Popa Gojka za mandatara

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Dok ovih dana uveliko traje licitacija i samokandidovanje za ministarska, direktorska i druga mjesta u vladi i javnome sektoru, Srpska pravoslavna crkva preko svojih telala šalje poruke da će se sad povući iz politike. Što je jedna navodno vjerska organizacija uopšte radila u politici po vlastitome priznanju u proteklih 9 mjeseci, a suštinski već 30 godina, to je možda više pitanje za nadležne instance, neki vaseljenski sabor ili Carigradskoga patrijarha, recimo, no za one koji uprkos uniformama duhovnika ne nijekaju da im je politika prva ljubav. Doduše, šef izbornoga štaba koji je uspješno odradio izborni inženjering – pop Gojko Perović i ranije je sofisticirano znao ukazati da politika nije isto što i strančarenje, pa široka kampanja organizacije omladine po društvenim mrežama, kupovine duša na terenu i kletvi upućenih nepoćudnima, dakle, nije po njegovu tolkovanju u neskladu s crkovnim kanonima. Pravo je stoga da „jedan Cuca“, iako bez glasa podrške u matičnome kraju, dobije mjesto mandatara. Ne mislim pritom na Rukoljuba Krivokapića, no na rukostavnika popa Gojka Perovića.

Iz onoga petrovačkog trijumvirata što je proljetos crtao plan izborne pobjede znamo da Miško za takve rabote nije, Dritan je opet nepodesan da sa svoja 3 poslanika kormilari vladom, pa je jedini logičan izbor – pop Gojko. Na Bogosloviju mu se đaci ne upisuju, pa dako mu s Vladom krene bolja nafaka. 

Da Srpska pravoslavna crkva nije što je do prije 15 dana bila, uvjeravaju nas ovih dana kolumnisti ND Vijesti, utemeljujući nove kolumnističke žanrove: malu i veliku metaniju. To, otprilike, izgleda ovako. Prvo Željko Ivanović odradi veliku, pa Miško Perović malu metaniju, pa u cik-cak ritmu, tako redom. I dok se pripremamo za novu eru u kojoj se SPC neće više (a ni manje) miješati u politiku, ajatolah Risto Radović, istinski pobjednik izbora, nesporni duhovni autoritet za knap 90% najavljene vlasti, priziva nove građevinske radove na vrhu Lovćena.

Njegov pobočnik Joanikije, pak, poručuje da bi novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti trebalo da pišu eksperti Mitropolije, čisto da pojasni kako SPC u novoj eri doživljava nemiješanje u politiku. Vođa grupe zelenih građanista koji misli da je došao na vlast, opet, minimizuje crkveni uticaj, poručujući da „diskriminatorski“ zakon treba temeljno očistiti od pokušaja da se SPC uvede u zakonske okvire, a kao Risto od krsta bježi od svakoga pomena Mladića, Srebrenice, Ravne Gore i sl. Ko u javnome prostoru ovih dana četnike nazove četnicima ili nidajakibog spomene potenčenu ideologiju kojoj ajatolah Risto postojano služi, e toga čekaju krivične prijave, pozivi na linč i sl. Čisto da se uvjerimo kako u novoj epohi nema revanšizma. Pa kako mi jedan bivši prijatelj što ovih slavljeničkih dana – dok ga novi prijatelji ne ćušnu u kunetu kao što su mu zbog inovjernosti to radili 90-ih – po društvenim mrežama jede enormne količine onoga od čega se pita ne pravi, samo zato što sam ga uhvatio u laži spočita da pišem po nalogu UDBE (valjda i po direktivi Rankovića lično), evo da iz „udbaške“ perspektive prozborim još riječ-dvije o tome Zakonu od kojega se trese sva Crna Gora unazad 9 mjeseci.

Morali bi biti zaista blesavi novi crnogorski vlastodršci pa da povuku Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Gledali smo ih svih ovih mjeseci kako u pokornosti i strahu cjelivaju ruke i tresu se kao prut pred kojekakvim vradžbinama i kletvama, pa bi bilo u najmanju ruku neumjesno da takvi kakve ih je Savaot načinio Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne urame u zlatni okvir i ne štuju ga kao zlatno tele, onako kako danas štuju Đeda. Pa zar akt koji ih je doveo na vlast da prepušte šrederu kad im je oslobodio toliko decenijama taložene safre i muke i otvorio im vrata toliko žuđene vlasti! Principijelno, dakle, a i talika radi, u taj Zakon ne bi smjeli dirati, jer ko zna kakvo simboličko prokletstvo može još da nosi. Ako je one koji su ga donijeli koštao silaska s 30-godišnje vlasti, ko zna što će donijeti onima koji udare na njega. Velim, to bi bio obredno-ritualni razlog zbog kojega nova vlast ne bi smjela da dira u ukleti Zakon.

