Žao mi Sterlinga, ka brata

Za Antenu M piše: Šćepan Stanković

Nikada se nijesam radovao tuđim sportskim neuspjesima. Tuđe uspjehe sam uvijek duboko poštovao, a radovao im se srazmjerno simpatijama, koje su, opet, zavisile od dopadljivosti igre ili kriterija - "ima li iko od naših”.

Kako od svakoga pravila ima izuzetaka, tako i ja priznajem da mi, ama ni zeru, nije žao što je Mačester Siti ispao iz Lige prvaka. Taj mi je "izgub" još lakše pao, da se potpuno nehrišćanski ogolim, jer je Rahim Sterling promašio zicer načinom kojeg bih se i ja postidio, mada fudbal ne igram ni rekreativno evo pet godina.

Zašto me, u ovim i za fudbalskog navijača ozbiljnim, godinama otrovala tolika srdžba? Računam, razumjeće me svaki Crnogorac, u značenju bezuslovne pripadnosti državi Crnoj Gori. Jednostavno je: ne mogu da zaboravim ono traumatično gostovanje reprezentacije Engleske u Podgorici tokom posljednjih kvalifikacija. Poveli smo 1:0 i izgubili 1:5. Ništa strašno. Gubili su od Gordog Albiona i veći fudbalski brendovi, a ne malena Crna Gora, pa još, zbog povreda, bez "pola tima".

Nije, dakle, kvaka u bolnom porazu, nego je gorko u sjećanju ostalo ponašanje Sterlinga i drugova nakon postizanja golova. Podsjetiću vas.... Prvo je Sterling, nakon što nam je dao peti gol, došao do tribine sa našim navijačima i fakinski namjestio ruku na uvo - kao "ne čujem vas dobro". Onda je bek Rouz, ničim izazavan, na našoj polovini, u 94. minutu, divljački, s leđa, pokušao da otkinue nogu Boljeviću, valjda bijesan što je ovaj nekoliko puta provjerio kako lopta prolazi "kroz" noge milionera sa Ostrva.

I onda se desila najveća glupost u istoriji navijanja za našu reprezentaciju. Nekoliko iritiranih navijača oglasilo se oponašanjem majmunskog glaskanja. Džaba se sav stadion okrenuo prema njima i urliknuo da prestanu i da nas ne brukaju - na čitavu, s naše strane, fer i sportsku predstavu udaren je pečat rasizma!

Nakon toga, zbog ispada šačice (kojima revolt ne može biti opravdanje) navijača, krenuo je medijski stampedo... utrkivali su se strani, naročito engleski mediji da nas ocrne koliko im je pero postizalo. Na koncu - s razlogom. Taj nam se gaf nije smio desiti, bez obzira na to što je potekao od svega nekoliko ljudi i to sa Zapadne tribine, đe bi trebalo da śede mirniji navijači. Što govori o drskosti Sterlingove povokacije i brutalnosti Rouzovog faula.

Uzalud sam, poslije, pokušavao da dozovem strane novinare, Al Džazire, BBC-...džaba. Nije bilo njihovoga interesovanja za kompletnu sliku. A tako sam želio da objasnim da Crna Gora koja maše ili se ogrće crvenim zastavama, krstaš barjacima i "gaetušama", nije ni nacionalistička, a kamo li rasistička! Želio sam da im kažem kako su, u tom momentu isti ti navijači, kao ikone nosili imena petorice crnaca koji su igrali za KK Budućnost. Igrača koji su i sami izjavili da nikada, ali nikada ništa osim simpatija nijesu ośetili u Podgorici i Crnoj Gori.

Ne mogu da preskočim crticu o. navijačima Engeske. Šetali su komotno po Podgorici, pili naša piva, grlili se i fotografisali sa Podgoričanima, sa našim navijačima. Nosili su po gradu njihove kostime, nekoliko dana pred susret i sve bez ijednog incidenta. Čak su neki u rukama nosili makete aviona bombardera iz Drugog svjetskog rata, jasno aludirajući na bjesomučno i do danas neobjašnjeno, besmisleno bombardovanje Podgorice na kraju rata. Niko nije reagovao, neki iz neznanja, a većina zbog tradicionalnog gostoprimstva, čak i prema takvim “turistima”.

Niko, ni od naših, ni od stranih medija nije, pritom, htio ili nije bilo umjesno da “primijeti” kako među hiljadama navijača Gordog Albiona nema baš ni jednog crnca! Možda bi notiranjem te činjenice samo sebi zakucali stigmu rasista?

Zato, zacijelo zakašnjelo i s neočekivanim povodom, prisjećanje na to još uvijek bolno iskustvo, završavam zaranjanjem u nešto starija i sasvim drugačija vremena: draga gospodo iz Sautgejtove reprezentacije Engleske, dolazili su ovđe Runi i Lampard, Ešli Kol i veliki Džerard i druga velika imena vašeg fudnala, ali su se ponašali kao pravi engleski džentlmeni i uvijek bili ispraćeni aplauzima i poštovanjem naših navijača, bez obzira na rezultat. Čak i Vejn Runi, nakon crvenog kartona zbog nasrtaja na Džudovića. Razumjeli smo ga - "pukao" je na tren, shvatio grešku i sam pošao ka svlačionici.

Možda meni ne pripada da to kažem, ali reći ću: sadašnja reprezentacija Engleske ima potencijal za najveće uspjehe, ali taj dres nije samo takmičarski, on je više od toga. On je obaveza na gospodstvo i "fer-plej" koji su oni kad i fudbal izmislili, na viteški odnos prema protivniku i pri rezultatu 1:5. Odgajani smo da tako doživljavamo Engleze. Te večeri nijesu pokazali lice džentlmena.

Sterling, Rouz& comp su iz svijeta tehno muzike i repa. Da slušaju, kao ja, stare hitove, śetili bi se poruke ikone rok mizike Elvisa Prislija: “ na kraju svako dobija po zasluzi, kao što to pjesnik reče”. Vođen tom filozofijom, želim da vjerujem da je, baš zbog onog arogantnog pokazivanja da "ne čuje dobro" navijače Crne Gore, Sterling, u subotu veče, promašio mrežu Liona.

Ali, i ako nije, suština se ne mijenja - mnogo je ljepše da Vas pamte kao dobrog čovjeka i sportistu, nego samo kao dobrog fudbalera.