Pop ili Jurop?

Za Antenu M piše: Nikola Popović

Posljednji put kad su popovi izašli iz sfere onozemaljskog i aktivno se uključili u ovozemaljsko u Crnoj Gori se vodio dotad i u tim razmjerama neviđeni građanski rat.

Da se istorija ne ponavlja uči se na prvoj godini studija istorije. No zbilja je takva da nas neki aktuelni događaji neodoljivo podśećaju na već dogođenu istoriju. Još ukoliko se ta prošlost konstatno priziva, krivi i podešava trenutku kako bi kao takva služila kao argument, njene bi konsekvence iako farsične i izvještačene, mogle biti opasne jednako kao što su nekad bile.

Dakle, posljednji put kad su popovi postali političari i agitatori u Crnoj Gori je vođen Drugi svjetski rat. Ne računajući onih 34 popa Mitropolije crnogorsko-primorske koji su ratovali u redovima NOB a od kojih se Amfilohije Radović odrekao jednako kao što je to u toku rata učinio Joanikije Lipovac, sveštenstvo MCP i njen poglavica tih ratnih godina uzeli su aktivnog učešća u političkoj, propagandnoj, ali i vojnoj akciji u Crnoj Gori. I to ne protiv okupatora, no uz okupatora.

Mržnja, sljepilo, vjerski fanatizam i velikodržavni nacionalizam mitropolita Joanikija Lipovca odveli su MCP u široku kolaboraciju koja će ostati upamćena kao najsramotnija stranica istorije te devedesetogodišnje institucije. Tamo đe su Lipovac i njegova bratija stali, nastavio je Amfilohije Radović sa svojom ne manje militnantnom popovštinom. Iako je prošlo gotovo osam decenija od tih događaja, narativ i taktika ostali su isti. Čak se i dobri Đedo trudi da nas svako malo napomene kako u ovim smutnim vremena on doživljava sudbinu mučenika Lipovca.

Danas je Crna Gora ponovo poprište razularene nacionalističke popovštine koja u duhu saradnika fašizma i nacizma Joanikija Lipovca muti Crnu Goru i poziva na građanski rat. Neskriveno, kao i u Drugome svjetskome ratu, cetinjski mitropolit priziva na borbu protiv „komunista“ i onih koji „uništavaju svetinje, brak, porodicu i tradiciju“. Da bismo to dokazali, iznijećemo nekoliko primjera.

Prvi citat koji prilažemo dio je Uskršnje poslanice Joanikija Lipovca iz 1942. godine. Neka se čitalac potrudi da nakon čitanja riječi – komunisti ili komunizam zamijeni sa „aktuelna vlast“ ili „DPS“:

„...Njima nije ideal: istina, već njihova stranka (...) što komunisti traže od našega naroda? Ni više ni manje nego da se odriče narodnosti i pravoslavlja, dakle, da se odreče onoga što mu je najsvetije i najmilije, što sačinjava srž njegovog života i smisao njegovog postojanja. Za njih ne postoji Bog ni duša. Oni ruše sve čim se naš narod ponosio kroz vjekove i što ga je održalo u tamnoj noći pet vjekovnog ropstva (...) Naši sv. hramovi i manastiri za njih su nepotrebne zgrade. Sv. mošti svetitelja za njih su obične kosti (...) Oni ismijavaju rođaštvo, kumstvo, pobratimstvo, gostoprimstvo i svetinju braka, porodicu (...) komunizam je našemu narodu donio veliko zlo. A zlo je došlo zbog grijehova.“ (Glas Crnogorca, 1942, br. 10, str. 20)

U istom tekstu, ali i prilikom sahrane jednog četničkog prvaka Joanikije je beśedio: (samo što čitaoca molimo da umjesto „ustanak“ i „13. jul 1941.“ čita „Zakon o slobodi vjeroispovijesti“)

„I malo im je što su izazvali moralnu pustoš, već su 13. jula 1941. digli i krvavi ustanak koji je našemu narodu nanio takve rane da ih ni decenije neće zaliječiti“ i (nakon 13. jula 1941) „naš narod je tada osjetio da su došli u pitanje njegove najveće svetinje, vjera, narodnost, moral, porodica, kumstvo, prijateljstvo, slava i naši lijepi običaji narodni.“ (Isto, 1942, br. 62, 2)

Predizborne poruke koje su slali Amfilohije Radović i njegovi popovi o tome da će borbu za svetinje voditi do posljednjeg daha, takođe imaju istorijsko utemljenje. Riječ ima Joanikije Lipovac:

„Nema podesnijeg mjesta od ovoga svetoga i mučeničkog mjesta, nego da ovdje donesemo čvrstu odluku i zakunemo se Bogu da ćemo se boriti protivu komunista da ih za uvjek nestane u našoj namučenoj zemlji“ (Isto, 1942, br. 62, 2)

Na osnovu ovih nekoliko primjera, a ima ih na pretek, koje nažalost zbog prirode portalske kolumne ne možemo sve prilagati, jasno se vidi o kakvim je popovskim namjerama danas riječ. Kao i tokom Drugoga svjetskoga rata popovi su izašli iz manastira i otpočeli agresivnu agitaciju protiv onih koji slave Crnu Goru Trinaestog jula. Ta i takva Crna Gora, sekularna i moderna protivi se njihovoj jednonacionalnoj, jednovjerskoj i jednojezičnoj Crnoj Gori.

Zasigurno je da ostatak Crne Gore ne može i neće gledati s naklonošću na ovu njihovu fundamentalističku revoluciju koja bi u slučaju pobjede završila kao Teheran 1979. godine, kad se jedna prozapadna i koliko-toliko sekularna zemlja vratila vjekovima unazad. Ovo danas nije obična borba političkih partija već suštinsko kulturološko i civilizacijsko određenje hoćemo li građansku i sekularnu državu ili teokratiju jedne crkve kojoj su Pavle Đurišić i Joanikije Lipovac velikomučenici i heroji?