BABA: Moje mjesto je u mojoj Crnoj Gori

Za Antenu M piše: Baba

Ja sam MAJKA, ŠĆER, UNUKA......Ja sam CRNOGORKA! 66 godina živim život dostojan čovjeka. ČOVJEK je moje jedino mjerilo- Države, života, imovine, ljubavi, sreće. Jedino i neprikosnoveno mjerilo, kako sam vaspitana i naučena je ČOVJEK! Tome sam učila svoju đecu, tome moje potomstvo uči svoju đecu. Moje mjerilo sreće i bogatstva je samo i jedino ČOVJEK.

Pamtim odavno, ali oni bodeži koji iznova i iznova ranjavaju ( ne manje glavu nego srce), su 90-te i ove godine koje teku. I iskreno se nadam da će sadašnje rijeke proteći bez krvi koju prizivaju oni kojima je sve važnije i vrijednije od ČOVJEKA.

Ovih dana, poštujući mjere državnih organa, puno vremena mi je proteklo u nijemim razgovorima sa samom sobom. Milion pitanja“ZAŠTO?“. Jeli moguće da su ljudska bića toliko izopačena, zla, jadna, otrovna, histerična, željna krvi? Je li moguće da su zarad svojih prizemnih ciljeva spremni da žrtvuju tuđu mladost (jer su svoju sklonili), živote hiljada koji im vjeruju.

Većina nije kriva što vjeruje, ali kome? Zašto? Ima li kraja pitanjima, ima li kraja nesuvislim odgovorima i lažima? Ko je u Crnoj Gori ugrožen? Jesu li oni kojima su Crnogorci vjekovima krvlju dokazivali bratsku ljubav, kojima su 90-tih širom otvorili vrata i dok su oni kupovali stanove i gradili kuće, Crnogorci su išli po Bosni da puškama i životima brane njihovu imovinu? Jesu li oni po kojima smo zapamtili đe su Štrpci i Bukovica? Jesu li oni koji su sebe i svoje ponamještali po visokim položajima i radnim mjestima dok su Crnogorci visili po biroima rada i išli preko granice trbuhom za kruhom? Jesu li oni koji su po Ostrvu cvijeća gradili 90-tih kokošinjce i držali prasad, pa ucrtavali kokošarnike i svinjce da bi ih danas pretvarali u kuće i crkve? Jesu li oni koji su upisivali zemlju i crkve na svoje ime kad god im se ćefnulo? Đe? U Crnoj Gori! Na Crnogorskoj zemlji! Jesu li oni koji psuju sve po spisku kada čuju Crnogorsku himnu? Koji pljuju i pale zastavu Crne Gore?

Nižu se pitanja.....ZAŠTO, DO KADA, MOŽE LI TO TAKO?

Izdaje polako snaga s godinama. Izdaje i strpljenje i razumijevanje za „napaćeni“ srpski narod u Crnoj Gori.Ali ne izdaje ljubav prema Čovjeku i Domovini. Ne izdaje sjećanje. Na onoga koji ostavi kosti u Bosni 1943, na onu kojoj lomiše kičmu u logoru 1942, ali nju ne slomiše, na onoga koji je cijelu jednu krtolu sa familijom jeo 90-tih, ali je za gosta iz Nevesinja imao sira i pršute, na one koji su 90-tih pjevali „Oj svijetla majska zoro“, na one koji su po firmama i školama vrijeđani jer su Crnogorci u braku sa drugim vjerama, one čiji očevi i majke nijestu istovjernici. One koje su pitali kako je 90-tih živjeti u mješovitom braku? Normalno, jer je za mene mješoviti brak onaj između muškarca i žene. Njima se taj odgovor nikako nije dopadao. Ni danas im se ne dopada! Ništa se nijesu promijenili. Samo su napredovali u mržnji i zlu.

Danas, izdaje snaga s godinama. Ali ako treba stati za vrat rušiteljima i pljuvačima svega crnogorskoga, samo zato što je to njegov osjećaj i pripadnost, ja nemam 66 godina. Ja imam 26 godina, svu snagu ovoga svijeta i ovi koji nam prijete da će životima braniti njihovu ideju o svesrpstvu, moraju znati da ću ja sigurno braniti moju Državu, moju crkvu, moje svetinje i budućnost moga potomstva. Zato što u sebi ne gajim mržnju, neću tuđe, neću da moje potomstvo gledam preko vibera i skajpa. Branim i braniću, zato što Država nije nijedna vlast, zato što sam i ja Država, što su Država i moji preci i moje potomstvo. Zato što svako mora znati đe mu je mjesto. A moje mjesto je u mojoj Crnoj Gori.

DA JE VJEČNA!!!