Drugi razlog već izmiče okultnome i zadire u realpolitiku i vladavinu prava, pa je najvjerovatnije velikoj većini činilaca nove vlasti manje shvatljiv. Naime, Zakon o slobodi vjeroispovijesti donešen je kao pokušaj da se ispravi bahato divljanje po crnogorskome katastru zahvaljujući kojem je tokom 90-ih godina XX vijeka i na samome početku XXI vijeka, u vrijeme kad je ljubav između SPC i bivše vlasti uveliko cvjetala, ogroman broj sakralnih objekata u Crnoj Gori, i prateće imovine, prepisan na ustanovu koja u Crnoj Gori djeluje (nelegalno) sad već nekih 90 godina – Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako to izgleda, neka posvjedoči podatak da su neke crkve prepisivane na „Mitropolita crnogorsko-primorskog“, a u vlasništvo SPC prepisivane su i katoličke crkve!? Uoči samih izbora bivša vlast ponudila je kompromis i praktično odustala od pokušaja ispravljanja nezakonitosti koje je sama proizvela, ponudivši SPC samo jedan uslov – da se registruje. Znamo kakav je bio odgovor SPC, a znamo i to da danas Joanikije poručuje da SPC za sebe traži samo onaj status koji u CG uživa katolička crkva.

Dakle, ista ona katolička crkva koja se registrovala kao vjerska ustanova i po starome zakonu (nije joj smetalo što na prostoru Crne Gore institucionalno djeluje od 1089. godine, baštineći i nasljeđe Dukljanske biskupije još iz V vijeka) i s Državom potpisala Temeljni sporazum i ista ona vjerska ustanova koja je bila saglasna s donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti. To što je pokušaj da se Zakonom isprave kriminalne radnje iz protekloga perioda na ulice izveo desetine hiljada ljudi koji su stali u odbranu tih kriminalnih radnji, a da je ovih dana protest protiv sudske odluke kojom je kao kazna za ubistvo presuđen društveno korisni rad okupio jedva nekoliko desetina ljudi, neka bude uvjerljiva slika današnje Crne Gore.

Možda danas nekom priča o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, čiji problem će po riječima Abazovića nova vlast riješiti za 10 minuta, djeluje krajnje neaktuelno, no ta je priča zapravo lakmus papir koji će nam prikazati namjere i prirodu nove vlasti. Ako je „režim“ pao zbog korupcije i kriminala i ako je prioritet nove vlasti obračun s lošim nasljeđem 30-godišnje vlasti, onda je implementacija Zakona o slobodi vjeroispovijesti najbolji način da pokažu da Srpska pravoslavna crkva nije izvan i iznad pravnoga sistema te da ono što je nezakonito uzurpirano od države treba da bude vraćeno toj državi. Ako su dosad mislili da će DPS od crkava da pravi poslastičarnice, više te bojazni nema, pa neka lijepo ispoštuju Zakon, umjesto što mu prijete kastriranjem. Ako se pak opredijele za povlačenje ili izmjene zakona, novi vlastodršci pokazaće da im nije stalo do ispravljanja najgorega dijela nasljeđa prethodne vlasti, a da najopasnija pseudoreligijska ustanova više neće biti povlašćeni partner vlasti, kao za vakta DPS-a, već mjesto na kojem se donose sve odluke, baš onako kako je Hram Hristova vaskresenja u izbornoj noći zapravo bio izborni štab u koji se išlo na poklonjenje. Ako to zelenim građanistima s njihova 3 mandata nije jasno, evo da im pojasnim da je pred njima izbor između Ristova rukoljuba i izlaska iz čvrstoga zagrljaja kleronacionalizma, čije namjere sigurno nijesu bavljenje ekonomijom i privredom.

A kako je u Crnoj Gori śećanje najjeftinija roba, pa nam je ovih dana ideolog zelenih građanista u svojoj malometanijskoj kolumni poručio da su poražene i partizanska i četnička Crna Gora, a lider iste grupacije uz vidnu dozu nelagode kompenzovane agresijom objašnjavao kako u crkvi ima desničara, ali nijesu takvi svi, red je da te naše oslobodioce, a uzgred i njihovu logistiku po ambasadama, podśetim na neke prigodne citate iz ne baš tako davne prošlosti.

