(U)glas!

Za Antenu M piše: Milan Marković

Čini mi se da je u ovim potonjim danima graja toliko glasna da se stopila u jedan jedini glas koji nepovezano ali s autoritetom deklamuje novu državnu stvarnost. Namjerno kažem državnu, jer pod njom podjednako podrazumijevam stalno opstruiranu aksiologiju crnogorskoga slobodarskog nasljeđa i kulture, ali i konkretno njen narod i svaku osobu pojedinačno. Ta graja stvorila je jedan glas kao privid neupitnoga sveznanja koje se ponosi šarenilom svoje polifonije i inkluzije, no koji bi se prije mogao tretirati kao šizofrenija s njoj svojstvenim crnobijelim unutrašnjim antinomijama i kontradikcijama. Taj glas je danas svako od nas primoran da sluša.

Taj glas odliježe Crnom Gorom na sve strane: pogledamo li udesno, zakrvavljeno pjene dobro poznati ali prepakovani podmukli pozivi na linč skriveni iza vela mraka i pažljivo birane medijske retorike iz čije političke korektnosti isklizava ciljani klerofašizam. Pogledamo li lijevo blijeda politička kratkovidost prelazi u crno sljepilo niskih strasti i gologa inata. Pogledamo li gore, bruji teocentrični huk svetosavske dogme koja nema Bližnjega, pa ga ne može ni ljubiti, a svoju pastvu tretira kao marvu koja joj garantuje priliv kapitala i moć. Pogledamo li naprijed, na ekranima grmi kopernikanski obrt, prosvijećen izanđalim i nevješto usvojenim aksiomima edukativnih programa NVO sektora i najgorim praksama internetskih simulakruma koje golo životno iskustvo reduciraju na ikonografiju, parole i sličice skrol-kulture, a iza kojih se sakriva kastrirana śena svekolikoga relativizma.

Svi su ti glasovi danas samo jedan glas – glas koji viče da je dosljedan iako ni po čemu nije. Pravda se da makar jeste u svojoj usmjerenosti prema jednoj jedinoj političkoj struji, još više svedenoj na jednu jedinu figuru. Čak iako zanemarimo to da je taj hibridni glas reakcijski stvaran kao odgovor tzv.

Mnoštva na Jednoga, a kako je za sve ostalo tako suštinski neujednačen i sukobljen, teško mu se može vjerovati u deklamovanu dosljednost jer, taj glas veli da je ista ideja protiv koje se bori čas »ultra-objektivni« izvor sistemskoga nasilja koje trpi građanin Crne Gore (ne i Crnogorac), a čas »ultra-subjektivni« izvor nacionalističkoga nasilja prema drugim etničkim i/ili nacionalnim fundamentalnostima.

Isti glas ubjeđuje da je inkluzivan, iako prizemno vrši progone onim istim srednjovjekovnim mehanizmima lova na vještice kojima je po ovoj zemlji previše puta baratao prema svemu ne-istome. U duhu hagiografske fantastike samoproklamovan kao glas sistemski neprivilegovanih i potlačenih, taj glas se preko noći presvukao u sistem autoritarne hegemonije u Crnoj Gori i pruža sebi za pravo da urla krivice i grehove svoga domaćina, bez stida da makar prizna da je za višegodišnji lični muk i interes primao obilati državni kapital.

Tome glasu je podloga huk auto sirena; melodija– uvezena i uzavrela nacionalistička patetika kiča, dekor su mu tuđe zastave i retrogradna fašistička ikonografija, a logika karnevalsko prilaganje žrtava, relativizacija nacionalnih kulturnih temelja i nasilno farbanje i fabrikovanje istorije.

I dok je dio akademije i kulturnih radnika u Crnoj Gori (a nikako ne i crnogorskih) svojim akcijama i interesima direktno doprinio jačanju toga glasa, drugi dio je svojom inertnom ćutnjom podjednako moćno doprinio njegovoj legitimizaciji. Taj što se oglašava nije sazrio da čuje, pa i ne može imati sluha za izazove postzavisničke stvarnosti države koja je još u svojim razvojnim fazama. Nažalost, kroz taj isti glas se već sad može naslutiti kakvu to polikulturu rađa nova koaliciona poli-politika. Ipak, koliko god da je bučan, taj glas ne može ugušiti one koji stoje na braniku očuvanja prava na sopstveni glas.