Čija će biti vlast?

Piše: Marko Špadijer

Poslije duge vladavine jedne partije, na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori došlo je do promjene vlasti. I u uzornim evropskim demokratijama pojedine partije su desetljećima bile na vlasti, ali njih je smjenjivala garnitura političara koji su u opozicionoj borbi uspjeli da se nametnu biračima novim i svježim idejama, pa su dobili šansu da ih sprovedu.

Razlozi pada vlasti

Kod nas je sve drugačije. Nakupilo se dosta nezadovoljstva naroda načinom vladanja DPS-a i ne treba suze liti nad porazom vladavine u koji se pretvorio ekstremni oblik partitokratije. Međutim, u Crnoj Gori opozicija je, što je rekao Mirko Kovač u toliko citiranoj opaski, “gora od vlasti”. Ona nije nudila nove vidike domokratskog preobražaja crnogorskog društva, već istrajavala na reciklaži političkih programa velikosrpstva i viđenju Crne Gore kao provincije srpske države na Balkanu.

Opozicija je slavila četnike i junake etničkog čišćenja u posljednjem ratu i time direktno ugrožavala antifašističku i evropsku orijentaciju moderne Crne Gore. Takva politika opozicije odgovara strateškim interesima imperijalne Rusije i Srbije i zato je imala podršku sa tih adresa. Emancipatorski kurs Crne Gore slijedile su sve političke, nacionalne, vjerske i društvene snage, sem onih koje su zadojene srpskim nacionalističkim i svetosavskim duhom.

Dok je zvanična Crne Gora nastojala da se izvuče iz “bratskog” zagrljaja prošlosti i pođe putem samostalnosti, evropskih i evroatlanskih integracija i tog modela civilizacije, opozicijaje vodila parlamentarnu i uličnu borbu za svoje ideje i u osnovi programski, pa i liderski ostala ista. Sve vrijeme je nastojala da opstruira svaku inicijativu vlasti za izgradnju suverenosti u odlučivanju, da onemogući izgradnju državnog i nacionalnog identiteta u simboličkoj i suštinskoj ravni. Na krilu opozicije egzistirale su i neke partije sa građanskom orijentacijom i sa izrazitim crnogorskim profilom. Neke od njih je u opoziciju otjerala liderska sujeta, ili ih je vladajuća partija svojim monopolom vlasti držala na margini i pretvorila u protivnike.

Uloga SPC

Stalni igrač na političkoj sceni bila je Srpska pravoslavna crkva. U vrijeme svog ekonomskog i organizacionog utemeljenja ona je davala podršku DPS-u na svim izborima i imala privilegije i mogućnost anticrnogorskog djelovanja, da bi na kraju postala kohezioni faktor prosrpske opozicije u Crnoj Gori i nosilac misije posrbljavanja Crnogoraca.

Ova pobjeda na izborima je inspiracija za poglavara te crkve da poslije popisa iduće godine vrati Crnoj Gori mitsku ulogu Pijemonta srpstva, a Crnogorcima preobraćenim u de lux Srbe obeća dominaciju nad srpskom rajom. Svjesna da ne može to ostvariti u jednom mandatu, ona će nastojati da poveća snagu političkih saveznika putem strategije dubinskog puzajućeg posrbljavanja i razaranja crnogorske nacionalne i državotvorne svijesti. To je već viđena, ali istorijski istrošena formula uništenja Crne Gore. Izborna pobjeda izbacila je u orbitu politike tri lidera opozicionih koalicija kojima se ne mogu personalno pripisati grijehovi predhodne opozicione politike u Crnoj Gori, ali koji su suštinski eksponenti te politike i ličnosti projektovane u nekoj marketinškoj retorti da kod građana pojačaju želju za promjenama i probude nadu u moralnije društvo.

Dok se u pozadini gomilaju oblaci revanšizma i uvjerenja da im je palo šaka da sprovedu destrukciju Crne Gore kao suverene države, i brutalno kompromituju svakog ko se takvom idejom oglasi, ovaj trojac se prikazuje u javnosti kao dobri vitezovi pravde koji su spremni da narodu obezbijede mir i pravdu.

Utopija i realnost

Poslije javnih nastupa lidera tri koalicije koje su pobijedile na izborima 30. avgusta, reklo bi se da ulazimo u fazu pomirenja i stabilnosti u Crnoj Gori i da su oni, kao izabrani i najodgovorniji, čvrsto riješeni da to ostvare. Njihova verbalna vizija buduće Crne Gore je prihvatljiva za dobronamjerne građane i reklo bi se da se razvedrilo nad Crnom Gorom i da nas vode u svijetlu budućnost. Imaju zlatousti program slikanja države utopije u kojoj će vladati pravda, socijalna osjetljivost, zakonitost i tolerancija. Poslije moralnog pročišćenje nastaće doba prvobitnog hrišćanstva ili idealnog komunizma…

Neki će taj projekat prihvatiti kao zamisao časnih ljudi koji su dobili šansu da na praznom papiru crtaju svoju viziju države. Drugi će se ponadati da će neka, konkursom izabrana, vlada biti nešto nalik na Platonovu državu koju vode najmudriji. Možda će neko povjerovati da postoji šansa da se putem naučnih formula, šablona i zamišljenim inženjeringom može doći do uzornih i najboljih koji će znanjem i ličnim primjerom uspjeti da preporede državu i onemoguće partitokratiju.

Dobre namjere...

