Popovi, četnici i rezervisti

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman 

Na samome početku agresije u BiH profesor Pravnoga fakulteta u Sarajevu i građanski aktivista Zdravko Grebo pokrenuo je Radio Zid, nastojeći da u opkoljenom Sarajevu napravi medijski most s ostatkom svijeta. Koliko politička korektnost zna biti farsična tih dana je ponajbolje svjedočio primjer naredbe „s vrha“ da se četnici koji su svoj genocidni pohod započeli u bosanskome Podrinju, od Bijeljine, preko Zvornika, Bratunca, Foče i Višegrada, da neku godinu kasnije bude okončan u Srebrenici, nipošto ne smiju nazivati četnicima već im treba nađenuti kakvo drugo ime, poput „ekstremisti SDS-a“, „arkanovci“ i sl. No taj se koncept sam od sebe urušio kad se u živome programu Grebu na Radiju Zid javio jedan od paljanskih đikana da mu objasni kako je sasma neprikladno to što izbjegavaju da ih imenuju četnicima, budući da su oni pola vijeka čekali priliku da se tako prozovu. Tako je na Radiju Zid označeno konačno ozvaničilo svoju žuđenu oznaku.

Otkako je Jugoslovenska narodna armija neslavno u istoriju otišla kao vojska što je za gušt  ljevorečkoga sociopate i njegove šizoidne supruge uništila vlastitu zemlju, u regionu nema konvencionalnih ratova. Generali kojima je omiljena naredba bila „tuci Velešiće, tamo nema srpskog življa mnogo“ u kombinaciji sa „da im razvučemo pamet njihovu“, mahom su završili u Hagu, osuđeni na višedecenijske kazne ili u iščekivanju presuda koje će im omogućiti da penzionerske dane utroše u kakvom zapadnoevropskom zatvoru, nalik solidnom hotelčiću. No, to što se municija JNA ispucala, a međunarodna zajednica s dosta zakašnjenja proglasila istorijski remi, ne znači da su ratovi balkanska prošlost.

Poprište jednoga novog rata, ovaj put hibridnog, već pola decenije je Crna Gora. Pogledaju li se ovlaš medijski natpisi posvećeni Crnoj Gori u suśednoj Srbiji, kao i znatnom dijelu medija koji za nečiji tuđi interes djeluju u Crnoj Gori, više je nego izvjesno da je na djelu kontinuirana i ciljana medijska kampanja usmjerena na delegitimizaciju svih djelova vlasti, potom onemogućavanje crnogorskoga spoljnopolitičkoga kursa te nijekanje svih elemenata državnoga identiteta. Uz medijsku kampanju taj je rat imao i svoje egzekutore na terenu, u raznim formama, od bivakovanja ispred Skupštine, preko pokušaja državnoga udara do posljednjih auto i barka-litija. Razumije se samo po sebi da je prozirni cilj te kampanje nestanak crnogorske države, odnosno njeno utapanje u konačno i formalno proklamovani politički koncept „srpskog sveta“.

E tu dolazimo do četnika s početka ovoga teksta. Uprkos tome što cetinjski nadpop, kao mastermind političkoga pokreta koji se stavio na raspolaganje da prikrajči davno zacrtani a danas umiveni koncept Velike Srbije, ne krije da mu je jedan od političkih idola Pavle Đurišić, nazivajući ga osloboditeljem i herojem, da galeriji najznačajnijih istorijskih ličnosti u Srba pribraja Dražu Mihajlovića, da slavi kreatore genocida nalik Radovanu Karadžiću, da odlikuje savremene četničke vojvode, poput Vojislava Šešelja, uprkos tome, velim, što ne krije da mu je četništvo bazična ideologija, svako imenovanje pokreta okupljenog oko njega kao četničkog danas se u tzv. nezavisnim medijima sa zgražanjem etiketira kao režimsko spinovanje.

I dok čekamo đikana koji će napokon i ovđe reći da je sasvim u redu četnike nazvati četnicima, u njihovu rezervnom bataljonu zbio se novi nesporazum na relaciji oznaka – označeno. Profesorici UCG i jednoj od čelnih ljudi crno-bijele koalicije, naime, nezapamćenim verbalnim kalamburom pošlo je za rukom da ospori presudu Međunarodnoga suda u Hagu o genocidu u Srebrenici, a za saizvršioca te mentalne egzibicije proglasila je nedužnog i evo već cijeli jedan vijek i kusur upokojenog Ferdinanda de Sosira. Ispalo je, po njezinoj računici, da je odnos oznake i označenoga u osnovi ključan za razumijevanje onoga što se u Srebrenici zbilo u ljeto 1995. godine, a ne onih 8000 u nekoliko dana likvidiranih ljudi, „pogrešnoga“ imena i prezimena, u ime „osvete za Kosovo“.

