Skidanje autorske maske

Piše: prof. dr Milorad Nikčević 

Nemajući znanja i pameti da odgovori na argumente koje sam u prilog tezi da je autor Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori Savić, a ne Tomaš Marković, Amfilohijev tarifni pravnik Velibor Marković prećutao je taj tekst i svoju srdžbu usmjerio na moje mlađe kolege Bobana Batrićevića i Novaka Adžića. Kako je u ranijim javljanjima papagajski ponavljao da nema dokaza o Savićevu autorstvu knjige Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori, ovđe donosim jedan moj osvrt na to pitanje, nastao još 1996. godine, u kojem sam detaljnije citirao hrvatskoga književnika Meha Mašića, što je kao neposredni svjedok bio upućen u nastanak Štedimlijene Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori.

Članak sam 1996. godine uputio neđeljniku Monitor, koji je u to vrijeme još slovio za emancipatorsko glasilo, no redakcija toga lista ga iz meni nepoznatih razloga nije objavila. Tekst sam objavio nekoliko godina kasnije u svojoj knjizi "Književna približavanja  / rasprave / eseji / prikazi (Osijek, 2001)". Ovđe ga prenosim uz sitnije izmjene kao prilog osvjetljavanju pitanja autorstva knjige Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori.

* 

Crnogorski nezavisni neđeljnik Monitor od svog 413. broja započeo je na ustaljenim stranica­ma 54–55 objavljivati feljton, „Dio istraživanja Tomaša Markovića iz knjige Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori“, objelodanjenoj u Beo­gradu (ne 1966. i 1996!?, već 1969, kako je to naznačeno u njezi­nu kolofonu na str. 395 – Prim. M. N.).

Budući da Monitor iznimno i revnosno svojom dugotrajnom izda­vačkom politikom preferira afirmisati crnogorsku nacionalnu kulturu, to je i objavljivanje ovog izvanred­nog kulturološkog / naučnog feljtona za njegovo šire čitalaštvo izuzetno u nadolazećem periodu „pred najavljenu reformu školstva u Crnoj Gori“. No, kako je minulo već skoro tri decenije od izdavanja značajne monografije Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori pod autorstvom Tomaša Markovića, trenutak je objelodanjivanja feljtona iz te vrijedne knjige da se čitalaštvo Monitora, kao i šira kulturna javnost, upoznaju s pravim autorom, velom tajne i misterije koja je kroz cijelo ovo vrijeme u naučnim krugovima sve do skoro samo naslućivana i nagađana.

I odmah da kažem, autor značajne monografije Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori nije naznačeni na koricama te knjige Tomaš Marković već istaknuti crnogorski publicista naučnik, pisac i pjesnik SAVIĆ MARKOVIĆ ŠTEDIMLIJA (13. 1. 1906, Stijena Piperska – 25. 1. 1971, Zagreb), koji se je isticao u promicanju i jačanju naučnih saznanja o Crnoj Gori, sistematskom proučavanju crnogorske kulturne istorije, a koji je živio i radio u Zagrebu od 30-ih godina XX vijeka sve do kraja svog života (izuzme li se 15-ak godina provedenih na robiji u Gulagu, Staroj Gradiški i Golom otoku).

Njega se śećaju u Zagrebu oni kulturni poslenici koji su ga osobno poznavali i s njim dosljedno sarađivali. Tako je poznati hrvatski publicista i književnik Branimir Donat (1934–2010) još 1994. godine u prestižnom tek novopokrenutom listu za društvena pitanja, književnost i kulturu Vijenac napisao „Triptih o Saviću Štedimliji“ (br. 20, str. 30; br. 21. str. 38; br. 22, str. 38, Zagreb, 1994) đe je biranim riječima i s dozom pijeteta ocrtao Štedimlijin stvaralački profil, ali i njegovu protivurječnu građansku biografiju.

No, kad je u pitanju djelo Istorija školstva i pro­svjete u Crnoj Gori dovoljno je o njegovom autorstvu na ovom mjestu iscitirati riječi poznatog zagrebačkog publiciste i književnika, Štedimlijinog prijatelja, sakupljača njegove ogromne građe i vjenčanog kuma, Meha Mašića.

