Crna Gora prvi put u Ujedinjenim nacijama

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Sjećam se: ambasador Kaluđerović je za tu istorijsku priliku - podizanje crnogorske zastave ispred zgrade Ujedinjenih nacija, odmah po ceremoniji našeg prijema, tog 28. juna 2006. godine (jeste, na Vidovdan, za one kojima je to važno), odabrao ne neki jeftini i lagani crnogorski barjak iz neke daleke masovne proizvodnje, već jednu ozbiljnu, vezenu tešku zastavu, koju je njujorški vjetar jedva uspio da zaleprša.

I sada mi Nebojša piše, upravo dok smišljam raspored ove kratke priče, “pa nijesi me uzalud tada postavio za specijalnog izaslanika!”. Ne, rekoh, to Ti je pripadalo!

Dakle, dok predsjedavajući te sjednice Generalne skupštine OUN (a tada zamjenik generalnog sekretara svjetske organizacije), Šveđanin Eliason (Jan Kenneth Eliasson), čita rezultat glasanja (jednoglasno, naravno) i naša delegacija, predvođena predsjednikom Vujanovićem, prolazi ispred mermerne govornice i poznatog pročelja te sale, osjećam neopisivu radost i ponos.

Zapravo, pošto ne umijem to da objasnim, a i bojim se da ne odem u nekakvu patetiku i kod nas vrlo nepopularni nacionalni zanos i gordost zbog naše države - naše Crne Gore - ne bih sada opisivao kako sam se osjećao dok se penjemo desnim bokom sale (gledajući na predsjedavajući sto), do mjesta dje nas čeka natpis, drvena pločica sa imenom Montenegro.

I dok gledam slike tih nekoliko minuta, dok se čitaju formalnosti sljedeće tačke dnevnog reda, ne uspijevam do kraja da rekonstruišem što smo tada govorili, gledajući na svijet po prvi put sa mjesta i u svojstvu koje je bilo samo hrabra želja i udaljena ideja generacije koja je početkom devedesetih godina prošlog vijeka, krenula u istorijsku obnovu crnogorske nezavisnosti, a, zapravo, time samo nastavila put i ispunila zavjet velikih crnogorskih patriota, stradalnika i mučenika, znanih i neznanih, od tragične 1918. godine naovamo.

Neopisiva je ta radost bila, zaista, i ponos i čast, što se baš meni to dogadja, tamo na Ist Riveru. Znam samo da mi je bilo žao što  moj otac, koji me je svemu naučio i koji me je podržao u početku mog sukoba sa vođstvom Liberalnog saveza, kada je to za mene bilo od presudne važnosti, nije više bio tu - da to vidi i doživi.

Onda smo izašli ispred zgrade UN i predsjednik Vujanović i generalni sekretar Kofi Anan su održali kratke govore. Već sam pisao o tome, mislim: u trenutku kada je naša zastava konačno na vrhu jarbola, u nizu zastava zemalja članica, pomolilo se sunce. A cijeli dan je bila neka omorina i sivo nebo. Evo i sunca, rekao sam gen-seku Ananu. To je božji blagoslov, odgovorio je.

Danas je Crna Gora pred izazovima koji umnogome liče na nerazumijevanja, neznanja, otpore i destrukciju koju smo uspješno prebrodili i prevladali tih godina. Dok razmišljam o tome, želim da napišem da mi se čini i da se nadam, a, zapravo, i iskreno, vjerujem i znam da je Crna Gora jača od svih tih opasnosti i da će ponosni crnogorski barjak ostati da se vijori u dalekom Njujorku.

Uzalud su sve prljave rabote, mržnja i negiranje. Neuništiva je Crna Gora.

(Autor je bio naš prvi ministar vanjskih poslova u vremenu obnove nezavisnosti, a sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeta mišljenja i ideje ne predstavljaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)