Dragan Bursać: SrBski ćaća Lukašenko

Piše: Dragan Bursać

Kad bolje razmislim, srBski naciji bi morali biti srećni jer će Lukašenkovim padom konačno dobiti zasluženo mjesto prvih pudlova Putinovih. A to nije mala stvar. 

Realnost kaže, u centru glavnog bjeloruskog grada Minska, na velikom prosvjedu protiv predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka, okupilo se oko 200.000 ljudi. Prosvjednici su izašli na ulice i drugim bjeloruskim gradovima.

Ali manimo sad realnost. Kome je do realnosti na Balkanu?! 

U ovom našem, kastriranom svijetu zato nemali broj Srba vjeuje kako je Lukašenko najbolji i jedini zakoniti politički broj jedan u toj Bjelorusiji. Taj pomenuti istomišljenički srBski broj “umnih glava“, odavno premašuje broj čemernih Bjelorusa koji vjeruju u svog prevaziđenog ćaću diktatora. 

Kako je to nastalo? Zašto je to tako? Kako je to moguće u realnom svijetu oko nas? Kako srpska mejnstrim politka koti toliki broj povijesnih i političkih promašaja? Ma šta, povijesnih i političkih, kako baštini tolike psihološke i sociološke promašaje?

Pritajeni čamac, skriveni traktor

Gledam ovih dana čamac-litije, auto-litije, čoban-litije i ostale srBske zilotske cirkuske budalaštine u Crnoj Gori u kojim učestvuje nacionalistička isprana i teledirigovana svijest uporno izbjegavajući da poturi traktor kao univerzalni lokomotorni zaštitni znak svoje luzerske politike, pa se pitam-jebo te, dokle???

Da li je išta taj narod naučio od Plitivca, Karlovca, Ogulina, Borova Sela, Vukovara, Knina, Benkovca, Drvara, Grahova, Glamoča…nastavi niz??? Da li su išta te politike naučile, a da bi prestale zlostavljati svoj narod, narod srpski zarad mitomanije?

Naravski, prvo se sjetim ratnog zločinca Radovana Karadžića i njegove kultne rečenice-odgovora na pitanje, šta će biti sa narodom, na koju lakonski odgovorava-ko jebe narod!

A onda, na prirodnom talasu istoriografije promatram manifestnog Dodika i latentnog Vučića koji preko svojih kerbera Vulina i Dačića opet i opet opijaju taj isti narod definisan traktorima u zbjegu rusofilijom i na tom opijatu prokletom proglašavaju Putinovu bjelorusku franšiznu ekstenziju Aleksandra Ryhoraviča Lukašenka za novog-srarog tzara gubernijskog. 

Pa se opet razočarano upitam-kako, jebo te?

Pa isto onako, po istom receptu po kojem je ta politika velikosrBska vapila i kreirala tzcareve svoje u Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i danas u Dodiku i Vučiću i na to sve neutaživo tražila novog boljarčića naslonjenog na Moskvu. 

Bespuća slovenske antiteze

Promatram Lukašenkovu pretorijansku gardu kako hapsi, tuče, prebija i na koncu ubija neistomišljenike. Nebitno da li su novinari ili pojedinci koji se bore za bazičnu budućnost svoje djece.

Kako neko može podržavati to zlo?

Evo kako:

U život se kladim da ću vam sad najjednostavnije objasniti slovensku antitezu i njene ekstenzije na djelu. Meni npr. četnici kažu, Bursać, zar se ne stidiš svoga prezimena (sic!). Jednako tako ti četničići neopozivo, besprijekorno apsurdno, iznova i iznova biraju za svoje idole marionete istorije, civilizacije i čovječnosti, sve sa nesrećnim opskurnim polubrkatim klovnom Lukašenkom kao ocvalom neokomunističko-tajkunskom malinom na vrhu pljesnjive neoliberalne torte. 

Dakle, ako ne znate ko je na pogrešnoj strani povijesti, pogledajte Dodikove, Dačićeve i Vulinove političke uzore i favorite u svijetu i sve će vam biti jasno. I naravski, nije to neka pretjerana šteta-imati npr. u društvu ljude koji su panslavenski pravoslavni ziloti. Zlo je kad linija na relaciji čamac-litije-Drenica-karlobag-Virovitica-Minsk-Brest zaokupi i desnu i lijevu moždanu hemisferu srBstva i pretvori imaginarijum i svetosavsko Potemkinovo selo u potentnu (kvazi)realnost. Ta linija ima običaj, šta ima običaj, to joj je imanetno pravilo da pali, žari sve sa genocidnim bičevima, po drugom i drugčijem.

A na kraju napravi zlo nad svojom djecom, nad svojim mesom, kao kancer. Zlo je to kad dječica od Subotice, preko Beograda, pa do Banjaluke i Trebinja stasavaju u ograničenom svijetu koji je iskonstrisao trust ispranih mozgova. 

Pa ta dječica jednako obuvena i obučena u Zapad, čudom čude sebe i svoje roditelje što ih na koncu ostaviše da slave i glorifikuju nekakvog začudnog diktatora Lukašenka. A ne bi oni vaistinu to, nego je državna zadaća velikosrBstva bila i ostala biti konjec svijeta sve žrtvujući tu dječicu. 

SrBskim stazama autodestruktivnog igrokaza

Nema varoši od Ljubinja do Novog sada gdje ne možete in vivo pogledati pozorišni rijaliti sljedećeg sadržaja:

-Brate Jovane, izdajnici nam ruše brata Lukašenka u Bjelorusiji!

-Brate Slobodane, nisu izdajnici, gdje je Bjelorusija, to je narod ima ih, ne manje od 9 miliona!

-Tim gore po njih, dakle 9 mliona izdajnika, brate Jovane!

-Pa ko je onda uz vlast, Slobodane, imena ti tvog?

-Mi Srbi, makar nas je 10 miliona!

-Nismo mi i nema nas...

-Jovane, jel ti ono žena radi u pošti, a mali se slikao na raspustu sa Dodikom u Laktašima, kad je tražio građevinsku dozvolu za stan u Novom Sadu?

-Jooj, u pravilu si bagra nam ruši Lukašenka!

Mada, kad bolje razmislim, srBski naciji bi morali biti srećni jer će Lukašenkovim padom konačno dobiti zasluženo mjesto prvih pudlova Putinovih. A to nije mala stvar. 

Ne, nikako!