Pošteno govoreći, mislim da ona profesorica čiji sam student nekad bio u to vrijeme nije imala dilemu o tome što se desilo u Srebrenici. Danas, međutim, kao dio političke platforme čija je svrha da bude rezervni bataljon „označenog“ s Radija Zid, njena tolkovanja ne djeluju iznenađujuće. Filozofiju da je u borbi za rušenje vlasti sve dozvoljeno njen je partijski kolega, inače nekadašnji ministar u jednoj od Đukanovićevih vlada, sažeto definisao odgovarajući na pitanje zašto je njegova politička partija u koaliciji s onima koji slave nestanak države Crne Gore te iznose tezu da je Boka 2006. godine aneksirana od strane Crne Gore: „Nešto moramo da progutamo“. U ime toga lukrativnog gutanja crno-bijeli danas posežu za moralnim i vrijednosnim relativizacijama, gradeći prostor za postizborna koaliranja, koja će im nesumnjivo obezbijediti imidž novoga Pokreta za promjene, političkoga pokreta koji se okupio oko građanske platforme promjene sistemskih devijacija, a završio kao egzorcističko krilo radikalne desnice.

Djelovanje crno-bijelih od početka ove godine, počev od posredne podrške protestima SPC kroz kritiku Zakona o slobodi vjeroispovijesti, preko podsticanja nasilja u Budvi prilikom promjene vlasti, a ranije i tolerisanja kojekakvih antidržavnih proslava, pa preko izjave njihova lidera da će u postizbornu koaliciju s DF-om, naknadno peglanu trabunjanjem o ekspertskoj vladi, pa sve do nes(p)retnog negiranja genocida, pokazuju da je u njihovom početnom sloganu došlo do zavade između oznake i označenog, pa bi njen primjereniji naziv danas mogao biti – crno bez bijela. Formirana kao ideološki šareni zbjeg uglavnom onih koji su uživali brojne privilegije koje im je omogućila aktuelna vlast, danas kad se korito prevrnulo najglasniji kritičari sistema koji ih je promovisao u eksperte, vlasnike medija, fabrika, banaka, bolnica, zamašnih nekretnina, URA i njeni priključci projektovani su kao organizacija koja će deklarisanim i pritajenim četnicima što ih ideološki performansi limitiraju da ne mogu imati većinu, dodati onih nekoliko neophodnih procenata za istorijsku smjenu vlasti. Kandidati za nove privilegije, skriveni iza parola o promjeni korumpiranog sistema, tako se izvjesno legitimišu kao rezervni sastav četničke falange.

U Crnoj Gori danas, vidno je to i onima sa slabijom političkom dioptrijom, postoje dvije političke koncepcije. Jedna koju predvodi Srpska (pseudo)pravoslavna crkva u Crnoj Gori koja Crnu Goru vidi kao klerofašističku Arkadiju, jednovjernu i jednonacionalnu, živopisni region Velike Srbije, nukleus izvornoga svetosavlja, kao analogije nacističke teorije o arijevskoj rasi. Pod skutom te platforme danas su i otvoreni četnici iz koalicije Za budućnost Crne Gore i prikriveni četnici iz koalicije Mir je naša nacija, ali i navodno građanski poČetnici iz koalicije Crno na bijelo, kojoj je namijenjena uloga da dio građanskih i suverenističkih glasova zavede za Goleš planinu. Aktivna i neskrivena uloga popova Amfilohija Radovića, Gojka Perovića, Joanikija Mićovića, veterana 63. padobranske Mijajla Backovića i drugih u predizbornim dešavanjima ne daju ni najmanji prostor za sumnju „oko šta se ovo okupilo“.

Drugu političku koncepciju čini ostatak političke scene, personalnim zađevicama razjedinjen, a verbalno jedinstven u pogledu neophodnosti očuvanja građanskoga koncepta i multikulturalnosti... To što je ambijent za reanimaciju širokoga četničkoga pokreta kreiran u proteklih 30 godina dok su na vlasti bili upravo predstavnici ovoga političkog bloka, bjelodano svjedoči o slabostima te političke elite. Partitokratska i klijentelistička kalkulacija, sumnjivo raspolaganje javnim dobrima, podilaženje nosiocima ideologije klerofašizma, nepotizam i korupcija, samo su neke od devijacija koje se vežu za političke partije koje pripadaju ovome polu. No između onih s puterom i onih s kokardom na glavi (ili bar u srcu) u antifašističkoj Crnoj Gori ne bi trebalo da postoji bilo kakva dilema!