U povodu proslave pola milenijuma Crnojevića štampari­je u Zagrebu 1994. godine, autor ovih redaka susreo se s publi­cistom Mašićem u nekoliko navrata. Bez obzira na Štedimlijin ideologemski predznak, Mašić je o njemu pričao s najvećim poštovanjem, iznosio je čak i najsitnije detalje iz njegove te­gobne životne biografije. To je i bio razlogom da sam Mašića, kao predśednik i organizator spomenutog naučnog skupa u Zagrebu, ubijedio da iznese svoje refleksije o Saviću Markoviću Štedimliji s posebnim osvrtom na njegov značaj u kontek­stu ranog crnogorskog štampartstva i njegove Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori. Evo što je između ostalog ostavio u svjedočenju taj krunski svjedok o autorstvu monografije Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori:

 „... Da bi preživio pisao si (odnosi se na Savića Markoviću Štedimliju – prim. M. N.) mnoge udžbenike; dok su drugi pobirali vrhnje, tebi su i dalje ostajale mrvice. Napi­sao si Istoriju školstva Crne Gore, koju je potpisao izvjesni Tomaš Marković, a nije ti ni samo obećani honorar nikad do kraja isplatio. Sjećam ga se kako je na tvom ispraćaju u vječnost na kraju povorke veselo fućkao, vjerujući valjda da velika tajna odlazi s tobom u grob. Obećao sam mu tada da ću tajnu kad-tad provaliti. Ta knjiga je trebala biti neka vrsta pre­dloška za Kulturnu povijest Crne Gore a ja se i danas sjećam ko­liko si truda uložio u to djelo. Moja skromna pomoć tada i nije ti mnogo koristila.“ (Pola milenijuma Cmojevića štamparije, Knjiga sažetaka, glavni i odgovorni urednik Milorad Nikčević, Zagreb, 1994, 43). Mašić je bio jedan od rijetkih prijatelja Savića Markovića Štedimlije.

On je pred kraj njegova života napisao pjesmu Danas kada su mrtvi na cijeni s posvetom Saviću Markoviću Štedimliji. Štampao je u zbirci Bogumilke, a sam je Savić preklinjao autora da u svojoj knjizi ne objavi po­svetu, plašeći se za Mašićeve daljne implikacije i moguće neu­godnosti. U vrijednoj studiji  Zapisi o Saviću Markoviću Stedimliji / U povodu crnogorskog prvotiska) (Zbornik radova Pola milenijuma  Cmojevića štamparije, glavni i odgovorni urednik Milorad Nikčević, Zagreb,  1996, 149–158), Meho Mašić zapisuje: „... Sjedili smo (Štedimlija i Mašić – prim. M. N.) na tom istom Iličkom placu uz piće i tu je počelo naše prijateljstvo.

Bili smo oba bez kruha i jasne život­ne egzistencije. Tek, počeli smo se viđati iz dana u dan i naše je prijateljstvo postalo iskreno i, kako će kasnije vrijeme pokaza­ti, neraskidivo. U toj svojoj posljednjoj zagrebačkoj fazi živ­ljenja Štedimlija je unatoč zabrani objavljivanja neumorno stvarao. Sređivao je svoje rukopise (već objavljene) i spremao neke nove projekte. Tek jednog dana je dobio ponudu da pod imenom nekog Tomaša Markovića napiše istoriju školstva Crne Gore. Taj mu je Tomaš Marković obećao da će cjelokup­ni honorar biti njegov a da će to nešto slave pripasti njemu, Tomašu Markoviću. Štedimlija je bez mnogo premišljanja prihvatio ponudu. Danima i noćima radili smo na toj knjizi, koja je trebala izaći u dva dijela. Štedimlija je knjigu radio s predumišljajem. Naime, bila je to knjiga prethodnica jedno znatnom većem i složenijem projektu 'Kulturne povijesti Crne Gore', koju je Štedimlija sanjao i to kao svoj najambi­ciozniji projekt. Ta knjiga 'Istorija školstva Crne Gore' izašla je i doista Tomaš Marković je pobrao slavu. Dobio je u ono vrijeme i laskavu republičku nagradu. Jednu sitnicu međutim nije ispunio: Saviću Markoviću Štedimliji nije nikad isplatio obećani honorar...“ ( Isto, 155–156).

Trenutak je, dakle, da upravo Monitor koji u ovom času objavljuje njegove feljtone i kao emancipatorsko i savremeno glasilo, radi naučne istine koja je draža od Platona, a i radi samog Savića Markovića Štedimlije, koji je ponajviše ugradio svoje naučno biće u kulturno-istorijske temelje i domašaje svoje crnogorske domovine, obznani pravo autor­stvo Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori, razbije ovu davno zakulisnu i namjerno prekrivenu autorsku zabludu. Vrijeme je ujedno i da dosadašnje tabu-teme (a one u crnogorskoj povjesnici i kulturi nijesu male!), poput života i djela Savića Markovića Štedimlije, zadobiju na stranicama Monitora i drugih glasila u Crnoj Gori, književno-istorijsko, publicističko i naučno-kritičko vrednovanje.

U ovom slučaju svakako nam mogu ponajviše pripomoći publici­sti i ugledni književnici Branimir Donat i Meho Mašić iz Za­greba (tekst je nastao 1996. godine, a danas, nažalost, spomenuti autori više nijesu među nama – prim. M. N.), koji su ujedno prilježni i revnosni pohranjivači uspome­na i śećanja na Štedimlijinu burnu životnu sudbinu, njegovu građu i zaostavštinu, koja nije mala i beznačajna za crnogor­sku nauku i kulturu.