Banjalučki kavez sa ljudskim zvijerima

Za Antenu M piše: Dragan Bursać

To i nisu ništa drugo nego bića kojima je mjesto iza rešetaka i sa kojima djeca ne bi smjela da dolaze u fizički kontakt nikada-ni prije, ni nakon, ni poslije korone. To i nisu bića koja bi smjela slobnodno šeteti bilo gdje, a kamo li uz djecu. 

Da su fotoreporteri uhvatili samo ovaj kadar u Banjaluci, prilikom Vučićeve posjete Dodiku i manjem BiH entitetu (tim redom), da je pravde, ne bi moralni ništa drugo raditi narednih godinu dana. Neki već sada tvrde kako je ovo fotografija godine, koja vjerno prikazuje položaj dva srpska tiranina i prateća tiranska režima sa obje strane Drine kao i njihov odnos prema ljudima, prema svijetu i prema samim sebi. 

Djeca kao politički poluproizvodi

Jer, kakvo to biće bira lokalno gradilište sa žicom u Banjaluci, kakvo to biće organizuje dječicu da kliču Vučiću, kakvo to biće onda djecu nagurava pred fotoaparate, ali sa druge strane žice gradilišta, tobože radi sigurnosti, pitam kakvo to biće percipira ovakav svijet, ovakav poredak stvari?

Životinjsko bez svake sumnje. To je isto ono biće kojem je oduzeta ljudskost, kad može tretirari djecu kao najjeftiniji marketinški politički poluproizvod, na kojem treba zaraditi koji bod, da li iz naivne samilosti, da li iz narodske ogorčenosti po sistemu- najbolja reklama je antireklama. 

Možemo se sad mi do besvijesti pitati ko “slučajno“ dovede djecu da Vučiću i Dodiku izigravaju žive kulise za njihovo “velikodušno“ dijeljenje čokolada i Dodikovo naci-natezanje oko toga, treba li djeca da navijaju za Sarajevo ili Borac, dok im Vučić “dobroćudno“ sugeriše Zvezdu ili Partizan(sic!).

Možemo se zgržavati nad fotografijom gledajući kako strašno, strašno podsjeća na onu sa Ratkom Mladićem u Srebrenici, kada zločinac djeci dijeli čokolade ili sa zarobljenicima u Omarskoj, koje je genocidni režim RS-a prve zatvarao, trenirajući njihova tijela na otpronost zla i Međunardnu zajednici na šutnju. 

Kažem, možemo svi zajedno prolaziti kroz taj misaoni eksperiment inspirisan jednom fotografijom, ne kojoj se jasno vidi kako djeca stoje kao u kavezu naspram srpskih gospodara života i smrti, sva izmanipulisano i od roditelja i od društva i od tih političara. Možemo se zgražavati i nad tim i takvim roditeljimna, što pristaše da im djeca izigravaju političke rijaliti statiste na krajiškom suncu ispod Vučića i Dodika.  

Kavez s majmunima: Sve je stvar perspektive

A možemo, kao i u svemu obrnuti perspektivu. Što reče čovjek na tviteru-A deca ko deca, najviše se zadrže pred kavezom s majmunima. Jer fotografija, zorno može ispričati i tu priču. 

Može nam pokazati kako mlade ljudske jedinke, pune ljubopitljivosti i želje ze istraživanjem svijeta, u svom eksukurzijskom obilasku zoološkog vrta u Banjaluci nailaze na čovjekolika bića sa sve maskama, koja hodaju donekle na dvije noge, koja se upsravljaju, koja tu i tamo pilje u njih. Pa su dječica stala ispred tih bića. Ne bih da vrijeđam, ali su pomenuta bića najsličnija bonobo šimpanzama. Ne bih da vrijeđam šimpanze, naravno. 

I tek tada treba izvesti simboličku analogiju. 

To i nisu ništa drugo nego poluljudi, odavno odvojeni od svijeta i stvarnosti, koji nemaju ni zrnca ljudske empatije i kojima je posve normalno, sa one strane žice promatrati djecu. To i nije ništa drugo do li polusvijet, mašine za izazvianje vjerske, rasne i nacionalne mržnje, koji po svom unutrašnjem istinskom pozvanju funkcioniše kao zvijerinje. To i nisu ništa drugo nego bića kojima je mjesto iza rešetaka i sa kojima djeca ne bi smjela da dolaze u fizički kontakt nikada-ni prije, ni nakon, ni poslije korne. To i nisu bića koja bi smjela slobnodno šeteti bilo gdje, a kamo li uz djecu. 

Vidite, sve je stvar perspektive i sagledavanja situacije. 

Dresirani pogled svih nas, vidjeće ovdje na prvu submisivnu ulogu djeteta, napadnutog političkom mašinerijom koja melje sve zarad PR-političkih poena. Slobodan čovjek, koji je svjestan da živi u prćijama koje nose kojekakva imena i koje imaju pretenzije ne druge zemlje, vidjeće lokalne supismene autarhe kojima i jeste mjesto u kavezu. Obična perspketiva. 

Branioci ljudskih prava, dječijih prava i inih prava, trebalo bi da se potrude pa da djeci prije svega pokažu zašto je dobro da ove zvijeri ostanu u kavezu, i da se djeca prestanu igrati sa njima ne uzimajući Vučićevo ime u usta ili Dodikovo.  Jer posao, profesionalni i amaterski posao srećne, site i vesele djece jeste da se igraju, a ne da uzimaju čokoladice od nepoznatog čovjeka iz kaveza ili da odgovaraju nepoznatim ljudima za koga navijaju. I to, naravski, mora biti i posao roditeljski, jer slabo će biti da roditelji nisu znali ko, kad i kako im dolazi u dvorište da propita djecu za patriotske namjere i nakane. 

Srpsko Trebinje, aerodromi i ostale budalaštine

A eto nije zgorega reći kako su likovi iz kaveza prije toga malo svojatali bosanskohercegovačko Trebinje, krstili ga srBskim, kako je Vučić somnabulno planirao izgradnju aerodroma, 30 kilometara od Ćilipa i kako su svi zajedno, naravski svako u svom audiju i mercedesu, pošli da obiđu gradilište nekakvog ruskog zilotskog centra u istoj toj Banjaluci. A lokalni paroh pravoslavni Jefrem Milutinović, e da se ne bruka valjda, došao je u najskupljem audiju od 180 hiljada maraka. 

Pa je onda svita krenula dijeliti djeci čokolde, kroz rešetke...kao u zoo vrtu. 

No, šta su ti poluljudi nego za kaveza i to po toliko tački i stavki da bi bilo sramota jednom majmunu, rođaku našem, da dijeli svoj brlog sa njima. 

Jer, nije roditeljski, a nije posve ni sigurno da se djeca igraju sa šimpanzama, ali je mnogo bezopasnije od pružanja ruke za konditorima koje nude ove zvjeri u kavezima. 

Upamtite, kavezi nisu niti za zvijeri, niti za ljude, tamo je mjesto jedino ljudskim zvijerima.