uzele zlato, ali ono što nam je tada uzeto nadoknadile smo nekoliko mjeseci kasnije“, evocira Radmila uspomene na pohod do evropskog zlata u Beogradu krajem te godine.
,,Ostale smo bile bez Bojane Popović i Maje Savić, ali smo vjerovale u to što radimo, sve smo podredile timu i evropsko zlato je došlo kao nagrada“.
Tandem sa Jokom - jaka konkurencija vas čini boljim
Crna Gora je u doba zlatne generacije imala vrhunske igračice na svim pozicijama, ali je najveća konkurencija bila na desnom krilu - Jovanka Radičević i Radmila Petrović (nekada Miljanić) uglavnom su dijelile minutažu na velikim takmičenjima.
Stručni štab ,,lavica“ nije morao da brine - koja god od njih dvije da je bila na terenu, pogoci su stizali.
,,Drago mi je da sam imala saigračicu kakva je Jovanka. Obje smo znale da naš individualni učinak ili broj minuta na terenu nije bitan ako ekipa ne pobjeđuje. Lijepo je čuti da smo bile jedan od najboljih tandema desnih krila na svijetu i vjerujem da smo jedna drugu motivisale da dajemo maksimalan doprinos reprezentaciji. Jaka konkurencija može samo da učini da budete bolji, ako smatrate da vam je mjesto zagarantovano onda tu prestaje draž nadmetanja sa, prije svega, samim sobom. Zahvalna sam svim bivšim saigračicama u klubu i reprezentaciji na svemu što smo prošle i što smo postigle“, poručuje Petrović.
Rada Petrović ,,troši“ drugi mandat na čelu evropskog velikana, na toj funkciji je sa Budućnošću proživjela dane velikih finansijskih problema, sada se u klubu po tom pitanju lakše diše.
Ponosna sam na sebe, ali važnije je da je porodica ponosna na mene
Sport ju je i naučio da vjeruje u ,,bolje sjutra“, ali da za to mora da se izbori.
,,Ponosna sam na sve što sam uradila u sportu, ali mi je mnogo važnije da je porodica ponosna na mene. Da biste uspjeli morate da budete spremni na velika odricanja, ali kada doživite da u klubu koji vam je druga kuća dva puta budete na krovu Evrope, da sa reprezentacijom budete na pobjedničkom postolju, da vam vaš narod skandira ime i priredi doček, onda shvatite da je svaki trening, svaka kap znoja ili svaka suza samo lijepa uspomena, a ne opterećenje“, podvlači Petrović.
,,Srećna sam što imam izgrađen sportski duh i što mi je rukomet podario prijatelje za cijeli život kao nešto mnogo važnije od bilo kog trofeja. Učim djecu da za sve što zamisle i sanjanju moraju da se izbore, u tome je najveća draž uspjeha“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR