Pohvala naivnosti, mnogo godina kasnije

Sjećanje: Miting za mir, Titograd, 17. juli 1991.

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Dok ponovo čitam proglas Građanskog odbora za mir, iz tog posljednjeg ljeta pred tragične pokolje i zločine u bivšoj Jugoslaviji, sjetim se mnoštva detalja iz tog teškog i smutnog vremena.

Prerano je, iako je prošlo već dvadeset i devet godina od tog julskog predvečerja na trgu i u gradu koji se više ne zovu kao što su se tada zvali, da o svemu tome detaljno pišem.

Jedno je sigurno: tada smo bili vođeni idejom da možemo uticati da se spriječe raspad i rat u Jugoslaviji, da je moguće učiniti nešto protiv propasti i razaranja. Zato naše tadašnje pregnuće i žrtvu smatram naivnim pokušajima, ali ih, bez obzira na to, hvalim i smatram časnim ljudskim odgovorom na zlo koje nas je tada preplavilo i ojadilo. (Otud “Pohvala naivnosti”.)

Sjećam se koliko je jeda, agresije i prijetnji, zlobe i podsmjeha izazvao slogan “Danas je junaštvo ne ići u rat!”. Drag mi je i danas, jednako koliko i tih dana. Sjećam se i napada i osuda što sam tada, kao prvi govornik, rekao da se “naš neprijatelj” zove ... Franjo Milošević.

Tekst proglasa, inače, govori sam za sebe. Istinit je i pravedan i pošten bio i tada. Vrijeme ga je potvrdilo, to majstorsko rešeto - poslije svih lomova, promjena, padova i uspona naše Crne Gore.

Red je da se danas sjetimo dvojice tadašnjih govornika koji nisu više među nama.

Komnen Cerović je te večeri prvi put javno govorio u Crnoj Gori poslije njegovog izopštenja iz političkog i javnog života, sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, zbog podrške Milovanu Đilasu. Bili smo ponosni na to što je taj veliki i značajni Crnogorac među nama. (Komnen, kao, uostalom, i prije i više od njega, Đilas, ne smiju biti zaboravljeni u modernoj Crnoj Gori.)

Vlado Kapičić, tadašnii predsjednik SUBNOR Crne Gore, promptno je bio smijenjen sa te funkcije zbog učešća na Protestnom zboru.

Poslije nekoliko godina, sretnemo se na Cetinju i on me, sasvim iskreno i bezazleno pita: “Sjećaš li se, Vlahoviću, ja sam onaj ...” A kako se ne bih sjetio, Vlado Kapičiću! Neka su Te isključili, to je dokaz da nisi Ti izdao to za što ste se borili, već ti što su Te isključili, odgovorio sam. (Bi mi žao. Ja njega treba da pitam sjeća li me se, a ne on mene!) Tada sam ga vidio posljednji put.

Godine prolaze. Svjedoci smo da su nacionalistička ideologija, zločini i zločinci, prokaženi i poraženi u tom ratu koji nismo uspjeli da spriječimo, opet među nama, sa nekolicinom istih imena, ali i sa mnogim novim mladim ljudima - neznavenim, zavedenim i zadojenim mržnjom.

Volio bih da narednu, tridesetu godišnjicu Mitinga za mir dočekamo u Crnoj Gori koja se još jednom oduprla i nadvladala laži i obmane nacionalne i vjerske netrpeljivosti i ksenofobije, u Crnoj Gori koja zna da prepozna, pamti i brani vrijednosti koje predstavljaju temelj za njenu budućnost.

(Autor je bio jedan od vođa mirovnog pokreta u Crnoj Gori, a sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne predstavljaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)