Da ne okolišam. Kako već rekoh, svakome je jasno da je neprikosnoveni autoritet SPC, a posljedično i makar 90% novoformirane vlasti u Crnoj Gori ajatolah Radović. Da se podśetimo na njegove riječi upućene crnogorskim muslimanima: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu.“ Što o građanskoj, sekularnoj i multietničkoj Crnoj Gori misli neka pokaže ovaj njegov iskaz: „Ova Crna Gora (...) rođena je iz Brozovog Jajca. Ovo je avnojevska fildžan država!“ Kakvi su mu pogledi na savremenu Evropu, evo da čujemo: „Evropljani su na tri vjere – okom namiguju, a ni u jedno pravo ne vjeruju. (...) Štite ljudska prava, a bombarduju nas i to nazivaju humanitarnim bombardovanjem. (...) Treba dobro da razmisle naši glavari. Treba da idemo u Evropu, ali u koju i kakvu? Ovakva Evropa – zločinačka, tiranska, koja gazi sirotinju – je li to Evropa koja nam treba?“ Što misli o pripadnicima LGBTIQ populacije i kako tumači nasilje nad njima, počujmo: „Evo, gledali smo kakav je smrad otrovao i zagadio prijestoni grad Beograd, najveći smrad sodomski koji je ova savremena civilizacija uzdigla na pijedestal božanstva.

Taj smrad je zagadio Beograd, grad presvete Bogorodice. Beograd je bio njen kroz vjekove, nje čedne i cjelomudrene, i to je njegov smisao. Grad one koja je Hrista Boga rodila, grad hrišćanski. I, eto, u ime nekakvih ljudskih prava, juče je zagađen! I vidite, jedno nasilje, nasilje tih obezboženih i nastranih ljudi, izazvalo je drugo nasilje. Pa se sad pitaju ko je kriv i tu djecu nazivaju huliganima. A ne pitaju se oni koji su dozvolili da se tim smradom zagadi Beograd da nijesu oni doprinijeli time što su dozvolili da ta kuga, ta pošast sodomska zagadi Beograd, kao što je i druge evropske gradove.

Bog će znati kad će udariti svojim bičem i opomenom, ali se to već polako priprema. Ne mogu se graditi ljudi, narodi, države i kulture na gadosti, nečistoti, smradu, na bezobraštini!“ Da sotonizam nije izvorno Medojevićeva opsesija, neka posvjedoče i ove riječi posvećene zapadnoj civilizaciji: „Ta zapadna civilizacija je nosilac nove vizije svijeta, novog svjetskog poretka, ne samo državnog i socijalnog, radi se o novoj etici, novom pogledu na svijet, novom načinu života. To je potpuno sekularizirana, antihrišćanska imperijalistička ideja. Rekao bih da iza takvog oblika antihrišćanstva viri nos Sotone. Sotonizam, koji se javlja sve jasnije i jasnije, koristeći sva savremena sredstva, namećući se čitavom svijetu.“ Što Đedo misli o profašističkome i kolaborantskome đeneralu Draži, kojega naziva četvrtim srpskim voždom, a to bi valjda trebalo da su i uvjerenja 90% najavljene vlasti, dovoljno govori ovaj njegov iskaz: „Tek danas počinjemo da shvatamo tu veliku, strašnu istinu, a naročito je shvatamo kada oni koji su njega žrtvovali, i koji su njega proglasili za izdajnika, njihovi ideološki potomci, kada su oni danas nosioci, zagovornici istih onih ideala i ideja zbog kojih su izdali i žrtvovali Dragoljuba Mihailovića. Veliko znamenje našeg vremena je njegov časni lik i sve ono što se događalo sa njim, a kroz njega i preko njega što se događalo i što se događa sa srpskim narodom“ Etc. Riječju, stoprocentna evroatlantska agenda!

Nijesam dosad nikad čuo da se neko ogradio od ovih mahom vrijednosnih sudova ajatolaha Radovića, ni iz njegova bliskoga okruženja niti od političara koje je okupio na posljednjim izborima. Misli li Miško Perović da mantra o porazu četnika i partizana, dakle klerofašista i antifašista, može nekoga ubijediti da je Crna Gora danas konačno prevazišla podjele, dok mu o sastavu vlade odlučuje 65% direktnih i 25% presvučenih sljedbenika ajatolaha Radovića, zaista ne znam. Ali da bi u ovim uslovima najprimjerenije bilo ponuditi mjesto mandatara ajatolahovu šegrtu popu Gojku Peroviću, stvar je elementarnoga poštenja. Ne pomažu ništa sva krečenja Miškovih medija, ni njihove male i velike metanije – Podgorica je danas novi Teheran.