Satanski stihovi

Piše: Draško Đuranović

Prevario se svako ko je sumnjao da "svjedok Božje ljubavi“, ne može podlije, niže ili nesojskije. Može Amfilohije Risto Radović.

Pozvao je sve u Crnoj Gori da ni glasa ne udijele sljedbenicima onih koji ,,ne hode putem vječnog ljudskog dostojanstva, onima koji su krvlju obagrili Božić i 1919. i 1941. godine“.

Krvlju obagrili Božić 1919. i 1941?! Komite i antifašisti su, kako poje Radović, nečista krv.

Kakva pogana, satanska poruka.

Krvlju obagrili Božić 1919?! Da li je čovjek u crnoj mantiji i crnog jezika možda mislio na krv porodice komite Petra Zvicera, borca za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore?

Na onu krv koju je usključala srpska žandarmerija, predvođena majorom Kecmanovićem aprila 1923. u Cucama, kada je zvjerski mučila i na kraju u rodnoj kući spalila Petrovu šezdesetogodišnju majku Anđu, ženu Zagorku od dvadeset i tri godine, tek punoljetnu sestru Planu, trinaestogodišnjeg brata Vidaka i Petrovo troje maloljetne đece. Kao vrhunac krvavog pira, žandarmi su Petrovu babu Đurđu, osamdesetogodišnju staricu, vezali za drvo ispred kuće da gleda paklenu smrt svojim najmilijih, da sluša njihove jauke i krike.

U spaljenoj kući nestali su tragovi života porodice Zvicer. ,,Samo na jednom mjestu bio je ostao jedan dio od dječje ruke. Lakat sa prstićima“, svjedočio je opisujući masakr, bivši predsjednik Vlade u egzilu Jovan Simov Plamenac, u pismu koje je objavio crnogorski istoričar Novak Adžić.

Kada je crnogorski komita Marko Zekov Popović, nekadašnji barjaktar crnogorske vojske na Skadru, posljednji put sklopio oči u dalekom Dablinu 1934, slomljenog sna da će se nekad vratiti na Cetinje, njegov saborac jednom je rečenicom oslikao crnogorsku komitsku muku: ,,Kad smo ga pogledali u lice, viđeli smo, u jednom trenutku svu tragediju i slavu Crne Gore“.

I onda prvosveštenik Srpske crkve u Crnoj Gori pljuje na one koji su ,,krvlju obagrili Božić 1919“, one koji su položili živote ili žrtvovali budućnost svojih najmilijih da bi branili ime svoje i svoje domovine i ovđe i kasnije, kao tužni internirci, u Gaeti?!

Crnomantijaš mislio je i na jednu drugu krv, partizansku, antifašističku, prolivenu tri decenije kasnije, za ponovno rođenje Crne Gore?

Onu Ljuba Čupića, studenta prava, komuniste, komandira Nikšićkog odreda. Onoga što se smijao smrti dok su ga četnički fašisti vodili na strijeljanje. Mučili su ga, sudili mu na prijekom sudu, pokušali da ga slome. Uzalud. Vikao je prije pucnjeva: ,,Smrt fašizmu!!“ Ubili su ga. Uzalud. Njegov osmjeh je nadživio njegove ubice. Osmjeh Ljuba Čupića, za sva vremena.

,,Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem”, kako veli pjesnik.

Ili je Radović mislio na onu krv Cetinjanke Jelene Ćetković, mlade krojačke radnice i skojevke, nesuđenje španske borkinje, osuđivane komunistkinje, ilegalke u Beogradu kojoj je zloglasni policijski isljednik Đorđe Kosmajac u zatvoru odbijao meso od kostiju, lomio kičmu i tabane da bi odala svoje komunističke jatake. Uzalud. Nije rekla ni riječ. Nije pustila, kažu, ni suzu iako joj je tijelo bilo crno od udaraca i mučenja...

Prebacili su je 1942. u logor na Banjici. Prije nego što je strijeljana aprila 1943. u Jajincima, Jelena je uspjela da braći napravi i nekako prošvercuje male kutijice presvučene tkaninom. Majci Gordi - krpenu lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, sa vlasima vlastite kose.

Nije Jelena zaboravljena, njeno ime i danas nose ulice u Podgorici i Beogradu, kao i osnovna škola na Zvezdari...

Kakav je trebalo da bude taj Božić 1941. godine, ako ga je krv crnogorskih antifašista opoganila? I kakav bi trebalo da bude taj Božić 2021, ta nova Crna Gora, o kojoj bestidni Radović litijaši uzduž i porijeko?

Baš nalik onoj velikosrpskoj, Garašaninovoj, kakva je i bila kad su je ,,oslobodili od zelenaša“ sve do Drugog svjetskog rata, ona crnih komitskih marama i ugašenih ognjišta, vrijeme kada se Crnoj Gori ni ime nije smjelo pomenuti, osim kao geografski pojam.

Ili, ipak, kao ona četničko-fašistička Crna Gora kakvu su tokom Drugog svjetskog rata, kao sluge okupatora, pravili sljedbenici koljača Mace Vukojičića i Obrada Šiljka, svečeva Srpske pravoslavne crkve. Ona koja se, uz ,,blaženu“ podršku Joanikija Lipovca, klanjala i italijanskim i njemačkim fašistima.

Sve nevine žrtve, na svakoj strani zaslužuju naklon, kao što mitropolit srpski ima moralno pravo da drži opijelo žrtvama sahranjenim na pasjim grobljima.

Ali, narušavajući mir crnogorskih heroja, pljujući na ideale crnogorskog otpora i antifašizma, a uzdižući prizemnim lažima ideologiju krvi i tla crnogorskih zločinaca i podržavajući njihove političke sljedbenike – Radović skrnavi tron svetog Petra Cetinjskog na kojem nepravo sjedi, rugajući se i crnogorskoj tradiciji i crnogorskom moralu.

Da ima zrno obraza ispod sijede brade, Risto Radović bi se postidio.

Ali, znamo da neće. U nehrišćanskoj osionosti nestaje osjećaj stida. Kao što znamo da će i država, bez imalo stida, nastaviti da ćuti, toleriše govor mržnje i da ga, besprizorno, državno tužilaštvo tumači kao ,,govor bratske ljubavi“. Baš kao što vlast ćuti godinama na helikoptersku limenku na Rumiji, brojne padobranske krstionice i svu arhitektonsku devastaciju crnogorskog nasljeđa...

Današnja Crna Gora, ako hoće da postoji njeno sjutra, nema pravo da ćuti. Čak i ako su u pitanju izbori, dnevno politički kompromisi ili sitne kalkulacije oko glasova. Jer, glasovi onih koji podržavaju ideologiju krvi i tla, mogu samo da osujete Crnoj Gori čak i nadu u budućnost.