Posljednji juriš na Crnu Goru

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Rusija je u stalnom ratu sa Zapadom. Očajnički pokušava da odgodi širenje Evropske unije i NATO saveza. Zašto ? Jer su ove organizacije stvorene na vrijednostima slobode, demokratije, svega onog što je u Rusiji zabranjeno.

Sve koji se javno zalažu za ulazak u ove dvije organizacije satanizuje svojim službama i medijima. Gdje može pošalje svoju vojsku, a tamo gdje to ne može, na svoj front pošalje domaće izdajnike. Usuđuje se, čak, da podriva i temelje Amerike, uticanjem na izbore i crtanjem odgovarajuće figure predsjednika.

Gruzija i Ukrajina su zamrznute jer djelovi njihovih teritorija više nisu pod njihovom kontrolom. Bosna i Hercegovina je blokirana od strane Republike Srpske. U Sjevernoj Makedoniji i dalje su jaki sljedbenici Putinove filozofije vladanja srpom i čekićem.

U Srbiji, kolektivnom indoktrinacijom ljudi su naučeni da osjećaju Zapad kao prijetnju, Rusiju kao bratsku zemlju, a susjede kao neprijatelje. Sve državne institucije prate ovo osjećanje i sprovode u djelo do sada neviđenu politiku mržnje i šovinizma.

Mladi ljudi, milenijalci, prigrljuju ovo učenje i društvene mreže pretvaraju u poprišta sukoba sa Hrvatima, Albancima, Muslimanima a sada i sa Crnogorcima. Kome to odgovara? Sigurno ne onima koji žele dobro Srbiji.

Dešava se ono što je nezamislivo za jednu zemlju koja ide ka Evropskoj uniji. Njeni mladi se zavjetuju parolama srpskih generala koje je svijet osudio, pisaca i vjerskih vođa koji ih svojim zlim riječima umjesto u budućnost okreću ka prošlosti. Do te mjere su nadojeni mržnjom da pale zastavu dojučerašnje „bratske“ Crne Gore. Je li ovaj fenomen spontani kraj drame devedesetih godina ili uvod u još jedan izgubljeni vijek ?

Od bivših jugoslovenskih republika koje još nisu na Zapadu, ruski agenti najslabiji su u Crnoj Gori. Ova mala balkanska zemlja mnogo je značajna za veliki antizapadni plan. Ona je dio bez kojeg ova zla slagalica ne može biti spojena.

Ulaskom u NATO savez Crna Gora je izmakla ruskoj teškoj ruci. Sada Rusija pokušava da potpali požar po linijama koje razdvajaju crnogorsko društvo. Posvađati Crnogorce po nacionalnim opredjeljenjima, isprovocirati većinsku Crnu Goru da oponaša svoje protivnike, da bude agresivna, da preplavi ulice bijesom i da iz sudara sa onima koji litijaju nikne klica konflikta.

Zato Rusija šalje i potplaćuje svoje najamnike da ruše antifašističke spomenike koje niko do sada nije rušio. Toga se niko nije sjetio do momenta kada je Crna Gora prelaskom na stranu Zapada postala meta javne i tajne ruske propagande.  Zato njeni agenti govore ono što niko do sada nije govorio, da je Crna Gora isto što i ustaška Hrvatska, da je njeno postojanje smrtna presuda za Srbe.

U dosadašnjim nasrtajima, ruski najamnici su pokazali da imaju ograničene domete u stvaranju meteža i klime društvenog konflikta. Sada je nalog dat Crkvi, mitropolitu crnogorsko-primorskom.

On treba da zaledi Crnu Goru mržnjom i da joj ne dozvoli da korača dalje. Ovaj ruski vojnik spaja opoziciju, kroji liste i poziva „vjerni narod“ da svoj glas dodijeli onima čija je jedina parola da je Crna Gora srpska, i da će se opet spojiti sa „srpskim svijetom“.

Mitropolit negira Crnogorce i huli na Crnu Goru, drsko šireći laži o crnogorskoj istoriji, o precima, sa ambicijom da preuzme „tron Petrovića“. U svojim arhaičnim obraćanjima „vjernom narodu“ odnos Srba i Crnogoraca pokazuje kao bezalternativnu jednačinu, u kojoj jedni druge eliminišu. Crna Gora nije Montenegro, kaže mitropolit.

Crnu Goru nijesu zaledile ni devedesete, od kojih Srbija još uvijek boluje. Crna Gora je priznala realnost i odlučila da svoju budućnost gradi tamo gdje je ona najsigurnija. Njena mladost je sačuvana mitomanske istorije i u većini priznaje da Zapad daje one mogućnosti koje garantuju bolji život, a koje Rusija nema. Crna Gora nema svoje Kosovo, iako je mitropolit i njegovi litijaši stalno pozivaju da ga brani.

Crnu Goru štiti nešto što je vanvremensko. Svaka bitka dobijena u ime Crne Gore, od Barske 1042. godine pa do Grahovca, Mojkovačke, i drugih slavnih pobjeda, vezane su niti koja i danas sve njene ljude održava u ljubavi prema Crnoj Gori i čini da ona, i kada je nije bilo na mapi, živi u ljudima, u šumama i u moru koje kvasi njene obale. Međutim, danas je našim novim generacijama jasno da im Crna Gora više neće tražiti da ginu i da im ona, Zapadna i demokratska, donosi slobodu. Zbog toga će oni srušiti ograde litijaških torova koji ih vuku u prošlost.

Izbori krajem avgusta pokazaće da li Crna Gora može izvojevati još jednu pobjedu, onu odlučnu, time izbjegavajući da, baš kao Republika Srpska i Srbija, bude oružje za metež i zaustavljanje prodora zapadnih vrijednosti. Odlučiće građani, da li ratnike ružne prošlosti da pošalju jednom zauvijek u istoriju.