Crkva i klovnovi: „Jer se ime Božije zbog vas huli”

Piše: Vladimir Meljnik

Čini se da se Crkva nikada ranije nije doživljavala negativno kao sada. Kriza s koronavirusom otkrila je neodgovorne stvari u njoj. Svakoga dana sve ih je više. „Najbolji ljudi našega grada" – to bi trebalo da su arhijereji, kao da su se počeli takmičiti u svome neznanju i gluposti, prevazilazeći bilo kakve anegdote.

Svi oni pozivi na „ostajanje u vjeri" (obilaskom hramova) podrazumijevaju zanemarivanje karantinskih mjera. Pa te „vizije" i „predviđanja" anonimnih svetitelja, obećanja o „raspeću virusa na krstu" (virus može da „vaskrsne”?) – hipertrofije su samopouzdanja u sopstvenu nepogrješivost i nekažnjivost.

Ismijavali su „bezdušni“ Zapad, dok su tamo od korone umrlii ljudi, uključujući sveštenike – koga briga, to su „jeretici”!

Svi ovi pseudo-pastiri crtaju mračnim bojama druge već toliko vremena da nijesu primijetili kako se njihova sopstvena ikona pretvorila u ružnu karikaturu koja plaši ljude…

Ovakve crkvene ličnosti – bez obzira na njihove mitre, krstove i panagije – naizgled namjerno usmeravaju svoje snage da diskredituju Crkvu, stvarajući o njoj sliku jeftinoga vodvilja nepametnih, klovnova i iskreno bolesnih. Ovakvu percepciju kod mnogih dobronamjernih ljudi, iskreno, možemo razumjeti, jer svakako znaju za pitanje iz Jevanđelja: „Ako je dakle vidjelo što je u tebi tama, a kamo li tama?” (Matej, 6, 23).

Koliko će se ljudi odvratiti od Crkve, a koliko ih je već odvraćeno takvim „propovjednicima” – onima na koje Hristos podśeća: „Jer se ime Božije zbog vas huli među neznabošcima” (Rimljanima, 2, 24).

Ove riječi sada su najaktuelnije. Ali, nije Crkva kriva, a pogotovo ne Bog što neki Njegovo Ime krivotvore; kao što ni nauka nije kriva što su neki njezini predstavnici nepošteni, ili ljubav ako ju je neko izdao ...

Sve što sada posmatramo u Crkvi liči na „Velikoga inkvizitora” F. Dostojevskoga, kada sveštenik prigovara Hristu: „Zašto je T. došao da nas uznemirava? Ljudi će se diviti nama i smatrati nas bogovima. I reći ćemo da smo Tebi poslušni i da vladamo u Tvoje ime. Ponovo ćemo ih prevariti, jer Tebe primiti u sebe nećemo".

Kako u svemu što se dešava postoji Božiji plan, pored gorke lekcije za pseudo-pastire i apela na njihovo pokajanje, može postojati i lekcija iz ove situacije za sve vjernike: ne gazimo razmišljanje, jer, misliti – to je dar od Boga.

Isto tako bih volio da ne zaboravimo na vrijedne i mudre sveštenike i arhijereje koji brinu za druge; o svima onima koji nijesu čekali naredbu odozgo „kako pravilno razmišljati", nego su sâmi preduzeli inicijativu da očuvaju zdravlje i spasu živote tolikoga broja svojih vjernika. Usput, neki su zbog te svoje inicijative morali čuti i kritike, ali i prijetnje nadređeniih i kolega iz crkvene jerarhije.

U Crkvi ima puno istinskih pastira, ma koje jurisdikcije, koji cijene živote ljudi više od svoje karijere. To su svi pastiri koji su postojano na strani Hristovoj u onoj jevanđeljskoj raspravi sa farisejima; što je zakonito učiniti subotom? – a On im govoraše: „Subota je načinjena čovjeka radi, a nije čovjek subote radi“ (Marko 2:27).

Siguran sam, dakle, da je takvih, pravih pastira mnogo više, ali agesivniji su jednostavno vidljiviji – bilo u Crkvi, ili drugdje, kao i uvijek; i teroristi su vidljiviji, iako su manjina.

Jako bih volio da trenutna situacija pomogne da se odvoje crkveni klovnovi od pravih pastira…

(Autor je ukrajinski vjerski analitičar, pisac knjige „РПЦ и Оруэлл”)