Crnogorski pristup

Piše: Žordi Šukla

Katalonski unilateralni separatizam nikad ne spominje Crnu Goru. Između ostalog jer njena novija istorija protivrječi teoriji o "inteligentnom sukobljavanju sa španskim vlastima", posljednjoj u nizu izmišljotina koje služe da se izbjegne proces samokritike zbog događaja iz jeseni 2017. (jednostrano proglašenje nezavisnosti Katalonije od Španije, prim. prev.). Katalonski separatisti sada kažu da se ovoga puta samo treba "jače pripremiti" da bi se postigao cilj, što je samo manje neprijatan način da se kaže da stvari ipak nijesu bile spremne za proglašenje nezavisnosti u oktobru 2017. Nažalost po nas, oni nikad nijesu bili igrači iz prve lige, nikad nijesu bili odmjereno uporni i dosljedni. Upravo suprotno od ponašanja Crne Gore na njenom putu ka referendumu iz maja 2006. čije je održavanje dogovoreno sa međunarodnom zajednicom i koji je za rezultat imao posljednje osamostaljenje neke države u Evropi. Samo je Škotska nakon toga 2014. glasala na međunarodno priznatom referendumu, ali se tamo većina odlučila protiv nezavisnosti.

Crna Gora organizuje parlamentarne izbore 30. avgusta, na kojima se ponovo čuju isti oni argumenti koji su je polarizovali na referendumu prije 14 godina. Ova mala država sa ponosom ističe da je jedina na Balkanu koja nikada nije bila potpuno pod vlašću otomanske imperije. U borbi protiv Turaka bila je potpomognuta od ruske carevine, ali su je njen geografski položaj i trgovinski odnosi više upućivali na Veneciju i kasnije Austrougarsku. Referendum iz 2006. je još jednom pokazao tu podvojenost; oni koji su glasali "ne" željeli su održanje veze sa Srbijom, velikim ruskim saveznikom na Balkanu; oni koji su glasali "da" priželjkivali su prednosti nezavisnosti i dalje približavanje zapadnom svijetu. Ova sukobljenost dva različita pogleda na crnogorsku budućnost nije završena 2006. Crna Gora je 2017. postala članica NATO, ali su ogromni bili pritisci da se to spriječi. Jedno od najjačih uporišta anti-evropskog i pro-ruskog u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva, koja od 1918. kontroliše skoro sve pravoslavne hramove i veliki dio vjernika, većinom opozicionih glasača.

I pored prepreka pro-zapadni političari, prije svega iz redova Demokratske partije socijalista, su postepeno postizali sve zacrtane ciljeve. Miodrag Vlahović je bio ministar vanjskih poslova u vrijeme održavanja referenduma i o tom periodu mi je između ostalog rekao: "Primijenili smo ‘radikalno strpljenje’ - pristali smo da odložimo referendum od 2002. do 2006. i održavali smo direktne kontakte sa prijestonicama naših saveznika. Ništa ne bi bilo moguće bez tih otvorenih veza".

Treba istaći da postoji sistematičnost u crnogorskoj politici, što joj je olakšalo da ostvari planirano. Sada je Crna Gora zemlja kandidat za članstvo u EU, što joj omogućava da koristi pristupne fondove i da učestvuje u razvojnim programima. Jedna od prvih originalnih i ispravnih odluka napravljena je još 1999. kada je njemačka marka jednostrano uvedena kao sredstvo plaćanja i koju je 2002. zamijenio euro uz odobrenje Evropske centralne banke. U iduću nedjelju, prema istraživanjima javnog mnjenja, vladajuća partija ima velike šanse da ponovo osvoji parlamentarnu većinu uz podršku stranaka nacionalnih manjina Albanaca, Hrvata i Bošnjaka. To bi bile dobre vijesti, jer bi takav rezultat ostavio anti-evropske partije u opoziciji, dodatno potvrdio rezultate referenduma iz 2006. i utišao glasove onih što gledaju ka Moskvi iako su na Jadranu. Sve u svemu, to bi bio rezultat jedne ispravne politike dosljedno primjenjivane u posljednjih dvadesetak godina. To je sistematičnost crnogorskog pristupa. 

(Žordi Šukla (Jordi Xuclà) je potpredsjednik Liberalne internacionale. Bio je 19 godina poslanik u Skupštini Španije i 11 godina u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope. Prestao je biti poslanik zbog neslaganja sa svojom dotadašnjom političkom partijom katalonskih nacionalista uslijed njene radikalizacije po pitanju nezavisnosti od Španije.)

Prevod: J.Jašin