Mitropolite, memento mori

Piše: Darko Šuković

„Podajte, dakle,caru carevo, a Bogu Božje“ jedna je od najcitiranijih i najtumačenijih Isusovih replika, ali se, neka mi bude dozvoljeno, gotovo bez izuzetka tumači kao poruka da se Crkva mora distancirati od politike.

Na Preobraženje je mitropolit Amfilohije, nakon liturgije, održao govor kojem je sadržaj odredio mjesto u rubrici „Politika“. Pozvao je Crnogorce da izađu na izbore masovno i objasnio im kako da iskoriste biračko pravo. Bio je toliko slikovit, da bi pominjenje imena partija bilo čist pleonazam.

Nećemo se, dakle, držati Novoga zavjeta, kao pijan plota, vrisnuo je ispod mitropolitove mantije emanirani duh „kaplara Franje Josifa“!

A, kakva je situacija sa poštovanjem starozavjetnih standarda pri vrhu piramide svetosavlja? Možda se u tom dijelu Biblije nalazi sidro Amfilohijeve vjere da Božja ruka vuče njegove poteze? Da uradimo jedan brzi test na mitropolitovom odnosu prema Dekalogu, zakonima koje je Bog izdiktirao Mojsiju (nećemo valjda u to sumnjati, kad već vjerujemo da je Sveti Sava prešpartao Crnu Goru više nego Vukić Pulević), a oni se pokazali svevremenskim temeljem svake države koja ima odgovoran odnos prema poglavljima 23 i 24.

Ajmo redom, uspostavljenim na Sinaju, prije, svjedoke ne tražite, jedno tri milenijuma..

1. „Nemoj imati drugih bogova uz mene“, kaže prva zapovijest! Nemoj, dakle, ni od sebe praviti Boga! Ne ponašaj se kao mjera svih stvari, kao jedini vlasnik istine, kao vrhovni sudija dobra i zla. Jer uzimaš posao onome kome tvrdiš da služiš i u tome, navodno, nalaziš smisao postojanja. „Ne sudi, da ti ne bi sudilo“! Mogla je na tu jevanđeosku rečenicu mitropolita asocirati blizina rodnog grada Vesne Medenice, kad već nije Sveto pismo.

2. „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi...“ Ne pretvaraj, dakle, u lažnog boga naciju, jer nijesi mogao pobjeći sa toliko časova vjeronauke na kojima uče da je etnofiletizam jeres. Ne troši svoje zemaljsko vrijeme na ideološki rad. Barem u finalu karijere otkrij ljepote pastirskog truda i prestani da gledaš u stado, a vidiš birački spisak! Jer, Bog nema odvojene destinacije za vlast i opoziciju, za njega je svaki glas siguran, jer je svaki glasač njegovo djelo.

3. „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svoga, jer Gospod ne oprašta onome ko uzalud izgovara njegovo ime“!Bojim se da je kasno za popravak, da je ispunjen bonus uzaludne upotrebe njegovog imena, prevršena količina koju je Gospod bio spreman da oprosti? Ali, nada u Božju milost umire posljednja. Stoga, ako nije tačno ono što je Bogdan Bogdanović kazao („secite me gde sam najtanji, ako ovaj Amfilohije veruje u Boga“), vjeruj da je srećan kraj još moguć. I ne ljuti Gospoda koristeći ga za sijanje straha među onima koji se groze tvoje ideološko-političke agresije. Oni Boga u tvojoj interpretaciji i ne prepoznaju. Većina njih, čak, racionalno zaključuje da takav Bog naprosto ne smije postojati. Nadasve, džaba trošiš energiju, jer nema većeg izvora straha od obrasca života koji namećeš.

4. „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji...“ Original jeste malo pregazilo vrijeme, ali je poruka jasna: Odmori neđeljom, makar bila i predizborna kampanja!

5. „Poštuj oca svoga i majku svoju...“ ali ne zaboravi – i drugi imaju roditelje, porodicu i ostalu brojnu rodbinu! Akcenat je na – poštuj(!) da bi bio poštovan. Ne iskazuj, dakle, psovkama i uvredama, nepoštovanjem ljudskog dostojanstva hrišćansku ljubav, koju si, prema sopstvenom priznanju, došao da svjedočiš. Znaš, hoće ljudi da bukvalno razumiju kad im kažeš da su kopilad, volovi, lažni ljudi, nakot, da su muvlje pameti... Pa kad, već, taj hipermetaforičan narativ nailazi na neshvatanje, vrati se uobičajenim iskazima osjećanja. „Volim i ja vas“ bilo bi tako adekvatno.

