Mir je i naša nacija, ali da se skine maska

 Piše: Šćepan Stanković

Dugo nijesam glasao u Crnoj Gori za vrijeme izbora, još od Narodne sloge i LSCG, ali pošto virus učinje da ne možemo pratiti utakmice, pozorište, filmove  i koncerte, počeh se opet zanimati za politiku...

Uzeo sam papir i ispisao imena i slogane svih učesnika u izbornoj trci  i moram priznati da nijesam oduševljen ni jezičkim, ni dizajnerskim idejama. Jedini koji se izdvojio, po mom ukusu, bio je “mir je naša nacija” i planeta zagrljena objeručke. Tako sam odlučio da eto konačno i ja opet imam svog “favorita”.

Zatim sam počeo da razmišljam i postavljam sebi pitanja, na koja nemam odgovore. Onda sam smislio da se ne mučim, nego da ta pitanja postavim njima, jer oni sigurno znaju!

Prva stvar je mir. On obično dolazi poslije nekog rata. I oni koji su počinjali rat i oni koji su ga završavali htjeli su mir, ali pod svojim uslovima, koji se obično ne dopadaju drugoj strani,. Zaključih da je mir samo trenutno stanje, dok je jedan puno jači od ostalih ili dok su svi priblžno isti, pa vlada ravnoteža  straha. Ostadoše, ipak, brojne dileme koje ću iznijeti onako kako su mi padale na pamet i zamoliti moje "favorite" da mi ih do izbornog dana otklone.

1. Šetam, tako, gradom i prođem pored spomenika narodnom heroju Ljubu Čupiću. Mladić, heroj koji je sa osmjehom na licu dočekao rafale. Fotografija kojoj se divi cio svijet! Ponos, hrabrost, prkos! Tih godina je Crna Gora, kao i dobar dio svijeta, bila okupirana. Njom su komandovali Italijani, sa kojima su sarađivali, kako mi učismo u školi, “četnici - domaći izdajnici”. Ti četnici zarobili su heroja Ljuba Čupića i kasnije ga, poslije suđenja, strijeljali. Dakle, jeste li za mir zbog kojeg je poginuo Ljubo Čupić ili ste za mir koji su čuvali Italijani sa četnicima i tadašnjim poglavarom SPC u Crnoj Gori Joanikijem Lipovcem?

2. Čitam, tako, o previranjima zbog  Zakona o slobodi vjeroispovijesti, vidim nepovjerenje SPC i njenih pristalica u crnogorske sudove i sud u Strazburu... Dođoh, tako, do priče o popu Maci i popu Šiljku, za koje je dokazano da su počinili mnogo ubistava, klanja i silovanja i to uvijek na štetu svog naroda, žena i ljudi iz kraja u kome su i sami živjeli. Nađoh, tako, i svjedočenje glumca Mihaila Miša Janketića, kome su majku zaklali, tv emisiju Tanje Šuković - Sveci i Zločinci, sa svjedočenjem članova prorodiva žrtava iz Pljevaljskog kraja. Zato pitam: za koji mir u ovoj situaciji glasamo? Za smiraj duša popa Mace i popa Šiljka, tako što ih je SPC proglasila svecima, pa su sad, po njima, u društvu  Sv. Petra Cetinjskog i Sv. Vasilija Ostroškog? Ili za mir duša onih koje su obeščastili i pogubili?

3. Na Kosovu je sada mir. Mir koji je nastao poslije žestokih bombardovanja NATO snaga gotovo cijele Srbije i jednog dijela Crne Gore. Ne znam tačno koliko je tona eksploziva, osiromašenog uranijuma, zabranjenih kasetnih bombi bačeno i koliko je tačno ljudi izgubilo živote, ekstremitete, domove... Śećam se samo da je kraj  te agonije proglasio predśednik Slobodan Milošević, koji je stao pred kameru i čestitao mir svim građanima.

Isti Slobodan Milošević koji je na svoj politički, a Boga mi i ratni pohod krenuo baš sa Gazimestana, trasirajući put memorandumu  SANU i krilatici “svi Srbi u jednoj državi”. Isti čovjek koji je počeo etničko čišćenje kosovskih Albanaca, a kojih je samo u Crnu Goru prebjeglo na desetine hiljada... opet sve zarad mira koji je tada trebalo da zavlada u cijeloj SRJ.

I, opet,  moja dilema: koji  je tu “naš” mir? Onaj što ga je u startu htio Slobodan Milošević ili ovaj nakon NATO intervencije, zbog kog je Andrija Mandić imao izgubiti glavu, štrajkujući glađu jer je Crna Gora priznala Kosovo?

4. U BiH je vođen krvav rat, da bi se postigao mir. Džaba je sa govornice parlamenta, prije nego što je sve počelo, dr Radovan Karadžić poručivao da je bolje poslušati ga, nego nestati sa lica zemlje. Ali, avaj, zadrti Bosanci i još zadrtiji Hercegovci nijedsu ga poslušali... E, onda je  Sarajevo bilo pod opsadom, bez vode, struje i hrane nekoliko godina. Pa su stvorene enklave, isellavanje, ubijanje...

U Srebrenici je nedavno obilježen dan stradanja preko 8.000 žrtava oružja srpske vojske pod komandom osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

  Još se śećam snimka licemjernog dijeljenja bombona nesretnoj đeci koju će kasnije pobiti ili proćetati, a njihove najbliže zakopati na nekoliko lokacija, tako da ih i do današnjeg dana traže i identifikuju. Tamo je, kasnije, nastao mir, pod pritiskom svih političkih strana u Dejtonu, ali rovit mir kojem i sad prijete referendumom o prisjedinjavanju Republike Srpske Srbiji. Kažu, to je put do, ovoga puta, trajnog mira. Volio bih da znam koji “mir” bi nam ođe odgovarao? I šta mislimo o miru koji su zavodili Karadžić i Mladić, ali i o onima koji i danas nose majice sa njihovim likom?

Dilemu mi pojačava to što niđe nijesam mogao da pronađem osudu ili makar protest bilo kojeg popa Srpske pravoslavne crkve protiv takve politike u BiH.

Čak ni patrijarha Pavla, hodajućeg sveca, kako su ga mnogi za života zvali. Ali vidim, u povorci za onima koji i danas blagosiljaju Karadžića i Mladića, u protetsnim litijama zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, skoro sve političare sa liste čiji me slogan "mir je naša nacija" privukao.

I nikako ne mogu da shvatim kako je moguće u svom predizbornom sloganu slaviti MIR, a ići za onima koji veličaju Ratka i Radovana, koji zločince pretvaraju u svece, koji cijele narode nazivaju izmišljenim, a vjere lažnim? Tražim odgovor jer mi se dopada slogan, ali mi se ne dopada strah da bih, vođen samo njime, nakon toliko godina političke apstinencije mogao da pogriješim. I ogriješim se o moju najveću svetinju - Crnu Goru.