Tužni happy-end

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Nekada, davno, kada je (socijalistička republika) Crna Gora odlučila da se izdvoji iz (srpskog) sistema osiguravajućeg društva “Dunav”, kažu da su članovi crnogorske delegacije, sasvim nespremni za poslovne razgovore koji nisu bratski, no su, kako i treba - “sir za pare”, ostali zatečeni zlobnošću i perfidnim trikovima delegacije s druge strane stola, koji nisu propustili niti jednu priliku da oštete, koliko mogu, našu stranu, a posebno kada su shvatili da Crnogorci zaista i definitivno žele svoju osiguravajuću kuću. I još da se zove “Lovćen”!

Ostala je priča, kako je jedino šef crnogorske delegacije, nećemo reć koji je, nomina odiosa sunt, nastupao naivno i prostodušno prema pregovaračima iz Beograda, koji su, kako su odmicali pregovori, uviđeli da je crnogorska ekipa naučila lekciju i shvatila što jesu, a što nisu naši, crnogorski interesi. Taj se grijeh ne prašta.

Priča se završava tako što, pošto je razdvajanje Dunava i budućeg Lovćena završeno, učeni drug predsjednik crnogorskog pregovaračkog tima iskreno priznao: “Eto, drugovi, završismo. Moram vam reći da nisam zadovoljan ovako tužnim hepiendom!” Srpska se strana uzdržala od smijeha, a jedan od njih je cinično upitao kolegu sa crnogorske strane, zaduženog za pravna pitanja: “A Vi, druže, jeste li i Vi ovako nezadovoljni?”

“Jesam, naravno, mada ne umijem da to ovako lijepo rečem kao drug predsjednik”, odgovorio je taj naš pravnik. Na što je naš drug predsjednik promptno reagovao: “Nije sada vrijeme za komplimente, molim Vas, druže!”

Crna Goro, mati miliona!

Pretpostavljamo, poštovani čitaoče, da se sada, potpuno logično, pitate što će i čemu će ova priča, dok naša zemlja ulazi u posljednjih petnaest dana predizborne kampanje, za izbore koji su, opet i neizbježno, sudbonosni i istorijski.

Razlog je prost i očevidan: predizborna kampanja jasno pokazuje da oponenti suverenoj i nezavisnoj Crnoj Gori, koliko god zainteresovani da (konačno) uspiju, zaboravili da riječi imaju značenje i da ipak ima ljudi koji mogu prepoznati greške i shvatiti što se krije iza riječi i poruka. Ili, još bolje (a za njih gore), uopšte ne znaju što rijeći i izrazi i tako sklepane poruke znače, pa mlate li - mlate, uvjereni da “narod” i “poštovani građani” baš ništa ne vide i ništa ne shvataju.

Dakle, ako momčad iz DF ne pravi razliku izmedju “odabranih” i “izabranih” (jednoćelijske jezičke obrasce i primitivne rukoljube njihovog nosioca liste da sada ne razjašnjavamo); ako mladi lider URA-e živi u ubjeđenju da se može biti “građanski” političar uz skute bradonja sa i bez mantija (razumijemo se, naravno) i da to, povrh i poslije svega, niko neće primijetiti i da neće reagovati; i, na kraju, ukoliko Crvene Kravate prave kolekciju temeljno stupidnih igrokaza, koji su prava mala remek-djela (kada bi to bile parodije i ironični skečevi, kao što nisu) - onda preostaje samo jedno pitanje: ko za to može da glasa i zašto glasa? (Nota bene: to je pravi problem Crne Gore, koji se ne rješava jednim izborima, ali koji se neće riješiti ako oni koji odlučuju i koji će odlučivati to ne vide kao problem.)

Vjerovatno bi neki od upornih i “mudrih” građana iz URA-e sada mogli istaći kako razlike, ipak, postoje. I, zaista, mladi Abazović fizički nije među morskim litijašima (koji se nadaju da će svijet, i ovaj ovdje i onaj vani, njihovo barjačenje zastavama druge države smatrati vjerskim procesijama), ali - kakve to veze ima? Zar je to razlika? Nije, uostalom, u barkama ni bord direktora, niti urednici i vlasnici “Vijesti”, ali su oni dio iste koalicije - za nastupajuće izbore i za predstojeći popis. To više ne mogu sakriti. A da su se trudili da sakriju - jesu. Pakt sa srpskom crkvom je njihova platforma - ne trebaju to fotografije kao dokazi. (Uzgred: ambasador Orav je otišao, tako da sada moraju naći drugog “naivnog” diplomatu da im ne vidi ono što im svi vide. Ima kandidata za to, kako čujemo.)

Crna Gora ne može preživjeti ako besmislice, laže i para-laže prevagnu. Crnogorske probleme ne smiju da rješavaju oni kojima je postojanje Crne Gore najveći problem, a sve ono što Crnu Goru čini suverenom državom - neprihvatljiva stvarnost. Nema vajde od onih kojima bi Crna Gora kao prazna ljuštura bio jedini prihvatljivi “mir” i “budućnost”.

Jer - Crna Gora je naša nacija. Crno na bijelo, plavo na bijelo, crveno i zeleno na bijelo - kako vam drago: Crna Gora je naša nacija. Crna Gora, a ne nekakva strašenja od sukoba i tobođnji “mir” u kojem Crnogorci treba da ćute i trpe. I svi drugi koji nisu nedeklarisani i deklarisani “Srbi" sa crvenim kravatama i oni koji ponizno i sluganjski ljube ruke uzurpatorima naše crkve, naravno. To je naša nacija i naša država - a mir, ljubav, ljudska solidarnost, međusobno poštovanje i zajednićki život, kao i lojalnost našoj zemlji, a ne nekoj drugoj ili trećoj, su vrijednosti za koje se valja boriti.

Crna Gora je naša jedina budućnost, u kojoj nema ukrivanja od toga što smo i što stvarno i iskreno želimo i mislimo, niti straha i sujevjerja zbog kletvi onih što od nas brane naše. Uzalud dreka i lažne vjerske procesije: naše je naše.

Tako da će biti dobro. Čašu meda ćemo opet popiti sa malo žuči. Ništa novo, kada se o našoj državi/naciji radi.

Srećni kraj sa tužnim detaljima.