6. „Ne ubij“! Ne samo hladnim ili vatrenim oružjem, nego ni riječju. Ne podstrekavaj, dakle, na mržnju, iz koje se, ako isključimo nehat, rađa najviši postotak ubistava. Niti blagosiljaj ubice i zločince, jer si tad pred Bogom, (za crnogorske sudove nijesam siguran) kriv 100%! Ne budi ni dobrovoljni davalac tuđe krvi promovišući „carstvo nebesko“ kao superioran izbor. Bogu hvala, tvoje godine najbolji su dokaz da nije grijeh uzeti s rezervom Lazarov koncept.

7. „Ne učini preljube“ zadire duboko u privatnost i pristojnost nalaže da se sedma zapovijest ostavi potonjoj uri i, vjerujem, željno čekanom trenutku suočavanja sa završnim računom koji je na nebesima već pravedno izveden. Posumnjati u to, značilo bi obesmisliti vlastito postojanje.

8.„Ne ukradi“ danas ima kudikamo šire značenje, pa se proteže i na obavezu plaćanja poreza državi. Doktrinarno, svaka bi hrišćanska institucija trebalo da bude primjer revnosti u ispunjavanju te obligacije, jer, zaboga, odakle nahraniti nemoćne i siromašne, ako ne iz državne kase? I ko bi smio da ima više empatije za uboge, pa dakle i elana za poresku disciplinu, od jednoga prvosveštenika? U konkretnom slučaju, međutim, objektivno posmatrano, neizbježni su teški upiti, i bukvalno bi se finalni susret mogao pretvoriti u strašni sud, ukoliko Sudija, pored riječi, bude cijenio djela. A, još ako se licemjerje uzima kao otežavajuća okolnost – sve prognoze konačne odluke nezahvalne su.

9. „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga“ ne treba odmah povezivati sa onim denunciranjem Joanikija kao organizatora protestne litije u Nikšiću. Posrijedi je temeljni civilizacijski princip, jedan od stožera ne samo pravosudnih sistema, nego i etike, čije postulate, doduše, pomenuti incident tangira. Ali, ova grandiozna zapovijest traži adekvatan primjer. I takav bi mogao da bude sljedeći: ne optužuj mitropolite za Božićnu pobunu onoga čija su đeca gorjela u kući, nego pozovi da se nikad više ne nađe neko ko bi „dao vatru“ takvome zvjerstvu!

10. „Ne poželi kuće bližnjega svoga...niti išta što je bližnjega tvoga“. Pogotovo ne da bi je podario strancu, a brata ostavio bez mjesta na kojem će se Bogu moliti! Gospod nedvosmisleno zapovijeda da se poštuje moje pravo na kuću koju sam sagradio ili sapravo na kuću koju su nam preci sagradili. Kako je sad Manastir Morača tvoj, Miloša Bikovića i Aleksandra Vulina, a ne moj i tvoj, plemenika i pomeđaša na Vučju? Zato što se nas dvojica ideološki i nacionalno razlikujemo, a vas trojica ste „trojedni“? Zaboga, kako li bi Gospod presudio ovu kontroverzu, u skladu sa članom 10. Deset Božjih zapovijesti? Nijesam dosad sebi davao pravo da anticipiram Njegove odgovore, (mada se predvidljivost odluka pravednog sudije podrazumijeva) ali nemam dileme da bi glasio: Morača je vaš manastir, a Biković i Vulin (bez uniforme) dobrodošli su vam gosti u miru i ljubavi.
Takav bi odgovor morao biti, jer se od Boga očekuje da bude pravedan i da uvažava činjenice.

A, kad smo kod činjenica, predizborne liturgije na Ključkom Tavoru i poziva da se 30. avgusta ne glasa „za one koji su krvlju obagrili(?) Božić 1919...“ nešto se nikako ne uklapa? Prva žrtva, na Božić 1919.bio je kapetan Đuro Drašković, ikona borbe „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“. Poziva li to mitropolit da se ne glasa za nasljednike „bjelaša“ i platformu koja zatiranje imena crnogorskog proglašava za naviši interes Crne Gore? Ili je samo prorijeđen vazduh na Bjelasici uzrokovao kratak spoj na relaciji misao-riječ?

Inače, praznik je dobio ime po vjerovanju da se toga dana „preobraža“ drvo i kamen, odnosno – završava žarko ljeto. Nije, međutim, zabilježen slučaj da je na Preobraženje vuk promijenio dlaku, a kamoli ćud.