Međutim, postoje i oni, među koje spadam, koji im ne spore dobre namjere, ali koji u njihovim projekcijama vide nerealnost i naivnost, opasno uprošćavanje realnosti i društvenih protivurječnosti, pa njihove poruke doživljavaju kao demagogiju. Davno je rečeno da je često i put u pakao popločan dobrim namjerama. Ova trojka prema kojoj su upereni reflektori društvene pažnje i razna očekivanja ne samo da će biti prinuđena da se odrekne korektno uspostavljenih načela, već će ubrzo osjetiti ne samo da nijesu pobjednici na izborima već da nijesu ni vlast.

Dok oni crtaju svoju viziju idealne domovine, njihovi mentori i politički saveznici žele da ukinu Crnu Goru, traže promjenu spoljnopolitičke orijentacije, klikuju da treba na Prizren “oružan poć”, traže hitan i rigorozan revanšizam prema staroj vlasti, plaše zaposlene u državnim institucijama, tolerišu početak bijelog terora i kleronacionalističko orgijanje ispred Hrama i na ulicama Podgorice, Pljevalja i drugih crnogorskih gradova…

Zar ima iko naivan u našoj zemlji čuda koji vjeruje u čudo da će pobjedom na izborima i smjenjivanjem jedne vlasti, poteći med i mlijeko. Na stranu okolnosti vezane za epidemiju i ekonomska situacija što će Crnu Goru uvesti u izuzetne teškoće. Ko može vjerovati da će anticrnogorska politika najvećeg dijela opozicije, na kojoj su trideset godina gradili homeogenizaciju svog biračkog tijela i povjerenje spoljnih mentora, odjednom postati pomirljiva i patriotska? Ko još može vjerovati da SPC neće nastaviti krstaški rat protiv države Crne Gore i Crnogoraca? Ko vjeruje da se u Beogradu slavi pobjeda demokratije u Crnoj Gori, a ne nada da je to put do nove srpske države? Možda, naivni ili prepredeni demagozi?

Izazovi promjena

Crna Gora je posljednjih trideset godina nakupila novog državotvornog iskustva i samouvjerenosti da kao održiva suverena država odlučno korača ka evropskom sistemu vrijednosti. To je dragocjena tekovina zaloga za budućnost. Dugotrajna vlast jedne partije, koja u vrijeme traumatične tranzicije nije uspjela da se izbori sa raširenim nepotizmom, korupcijom, aferama. dojadili su većini građana i zato žele promjenu. Promjene su ljekovite, ali mo gu biti na bolje i na gore. Ne vjerujem da će prvoborci, lideri i ideolozi opozicije koji sebi pripisuju zasluge za srpstvo, koji su žedni moći i željni vlasti, čekati da neki eksperti srede državu u kojoj oni neće moći da nahrane svoje frustracije i ostvare svoje političke apetite. Volio bih da dijelim optimizam pobjednika da će krenuti na bolje, ali vjerujem da je samo pitanje vremena kada će ovce pokazati vučju prirodu.

DPS koji je na ovim izborima imao Pirovu pobjedu, sada kao moćna opozicija, moraće da se konsoliduje i oslobodi mangupa u svojim redovima koji su joj prišli iz interesa i onih koji su bezakonjem rušili njen autoritet. Stasale su nove generacije koje bi trebalo da izgrade nove partije moderne suverenističke orijentacije sposobne da prevladaju nasljeđe prošlosti i obezbijede prosperitet našoj prelijepoj zemlji.

Na samom početku preuzimanja vlasti lideri koalicije preuzimaju i nastavljaju retoriku i isključivost poznatu iz Skupštine i za sve krive DPS. Za provokacije prema Bošnjacima u Pljevljima, bez argumenata optužuju vlast. Čak i ako dozvolimo takvu mogućnost, prirodno bi bilo kao znak istinoljubivosti i moralnog kapaciteta, da se sjete i četničkog divljanja po Pljevljima devedesetih i vikend ratnika po Bosni za svetu srpsku stvar i zapitaju se: da li se iz tog miljea mogu obnoviti zločinačke namjere? Svjestan sam da je crnogorsko društvo duboko podijeljeno i da jedan izborni mandat ne može dovesti do pomirenja. Posebno je upitno koliko su čiste ruke, namjere i principi pomiritelja. Bilo bi dragocjeno da to bude uz više tolerancije i svijesti o Crnoj Gori kao jedinoj domovini svih njenih građana.

Crnogorski odgovor

Ne smijemo dozvoliti da Crnogorci budu građani drugog reda, koji neće imati svoju državu i staniti se kao nekad u koloniji La Montenegrina provincije Ćako da bi održali svijest o sebi i svom postojanju na ovom svijetu.

Crna Gora danas ima više nego ikada istinskih boraca za njenu suverenost, ima više umnih ljudi koji su sposobni tumačiti njenu prošlost, graditi sadašnjost i projektovati budućnost na savremen način i koji su prozreli strane asimilatorske i hegemonističke planove prema Crnoj Gori i Crnogorcima.

Građani koji imaju u genima istoriju, kulturu, slobodarstvo, iskustvo čojskog suživota, poštovanje i prijateljstvo sa onima sa kojima su živjeli vjekovima, koji znaju da drugoga čuvaju od sebe ali da nikada i nikome ne daju svoje, znaće da sačuvaju svoju državu.

Ako nova vlast nastavi da se dogovara u svetosavskim lavrama, kanabeima državnika u Beogradu i Moskvi i nada da će sudbinu Crne Gore tamo rješavati, a ne u Crnoj Gori, grdno se vara. No pasaran.