I crno i bijelo đuture

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Iz Crne sam Gore otišao prije ravno šest desetljeća. Kao i mnogi iz moje generacije, tražeći bolje uvjete života obreo sam se u Republici Hrvatskoj, đe sam se školovao i ostvario i u obiteljskome i u profesionalnome smislu. No, sve to vrijeme od Crne Gore se nijesam udaljio. Svoj sam naučni rad vezao baš za crnogorsku kulturu i danas kad svodim neke životne bilanse u tih 20-ak napisanih i na desetine uređenih knjiga, lako je uočiti da je Crna Gora i njezina kultura sukus mojega naučnoga rada. Stoga ni danas ne mogu i neću da šutim pred onim što vidim da se iza brda valja.

Ona Crna Gora koju sam ponio sa sobom napuštajući zavičaj prije gotovo 60 godina, slobodarska, ponosna, čojska, antifašistička, danas je pred novim povijesnim izazovima. Pred izazovima koji će označiti njenu budućnost i civilizacijsku orijentaciju. Danas, naime, Crna Gora odlučuje hoće li postati pridružena ruska gubernija, s užim statusom 27. izborne jedinice „Srbije na Istoku“ ili će se priključiti zajednici prosperitetnih evropskih država i zauvijek raskrstiti s ideologijom  koja je gura u zagrljaj istočnjačkih satrapija.

Kad su početkom godine po crnogorskim ulicama krenule kolone „branitelja svetinja“, a zapravo prethodnice civilizacijskoga sunovrata, javno sam apelirao na sve građanske snage u Crnoj Gori da se ujedine u odbranu temeljnih vrijednosti građanskoga, sekularnoga i multikulturalnoga društva. Nije moj apel bio poziv na uravnilovku ili jednoumlje, već jasna poruka da suvremena Crna Gora mora definirati minimum zajedničkih vrijednosti od kojih se ne smije odstupiti, ma kojoj političkoj, nacionalnoj, vjerskoj, polnoj ili kakvoj drugoj skupini pripadali. Različitosti su bogatstvo crnogorskoga društva i njegov znak raspoznavanja, ali temelji toga društva, ukoliko kani opstati, jesu građansko ustrojstvo, sekularizam, multikulturalizam i antifašizam.

Nažalost, moje apele i apele nekolicine časnih crnogorskih intelektualaca kao da nije imao ko čuti. Političke elite su se ponašale sukladno uskim partijskim interesima, prenebregavajući opasnost koju je donijelo pseudopravoslavno saborovanje, kao kohezioni faktor svih destruktivnih snaga čiji je primarni interes nestanak crnogorske države. Tromost državnoga aparata, opterećenost korupcionaškim aferama, kao i međusobice i pizme u građanskome i suverenističkome korpusu, potpomogle su konsolidaciju retrogradnih snaga, koje je po diktatu iz Moskve i Beograda ovoga puta okupila Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i njen klerofašistički ideolog Amfilohije Radović. O toj sam ideologiji i njenom poglavniku u Crnoj Gori pisao već mnogo puta dosad, a u novije vrijeme izvanredne analitičke tekstove o tome fenomenu objavili su prof. dr Milenko Perović i dr Milivoj Bešlin. Neću se, stoga, ovđe osvrtati na bjelodani kulturrasistički i neofašistički programski osnov djelovanja SPC u Crnoj Gori, čiji je vrhovni ideal nekakva (pseudo)pravoslavna Crna Gora, kao analogon arijevske Njemačke, već ću ukazati na one političke subjekte kojima je stavljeno u zadatak da obave prljavi posao likvidacije suvremene Crne Gore i uspostave (pseudo)pravoslavne despotije, na stranputicama civilizacije.

Kao što je to pronicljivo zapazio mladi i daroviti crnogorski istoričar Boban Batrićević, na predstojeće izbore snage klerofašizma izaći će „u dvije-tri pete kolone“. Okosnicu prve kolone čine slavitelji osuđenih zločinaca iz Drugoga svjetskoga i potonjih balkanskih ratova, organizatori neuspjelih državnih udara u Crnoj Gori 1998, 2008, 2015. i 2016. godine. Istina, prepoznatljiva lica četničkih vojvoda i presuđenih terorista sklonjena su iz kampanje, a njihovo je mjesto zauzeo nosilac liste, po naučnoj i građanskoj anonimnosti prepoznatljivi favorit SPC i kontroverznog nikšićkog biznismena Dake Davidovića. Osnovna je platforma te grupacije navodna odbrana ugroženih svetinja, kao pokušaj da se politički kapitalizuje otvoreni sukob između Države i SPC, a najzagriženiji njeni sljedbenici zapravo su ista ona lica koja su na mig Amfilohija Radovića spremni da zapale Crnu Goru.

Podśetimo za ovu priliku samo na dva detalja. Uporno Amfilohijevo jadikovanje kako je „brozomora“ uzrok svih nevolja i kako je u Crnoj Gori od 1941. na djelu „bratoubistvo i bogoubistvo“ jednu je mladu usijanu glavu navelo da polomi spomenik organizatorima antifašističkoga ustanka u Crnoj Gori 1941. godine! Nedavni istup u kojem je Amfilohije četničkoga zlikovca Pavla Đurišića oglasio osloboditeljem i antifašistom, bio je signal za ono što se prije neki dan desilo u Beranama. Grafiti u kojima se slave oni koji su u Drugome svjetskom ratu likvidirali na desetine hiljada muslimana i antifašista te otvoreno prijeti crnogorskim građanima jer pripadaju „lažnoj vjeri“, kako je to javno Amfilohije formulirao, nijesu nikakav izolirani incident, već politička platforma koalicije farsičnoga naziva „Za budućnost Crne Gore“.

Budućnost koju oni navješćuju je (pseudo)pravoslavna Crna Gora u kojoj ni za kakvu drugost mjesta nema, a što bi se u takvoj Crnoj Gori zbilo s nacionalnim Crnogorcima, Bošnjacima, Albancima, Hrvatima, Romima, i drugim nepoćudnim nacijama, objašnjeno je u prototekstu njihove političke platforme, instrukciji Draže Mihailovića od 20. decembra 1941. godine komandi četničkih odreda u Crnoj Gori: „Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.“ Kad sam prije neki mjesec upozorio da se u Crnoj Gori priprema provjereni koncept saoizacije, rabljen svuđe đe su Rusija i Srbija pružile svoje imperijalne pipke, mnogi su mi se prijatelji iz Crne Gore javili da mi kažu kako sam prećerao. No, kad su uz četničke vojvode i prijetnje muslimanima, u Beranama ovih dana osvanuli grafiti „Srpska autonomna oblast Berane“, vjerujem da su i najsumnjičaviji razumjeli da imperijalna politika ne improvizira, već uporno koristi provjerene metode destrukcije.

Drugoj koloni suvremene crnogorske pete kolone pripadaju nacionalsocijalistički jugendi s crvenim kravatama o vratu i crnom ideologijom u glavi, pojačani isluženim kadrovicima svih ideologija, i gubitnicima svih izbora, od predśedničkih do unutarpartijskih, što se grčevito bore za produžetak političkoga života u vidu bar još jednoga darovanog mandata. Da ne bude zabune, omladina nekadašnjeg bedema velikosrpstva i antievropejstva u Crnoj Gori, Socijalističke narodne partije, priskrbila je pridjev nacionalsocijalistička upravo u znak śećanja na njihove političke početke. To što su se u međuvremenu obrijali, napadno promovirajući mir kao svoju naciju, ne može sakriti tragove bradate ideologije koja im je u srcu, a ni onih nekoliko zalutalih inovjernika u njihovih redovima ne mogu zamaskirati da im je platforma identična platformi prve petokolonaške kolone, uz neznatno sofisticiranije metode njene realizacije. Pokazalo je to, uostalom, i njihovo držanje tokom Moleban revolucije, ali i bahatost koju su pokazali u Budvi prilikom skorašnje smjene vlasti. To što im se nacija našla u samome sloganu svojevrsni je frojdovski gaf, signal za sve one koji su spremni da im povjeruju da su pokret bez ideologije, a ne, zapravo, umiveni sljedbenici doktrine o čišćenju „nenacionalnih elemenata“.

Najzanimljivija od svih kolona je, zapravo, ona treća. Promovirajući moto „Crno na bijelo“, pretežno odbačeni kadrovi DPS-a i SDP-a, kao i nekih u međuvremenu nestalih političkih subjekata, u političku cjelinu okupljeni zahvaljujući logističkom i finansijskom uplivu renegata Miodraga Perovića i Željka Ivanovića, ta je kolona upravo otkrila svoje političke korijene. Premda je većina njih do prije neku godinu pripadala građanskim snagama, a mnogi od njih i stekli znatne privilegije od aktuelne vlasti, njihova politička platforma sva je prilika temeljiće se na bijeloj ideologiji između dva svjetska rata i njenom prirodnom crnom nastavljaču iz Drugoga svjetskog rata. Ovi bivši suverenisti, mahom nezadovoljni gubitkom privilegija i pozicija koje su obnašali do prije neku godinu, danas su na putu da postanu novi Pokret za promjene, stranka koja se formirala oko euroatlantske platforme, a danas prednjači u promoviranju svetosavlja!

Najnovija najava nosioca te liste da će nakon izbora koalirati s promoterima ideologije krvi i tla i slaviteljima ratnih zločinaca, potvrda su da su crno-bijeli u poodmakloj fazi ideološke transformacije čiji je ishod brutalna konverzija oličena u liku žovijalnog predśednika PZP-a, nekadašnjeg suvereniste i današnjeg egzorciste. Na listi crno-bijele koalicije nalazi se nemali broj mladih ljudi, revoltiranih ekonomskom i političkom situacijom u Crnoj Gori, korupcijom, nepotizmom, partitoktratijom i drugim slabostima sistema, na koje sam i sâm mnogo puta ukazivao, no oni očigledno nijesu svjesni da je njihovoj listi namijenjena sudbina trojanskoga konja, koji treba da odlomi određeni broj glasova suverenista, dovoljan da na vlast dođu javni i pritajeni slavitelji Pavla Đurišića. Beskrupulozne gazde crno-bijele koalicije iz koncerna Vijesti ne biraju sredstva da na vlast dovedu one s kojima će uspostaviti nove finansijske aranžmane, privilegirani status njihovih banaka, medija, fabrika i sl. Koju bi cijenu građanska i antifašistička Crna Gora mogla platiti zbog njihovih neutaživih političkih i finansijskih ambicija – njih nije briga.

Na drugome kraju političkoga spektra nalaze se stranke koje su danas ili su donedavno bile u vlasti. Riječ je o strankama koje mogu da se pohvale da su spoljnopolitičku orijentaciju Crne Gore usmjerile k evropskim vrijednostima, ali koje ne mogu pobjeći od odgovornosti što Crna Gora tako dugo čeka da postane punopravni član Evropske unije. Mnogo je propuštenih šansi od referenduma 2006. godine, mnogo problematičnih privatizacija, isuviše zloupotreba, korupcije, partitokratije. Sve slabosti koje je pokazao sistem danas su teg o vratu Države Crne Gore.

No stvari su jednostavnije nego što bi se reklo. Između onih koji su se u nekoliko kolona sabrali da ponište građansku i multikulturnu Crnu Goru i onih koji su, uza sve mane, garancija njene opstojnosti, izbora zapravo i nema. Crna Gora i njene suvremene vrijednosti još jednom se moraju odbraniti. A činjenica da su euroatlantske snage u crnogorskome parlamentu 2006. godine činile više od 2/3 poslanika, dok ih je danas na jedvite jade nešto iznad 50% mora biti snažno političko upozorenje aktuelnoj političkoj eliti na vlasti da se zarad ugađanja tajkunskim interesima ne smiju ugroziti državni temelji!