Crnogorski izbori - trka programa ili psovanja

Za Antenu M piše: Peđa Popović

Oni kojima je politika struka a ne samo profesija, objašnjavaju da, u osnovi, svaka država počiva na tri osnovna stuba; na unutrašnjoj, spoljnoj i ekonomskoj politici.  I nadalje, da politički pluralizam ubrzava razvoj društva jer se nadmeću različite ideje i koncepti pojedinaca ili partija i traži se podrška gradjana kako bi mogli da se sprovedu. Te ideje treba da sadrže osmišljene i što stručnije programe: šta bi htjeli da naprave, kako bi to napravili i koje rezultate očekuju. Što je društvo naprednije, razvijenije, te ponude su sazdržajnije, bolje i građanin bira ono što mu se čini najrealnije i ka čemu lično najvise inklinira.

I kako bi još politička struka rekla, u svakoj državi u kojoj nemate diktaturu ili jednopartijski sistem, pored vlasti tu je i opozicija, koja jeste  kontrola da se vlast ne izrodi ali i da kada god ima prilike pokuša da ostvari nešto od svojih programskih ciljeva zbog kojih je i ušla u političku utakmicu i tražila povjerenje građana i na taj način afirmiše sebe. A te ideje su osnovni razlog bavljenja politikom i manje je bitno ostvaruju li se glasanjem sa nekim iz vlasti ili opozicije.

Po prirodi stvari politicki dinamizam obično nameće opozicija i što je opozicija bolja to je i politička scena sadržajnija i društvo brže ide naprijed. Negdje je teniser Novak Đoković rekao da su on, Federer i Nadal, kao glavni rivali, učinili jedan drugoga boljim i samim tim učinili igru, što bi sportska frazeologija rekla “podigli na viši nivo”.

Vlast nema što puno da priča što bi htjela i kako, jer oni vode državu i sve je svima jasno i vidljivo. Ali kada opozicija nema šta da kaže o sebi i svojim programima, a hoće vlast, nastupa populizam, politička scena se banalizuje dok se ne spusti na nivo provincijske kafane, a politička komunikacija na kočijaški nivo. Čim partija ili pojedinac kažu da idu na izbore da ruše vlast, a ne da njihovi programi dobiju veće povjerenje građana, odmah je jasno da slijedi politička kampanjana koja će da počiva na uvredama, etiketiranju i sijanju mržnje.  

Kako to rade Grci

U Grčkoj je lijevo orijentisana Siriza četiri godine bila na vlasti. Vlast je dobila od građana uveliko umornih od restriktivnih mjera inopovjerilaca zbog grčke finansijske krize. Tokom njihovog mandata opoziciona Nova demokratija nije propuštala da kritikuje način na koji neiskusna Siriza vodi državu. Ali se aktivnost Nove dermokratije nije svodila na puko kritizerstvo već su pred građane, kao opoziciona partija, redovno izlazili sa jasnim konceptom što i kako bi oni rješavali izazove sa kojima se srijeće država. Bili su to stručno razrađeni planovi, a ne puke parole i jeftine fraze. Ali ono što je posebno zanimljivo je da je Nova demokratija čak izjavljivala da bi zavela i još oštrije mjere od onih koje nameću povjerioci grčke države i ako je Siriza prethodne izbore dobila na sasvim suprotnom konceptu. I na izborima, Siriza ubjedljivo gubi, a pobjeđuje Nova demokratija, partija sasvim suprotne orijentacije od one kojoj većina građana inklinira. Zašto? Ljudi su prosto shvatili da se radi o partiji koja zna što i kako hoce i koja umije da vodi državu bez lutanja i avanturizma, ma koliko da je većina grčkih birača na ideološki suprotnim stavovima.

A kako to izgleda u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori nema političke utakmice u klasičnom smislu. Faktički, svi izbori se svode na referendumsko pitanje “hoćemo li državu ili je nećemo”. Dok god glavnina opozicije ostavlja dileme kod građana prijeti li opasnost državi ako oni dodju na vlast i dok je god je više onih koji će radije da im Podgorica bude glavni grad, a ne nečija ispostava, DPS i suverenističke partije su sigurni pobjednici.

Sve ostalo nakon izbora ušlo je odavno u rutinu: opozicija pokuša da sastavi većinu, strpljivo sačeka verifikaciju mandata, a što je uslov za redovno primanje plata i ostalih prinadležnosti... e, onda slijedi nepriznavanje izbora, povremeno navraćanje u parlament da se ispljuje i izvrijeđa vlast ili se pak napiše neko saopštenje za medije, eto da narod vidi da su živi i zdravi. Šta god da je u društvu u bilo kojem trenutku tema, oni uglavnom nemaju nikakvog konkretnog stava, osim da za sve okrive vlast.

Usudi li se neko da ih nešto kritikuje, oni odgovaraju najbrutalnijim uvredama. Ali, sve u svemu, slijedi im bezbrižnih četiri godine života. I tako do narednih izbora. Pa opet tako...Ne treba mnogo pameti da shvatite zakonitost: ako redovno radite iste stvari na isti nacčn, ne možete da  očekujete drugačije rezultate. Osim ako se ne uzdate u to da neko drugi za vas završi posao. Iako se mora priznati da oni kontinuiranim napadima u svakom momentu, svejedno da li  opravdano ili neopravdano, sa istinama ili lažima, isisavaju vazduh sa političke scene, pokušavajuci da ne daju nikome do daha da dođe.

Opoziocioni lideri doslovno ubijaju političku scenu države devizom “ko nije sa mnom taj je protiv mene, a onda ga treba elinisati”.  Zato u Crnoj Gori politički pluralizam ne donosi nikakvu kreativnost, nikakav kvalitet, naprotiv građani najčešće imaju više štete nego koristi. Stičemo lagano rutinu da u ovoj državi imamo vlast, ko god da je, a koja htjela ne htjela mora da vodi društvo nekim putem, i opoziciju koja im u svakoj prilici podmeće klipove, ne mareći ni da li to moze da izazove ogromne posljedice po cjelopkupno društvo. Niti djeluje da ih je uopšte stalo!

Američki primjer

Pokojni američki senator Mekejn izašao je pred svoje simpatizere u noći kada je izgubio predsjedničku utakmicu i doslovno kazao: ”Amerika je danas glasno i jasno rekla šta želi. Sada je na nama da novom predsjedniku pomognemo da što uspjesnije sprovede svoj program”.

E, daleko li smo mi od takvog shvatanja politike i države.