Piše: Dr Teodor Stojčev
Pandemijska situacija, ozbiljan test za čitavo čovječanstvo, pokrenula je i važna crkveno-teološka pitanja. Budući da su mnogi pisali o vjeri, nadi i povjerenju u Boga, mogućim mjerama koje se trebaju ili ne trebaju preduzeti, želio bih se usredotočiti prvenstveno na tri područja: vjeru, zajedništvo i zdravlje. Čini mi se da su ta pitanja naglašena, jer oko njih gravitira nespokojstvo vjernikâ.
Veliki problem je što se na neki užurbani način daju odgovori na inače složena pitanja, što je takođe razlog za podjelu između hrišćana. Sada često možemo čuti jake izjave: imajte vjere i Bog će se postarati o svemu; ništa nam se ne može dogoditi u hramu; svetotajinstvo je vatra i zato se niko ne može razboljeti.
SPC podvale: Primjer falsifikata o kašičici za Pričešće
Takođe se optužuju za malovjereje oni koji ne prihvataju ove apsolutne tvrdnje. Situacija je prilično zanimljiva, jer nas opet čini svjedocima posebnih apokaliptično-eshatoloških ośećanja među hrišćanima. Traže se znakovi svetih otaca i mistika Crkve, uz čiju pomoć izgleda jasnije čujemo glas Gospoda. Slušanje svetootačkih glasova dio je iskustva Crkve, ali to ne znači da uvijek prepoznajemo znakove Otkrivenja, već da slijedimo njihov način reagovanja na unikalne situacije u savremenosti. Dani pandemije su za nas veliki izazov, a mnogi sveštenici ukazuju da Bog dozvoljava da ovo iskušenje donese važne lekcije o našem načinu života i našem odnosu prema Njemu i jednih prema drugima…
Da li stvari materijalnoga poretka u svijetu gube svoja svojstva prilikom susreta sa Božjom milošću? Znamo da je ljudska priroda Gospoda Isusa Hrista ista kao i naša, odnosno da ima sve karakteristike. Stoga je Spasiteljeva smrt prirodni rezultat Njegova učešća u našem biću. Čak ni u ličnosti božanskoga Logosa, ljudska priroda Sina nije duhovna, ne gubi svoje materijalne osobine – ne postaje nadljudska.
Ova najunikatnija zajednica između Bogočovjeka i ljudskoga nije prekršila smrtne, univerzalne ljudske procese koji su bili dio zemaljskoga bića Spasitelja. Njegovo tijelo je nosilo u sebi sve uticaje svijeta. Jedino što poričemo je prisustvo grijeha.
U vezi s tim, u meni se postavilo pitanje koje bi neki vjerovatno smatrali jeretičkim: što se dešava sa bakterijama koje uđu u Svetu Čašu (Putijer za pričešće)? Zaista, religiozna osoba obično ne želi da se suoči sa takvim pitanjima jer misli da ona kompromituju vjeru. Međutim, ona nam se nameću…
Empirijska zapažanja jasno pokazuju da hljeb i vino [koriste se za Pričešće] ne gube svoje materijalne karakteristike. O tome svjedoči prisustvo buđi na Sv. Agnecu [dio prosfore – kvasnoga hljeba, kojim se pričešćuje] i uskislo vino, što znači da Bog ne mijenja prirodni poredak u određenim slučajevima, koji su česti, odnosno: stvorena materija nije „oslobođena u Duhu Svetome od svojih granica".
I virus je Božja tvorevina – može da se prenese Pričešćem
U svijetlu ovoga očiglednoga iskustva, postavio bih pitanje: šta omogućava da budemo uvjereni da Bog, koji je dozvolio bakterijama da oštete hljeb i vino, neće dozvoliti da one naštete našoj prirodi?...
U Svetoj Evharistiji ne bismo trebali vidjeti magijski ritual koji nužno narušava prirodni poredak. Jedan profesor iz Soluna pokušava upravo to, spominjući, između ostaloga, i „ontološko učešće u samoj zajednici čovjekova tijela sa Hristovim“. Da, ali moje tijelo, čak i poslije zajedništva sa Hristovim, ostaje moje tijelo; ne mijenja svoju suštinu.
To nas dovodi do toga da ponovo postoji želja da se hrišćanska antropologija i hristologija duhovno osavremene. Ako Sveta Evharistija krši zakone prirode, niko se nikada ne bi razbolio i niko nikada ne bi umro. Po mome mišljenju, veliki problem leži upravo u čisto naturalističkoj, čak i magičnoj percepciji svetotajinstava, posebno Svete Evharistije.
Pristupanje Svetoj Čaši ne znači da će vas Božja blagodat zaštititi od patogenosti i učiniti vaš sadašnji život vječnim životom. Ne samo da je ovo pogrešno, već mislim da se graniči sa jeretičkim razmišljanjem. Zašto? Jer zaboravljamo da smo još uvijek u ovome dobu, sadašnjosti: ljudi su bolesni, pate i trpe sve posljedice pada u grijeh; ova sadašnjost biće prekinuta na eshatološkome kraju, kako je zapisano u knjizi Otkrivenja i kako ispovijedamo u Simovolu vjere.
Sve do tada, do ovoga posljednjega trenutka sadašnjosti, Bog nije u obavezi da nas štiti od bolesti. Svako je do tada slobodan učiniti što god poželi. Pričešćujemo se, jer vjerujemo u vječni život koji nam donosi Gospod Isus. Učestvujemo u iscjeljivanju duše i tijela, što sigurno ne znači grubu emanaciju milosti Božje. A da se usudimo definisati Božije manifestacije? Ja ne bih to uradio. Bog je učinio i činiće čuda čak i uprkos našoj nevjerici. Stoga, nemojmo mu nametati ni svoju „veliku vjeru”.
U tome smislu, rekao bih kategorički: mislim da čovjek može da se razboli od virusa (patogena) koji mogu nehotice pasti u Svetu Čašu i oko nje, jer Bog nije dužan da čudo napravi mehanički, u zavisnosti da li neko inficiran pristupi u hram.
Zato mislim da je dobra ideja da se hrišćani ovih dana pridržavaju svih uslova medicinske profesije i da se suzdrže od obilaska hrama i uopšte učešća u Svetim Tajnama dok mjere zbog pandemije traju.
Ovo nije malovjerje, već teološka hrišćanska trezvenost. Između ostaloga, to je izraz ljubavi prema onome koji su krhki u vjeri. Ovo je poslušnost autoritetu vlasti i briga za ljude.
Ljudi koji glasno ispoljavaju svoje čvrsto uvjerenje da se ne mogu razboljeti – ili se samoproglašuju svetima ili su uvjereni da njihova „vjera” obavezuje Boga da im pomogne. Ne bih stajao iza nijednoga od navedenih stavova.
A da li je nešto čudno u tome što ste u nedoumici? Koji od svetitelja nije imao sumnje, tjeskobe ili nesporazuma?
To su stanja naše pale prirode…
(Autor je pravoslavni sveštenik i docent na katedri teologije Univerziteta „Episkop Konstantin Preslavski” u Bugarskoj)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR